Dan pobjede, hrvatskih branitelja i domovinske zahvalnosti 5. kolovoza kroz godine je izrastao u zasigurno najviše prihvaćen hrvatski nacionalni praznik, dan s kojim simbolično povezujemo oslobađanje okupiranih dijelova domovine i završetak krvavog četverogodišnjeg Domovinskog rata.

Poseban je to dan za sve hrvatske branitelje, no skupini ratnih veterana 112. brigade Hrvatske vojske sa zadarskog područja još važniji je dan koji je tome prethodio, prvi dan Vojno-redarstvene operacije (VRO) Oluja, 4. kolovoza 1995.

Tog dana je u zaseoku Narančići u Pridrazi, u pokušaju proboja utvrđene neprijateljske crte, smrtno stradao pripadnik 2. satnije 2. bojne te brigade, tada 23-godišnji Valter Zubčić iz Islama Latinskog.

– I ove godine ćemo 30. godišnjicu VRO-a Oluja obilježiti na sličan način kao i prošlih godina. Drugi je obilježavaju 5. kolovoza, no nas petnaestorica bivših pripadnika 112. brigade tu akciju obilježavamo zapravo na dan Valterove pogibije, 4. kolovoza.

Tog dana nam rade emocije, ne znamo bi li se veselili tom danu ili da budemo tužni zbog njegova stradavanja, pomiješane su nam emocije. Jako je to teško, kaže nam Željko Demo Tumbi, umirovljeni poručnik HV-a koji je bio zapovjednik spomenute 2. satnije uoči i tijekom VRO-a Oluja.

Na grobu Valtera Zubčića u Islamu Latinskom, Koić, Tumbi, Šime, Jure, Peša, Joso, Vanjak, Leo, Aldo, Glavan i Profo / Foto: privatna arhiva

Nije htio u Njemačku

O svom poginulom suborcu Valteru Zubčiću i o VRO-u Oluja razgovarali smo s Demom, kao i s njegovim suborcima i prijateljima, umirovljenim natporučnikom Jurom Zubčićem te Šimom Grabovcem i Draganom Pešom koji su bili vojnici ove brigade.

– Igrom slučaja najdulje sam u 112. brigadi bio s Valterom, još od rujna 1991. godine, kada se on prijavio kao dragovoljac. Živjeli smo selo do sela, ja sam iz zaseoka Grgurice, a on je iz Islama Latinskog. No kad smo se upoznali u brigadi, za samo nekoliko dana sam shvatio o kakvom se čovjeku radi, koja je on veličina. Bili smo i kumovi. Nema suborca koji ga nije zavolio. Bio je pozitivac, fajter, domoljub. Otac mu je radio u Njemačkoj pa mu se i on mogao tamo pridružiti, no nije htio, htio se boriti za slobodu, baš je izgarao za Hrvatsku, prisjeća se Tumbi.

Valter tog kobnog 4. kolovoza 1995. nije ni trebao biti na prvoj crti ni u pokušaju proboja u Narančićima.

– Mi iz 112. brigade koji smo držali crtu bojišta prema Pridrazi nismo imali u razdoblju uoči VRO-a Oluja drugu postrojbu koja će nas zamijeniti na toj crti, pa smo se organizirali tako da manji dio vojnika ode na dan, dva kući pa se ponovo vrate na prvu crtu. Tako je i Valter bio među onima koji su 3. kolovoza 1995. dobili dva slobodna dana da odu kući, ali se on već istog popodneva vratio u Novigrad. Pričalo se kako će konačno krenuti akcija HV-a, da je samo pitanje sata, te ga je bilo strah da ga akcija mimoiđe, da neće biti njen sudionik. Nije dopustio da ga to iznenadi, napominje Demo.

Zbog tajnosti postrojbe nisu imali točnu informaciju o danu i satu početka akcije.

– Valter nije trebao biti na pravcu prema zaseoku Narančići već na centralnom pravcu, no na centralnom pravcu nisu bili dečki iz njegova voda, tako da je on inzistirao da im se pridruži, rekao mi je kako ne želi ići tim pravcem, s tom ekipom, već da ide sa svojim dečkima iz voda. Nažalost, taj pravac je bio najveća prepreka. On je posao odradio vrhunski, ali uz veliku cijenu, ističe umirovljenik poručnik HV-a.

Valterovi suborci – Šime Grabovac, Jure Zubčić, Željko Demo i Dragan Peša / Snimio: Luka Jeličić

Zapovijed za dvije grupe

Dragan Peša, pak, pojašnjava kako su bili podijeljeni u dvije skupine, njegova skupina je 4. kolovoza bila u zaseoku Baždarići, a Jure Zubčić i pok. Valter u Narančićima.

– Mjesec dana uoči VRO-a Oluja, ponovno sam bio mobiliziran, budući da se trebala popuniti 2. bojna. Trebalo je vremena da se novomobilizirani vojnici pripreme za napadačku akciju.

Od spomenute dvije grupe, jedna na čelu sa zapovjednikom Tumbijem je trebala ići prema novigradskom groblju, no tamo su nas zadržavali pripadnici mirovnih snaga, UNPROFOR, a mi smo trebali čekati da postrojbe specijalne policije probiju prvu crtu na Velebitu i spuste se do obale Novigradskog i Karinskog mora.

No 4. kolovoza oko 17.30, 18 sati je došla obavijest kako probijanje prve crte na Velebitu ne ide kako treba te da naše, ranije određene grupe iz 112. brigade moraju probiti liniju, naglašava Zubčić dodajući kako je do odluke o podjeli u dvije skupine došlo zato što se smatralo kako bi s više od 20-ak ljudi bili previše izloženi da probiju liniju.

Dok je njegova grupa, vod od 15 ljudi u kojoj je bio i Valter, krenula u smjeru Narančića, druga grupa od desetero vojnika ostala je u Baždarićima.

– Na prvoj crti je bilo puno miniranog terena, tako da smo imali jedan pravac na asfaltnoj cesti kojim smo ušli u neprijateljsku liniju. Kad smo ušli u njihovu liniju, u jednoj kući smo u posudi našli toplu vodu u kojoj su prali suđe, pripremala se večera.

U jednom trenutku je Valter pogođen, a ja sam mislio da mu mogu pomoći i izvući ga. No prilaz do tog mjesta gdje je pogođen je bio na čistini, pa su me, dok sam mu prilazio, pogodili u donju čeljust. Dvojica suboraca pomogla su mi da se izvučem prema Novigradu jer to nisam mogao sam, trpio sam velike bolove. Valter je, nažalost, poginuo, prisjeća se umirovljeni natporučnik iz Ražanca kojeg je tada u Novigradu čekala ekipa sanitetske službe koja ga je vozilom prevezla u Opću bolnicu Zadar gdje su ga operirali.

Kava na štednjaku

Željko Demo kaže, svaka je smrt hrvatskog branitelja u Domovinskom ratu velika, ali Valterova smrt je herojska.

– Neprijatelj je u Narančićima bio jako utvrđen na položajima koje je držao još nakon akcije Maslenica, tu su najelitnije postrojbe lomile zube. Iako nemamo točne podatke, u ovom okršaju u Narančićima je i neprijateljska strana imala gubitaka kad su naše snage ušle u njihove linije. To je bio pravi okršaj, probili su prvu crtu i nama ostalima otvorili put, naglašava.

Dragan Peša bio je u drugoj grupi koja se kretala u smjeru Baždarića.

– Kad smo probili neprijateljsku crtu u jednoj kući našli smo upaljen plin na špaheru i skuhanu i ostavljenu kavu, kaže Peša.

»Po tijelo Valtera u Narančićima smo došli sutradan te smo ga predali sanitetskoj službi«, ističe Šime Grabovac koji je rekao kako je njihova satnija 112. brigade u razdoblju VRO-a Maslenica i nakon toga držala linije koje su se kretale od ušća rijeke Zrmanje u Kruševu pa sve do Paljuva. Iza toga su otišli na Velebit, a zamijenili su ih pripadnici 7. gardijske brigade, Pume. Potom su se spustili na stankovačko područje, u Bilu Vlaku, Dobru Vodu i Pristeg, da bi položaje u Novigradu ponovno preuzeli u svibnju 1994.

– Uoči VRO-a Oluja se čulo da su na terenu generali Markač i Bobetko, naslućivalo se da će se nešto dogoditi, no tada nisu postojali mobiteli da se može brže doći do informacija. Osjećalo se u zraku da mora biti nečega. Dan, dva uoči početka akcije smo bili pripremani, dobili smo zavoje, opremu, vidjeli smo da se nešto događa. Pred zoru 4. kolovoza 1995. smo čuli naše ratne zrakoplove, migove kako prelijeću položaje. Imali smo ručne radiopostaje, motorole, pa smo preko njih slušali neprijateljske vojnike. Čekali smo da čujemo što suprotna strana priča. Kad je pukla neprijateljska linija, pukla im je veza. Tada nas je već zahvatio adrenalin da se krene u akciju, ističe Peša.

Rasterećenje i adrenalin

Demo dodaje kako su svi bili nabrijani, željno su čekali da se krene. Tog 4. kolovoza su shvatili da je akcija krenula, da je samo pitanje kojim pravcem se ide.

– Po oslobađanju Pridrage smo krenuli dalje prema Karinu Donjem i Kruševu. Kad smo se spuštali u Karin još su nam pružali otpor, ali to je trajalo relativno kratko, oko 45 minuta, kaže Grabovac, dok Peša naglašava kako su u svježe oslobođenim mjestima, Pridrazi pa potom i u Karinu Donjem, pregledavali okolicu kuća tražeći neprijateljske vojnike koji su napustili prvu crtu, no nije došlo do kontakta s njima.

U prva dva dana Oluje na njihovu dijelu bojišta je bilo sporadičnih okršaja.

– Kad smo bili pred Karinom Donjim, dobili smo informaciju da je oslobođen Knin. Nismo vjerovali da je konačno došao taj dan. Zahvatio nas je polet, rasterećenje, taj adrenalin koji još i danas traje. Bio je to neponovljiv trenutak. Možemo danas imati Rafale, no taj trenutak je poseban, prisjeća se Peša. »Doznajemo kako je Hrvatska vojska ušla u Knin, pitali smo se što je to, bili smo pozitivno šokirani«, dodaje Grabovac.

Poslije oslobađanja Karina Donjeg pripadnici 112. brigade nastavili su u smjeru Kruševa, ovi ratni veterani nam kažu kako se radi o jako velikom prostoru, da bi se na ulazu u Obrovac prema Medviđi spojili s pripadnicima 84. gardijske bojne, Termitima, koji su probili crtu s Velebita i tamo se spustili. Tu je za 112. brigadu završen prvi dio Oluje, a nastavili su u smjeru Srba i na samu granicu s BiH, kao i u BIH gdje su, kako naglašavaju, imali zadaće u Drvaru i na prijevoju Oštrelj.

Ne propušta Knin

Šime Grabovac, pak, otkriva kako je dijelio rov s Valterom o kojemu može reći sve najbolje. Kaže kako njih 15-ak ratnih veterana 112. brigade koji svake godine obilježavaju dan pogibije njihova suborca, tog dana odu do njegova spomen-obilježja u Pridrazi čije podizanje je sama financirala baš njihova skupina, kao i do njegova groba na mjesnom groblju u Islamu, a u tom mjestu se potom za njega služi i misa zadušnica. Nakon mise još se ostanu družiti na večeri.

– Nije nama do toga da se istaknemo, već nam je problem što su iz Udruge branitelja 112. brigade svih ovih godina možda samo jednom sudjelovali na obilježavanju godišnjice Valterove pogibije. To nas jako pogađa. Bit je svega približiti društvu što je bio Valter kad već njih iz brigade za to nije briga. Brigada je jedino donijela na Valterov grob jednu ploču, napominje Grabovac.

Jure Zubčić hvali Valterove roditelje koji ih svih ovih godina ugoste nakon mise u Islamu, a ugoste i mještane i rodbinu.

– Valterov otac Krsto Zubčić svake godine 5. kolovoza odlazi na obilježavanje u Knin. Prije tri, četiri godine je uime roditelja svih poginulih hrvatskih branitelja na Kninskoj tvrđavi predao hrvatsku zastavu. Na toj ceremoniji se više poštovao Valterov doprinos slobodi Hrvatske nego što to čine iz Udruge 112. brigade, ističe Jure Zubčić, dodajući kako im je bitno da se spomene Valter Zubčić, budući da vide kako šira zajednica baš ne posvećuje puno pažnje poginulim braniteljima, već ih se sjete samo u zajedničkom kontekstu.

No, takvih kao što je bio Valter trebali bi se sjetiti pojedinačno, upozorava.

– I ove godine ćemo otići najprije na spomen-obilježje Valteru u Pridrazi, pa na njegov grob u Islamu i na misu, a sve ćemo završiti zajedničkom večerom na kojoj ćemo prepričavati iste priče. Te priče pričamo tih sedam, osam puta što se vidimo kroz godinu. Svaki put se smijemo, zafrkavamo, kažemo sjećaš li se ovoga, onoga…, priča Grabovac.

Ljubav i domovina

Demo je, pak, žalostan što Valterova i njegova matična općina, Posedarje, zadnjih osam godina nije uopće sudjelovala u obilježavanju godišnjice njegove pogibije, niti su došli položiti vijenac i zapaliti svijeću na njegov grob u Islamu Latinskom, niti su bili na misi zadušnici. Prethodni predstavnici općinske vlasti bi u tome sudjelovali, odnosno tadašnji načelnik, odavali su poštovanje prema Valteru. Aktualna općinska uprava uopće nema sluha, Valter za njih nije postojao, a trebali bi na njega biti ponosni, da po njemu nazovu neku ulicu, poručuje.

S obzirom na ponašanje šire zajednice u sjećanju na žrtvu poginulog branitelja Valtera Zubčića, Demo naglašava kako je njima braniteljima stoga bilo jako drago vidjeti brojne mlade koji su došli na koncert Marka Perkovića Thompsona u Zagrebu.

– Pokazali su svoje domoljubne osjećaje, vidimo da nas branitelje ima tko naslijediti danas, sutra ako bude trebalo. Da je dobro ono što smo napravili, ta emocija postoji, kaže ovaj ratni veteran.

Govoreći o značenju VRO-a Oluja s odmakom od 30 godina, Dragan Peša kaže kako ta akcija za njega znači domovinu. Znači to puno, dodaje, za njegovu djecu i unučad, djecu, kao i djecu i unučad svih njih.

– To je jedan ponos, adrenalin, onaj trenutak kad smo čuli da se hrvatski barjak razvio nad Kninom. Samo ljubav i domovina. Nismo opterećeni n sa ičim, nikakvom mržnjom ni dominacijom, poručuje Peša.

 Drugi Oluju obilježavaju 5. kolovoza, no nas petnaestorica bivših pripadnika 112. brigade tu akciju obilježavamo zapravo na dan Valterove pogibije, 4. kolovoza. Tog dana nam rade emocije, ne znamo bismo li se veselili tom danu ili da budemo tužni zbog njegova stradavanja. Jako je to teško

Željko Demo Tumbi

 Valterov otac Krsto Zubčić svake godine 5. kolovoza odlazi na obilježavanje u Knin. Prije tri, četiri godine je uime roditelja svih poginulih hrvatskih branitelja na Kninskoj tvrđavi predao hrvatsku zastavu. Na toj ceremoniji se više poštovao Valterov doprinos slobodi Hrvatske nego što to čine iz Udruge 112. brigade

Jure Zubčić