Marko Purišić alias Baby Lasagna ime je koje je naučila cijela Europa.

Lasagna je, znate, gledali ste, na Izboru pjesme Eurovizije 2024. godine ostvario najbolji hrvatski plasman svih vremena, no još značajnije, svojom je scenskom pojavom prikupio simpatije publike na krilima čega je krenuo voditi život glazbenika te poći put turneja diljem cijelog kontinenta.

Godinu dana nakon Babymanije koja je Hrvatsku zatresla u šprancama heklanih tabletića i intonaciji mijaukanja, Baby Lasagna u 2025. godini nastavio je ostvarivati profesionalne uspjehe objavivši svoj prvi album pod nazivom “Demons and Mosquitoes” te udruživši se s Fincem Käärijom u pamtljivom eurovizijskom nastupu. Na privatnom planu, ušao je u tridesete i stupio u bračnu luku.

S Markom Purišićem razgovarali smo prilikom njegova posjeta Kastvu gdje je održao koncert, a u intervjuu govorimo o njegovoj poslovnoj svakodnevici, evoluciji scenskog Lasagne, percepciji slušatelja te životu prije i poslije velikog europskog uspjeha.

DOSADA U BACKSTAGEU

Zadovoljstvo mi je što možemo razgovarati u Kastvu i to u godini kada ste objavili svoj prvi studijski album, vratili se na Eurosong u dio show programa i nastavili živjeti životom glazbenika. S neke druge strane, dosegnuli ste tridesete, vjerujem da vam se život potpuno promijenio u odnosu na prije dvije godine. Kako opisujete svoju poslovnu svakodnevicu i je li to ono što ste sanjali, ako ste takvo što sanjali?

– O tome koliko mi se život promijenio i kako se mijenjao mogao bih napisati knjigu. Potpuno je drukčiji negoli prije dvije godine. Glazba mi je sada posao i to je posao koji sam oduvijek htio.

Neke stvari su bolje, a neke lošije od onoga kako sam ih zamislio. Sve je balans, kao i uvijek u životu, ali generalno sam zadovoljan kako se sve odvija.

Govoreći o Babyju Lasagni kao vašem scenskom alter-egu, u našem razgovoru otprije godinu dana na moje pitanje o tome kako bi se Marko Purišić i Baby Lasagna družili u slobodno vrijeme, u šali ste odgovorili da se ne bi družili jer bi Baby išao Marku na živce. Kako danas živite tu scensku pojavnost Babyja Lasagne? Koliko je Baby drugačiji nego prošle godine?

– Danas se na pozornici osjećam ugodnije. Prošli smo toliko nastupa i pozornica, stoga sam se navikao na otvorenu scenu. Teže mi pada dosada u backstageu.

Čekajući večernji nastup, cijele dane sjedim iza pozornice. Cijeli dan sjediš, ništa ne radiš i umireš. Ali to čekanje je posao za Marka, a ne za Babyja, ako ćemo ih odvajati.

Znači li to da se Baby Lasagna stvara u tom miru i tišini sjedenja u backstageu?

– Ma ne. Sada se mi tu šalimo i odvajamo Marka i Lasagnu, ali ne znam koliko je to za odvajanje. Dođem na scenu i napravim izvedbu onakvom kakva treba biti i onako kako se u tom trenutku osjećam. Ne spremam se posebno da se nabrijavam ili tražim neku scensku osobnost kojom ću se pojaviti na pozornici. Kada stanem na pozornicu, to je – to!

Nedostaje li vam anonimnost?

– Da! Jako. Fali mi ta nekadašnja anonimnost i često imam tjeskobu prilikom odlaska u javnost. Ta slava i popularnost najgori su dio ovog posla.

KRALJEVSKI TRETMAN

U tom slučaju, o čemu razgovarate kada razgovarate sami sa sobom?

– To ovisi o pojedinostima kojima se u tom trenutku bavim ili koje su mi na pameti. Trenutno pišemo album, stoga najviše promišljam o albumu.

Znaš ono, napišemo dvadeset pjesama i onda ja između tih tražim tri najbolje: premišljam oko toga što bih mogao raditi i slično. Ili, primjerice, žena me uposli da izbušim neki zid, postavim neke slike pa se time bavim i o tome razmišljam.

Spomenuo sam protekli Eurosong na kojemu ste se pojavili u duetu s Kaarijom u dijelu show programa. Velik broj dojmova govori kako je vaš nastup “spasio” cijelo izdanje Eurosonga. Kako ste vi dočekali takve kritike?

– Pa realno, ti utisci su u pravu. U trenutku kada smo imali probe, nisam bio siguran u onaj naš nastup, ali poslije sam postajao sve sigurniji. Vidim po reakcijama ljudi da je bilo zabavno.

I meni samome je to bilo fora za vidjeti, a ja nisam baš takav da ću sam sebi baciti hvalu u nečemu što radim, već sam više samokritičan, dapače uvijek ću se pokopati. Mislim da smo napravili dobru feštu na tom Eurosongu, tako da je za nas ispalo dobro što su drugi bili malo dosadnjikavi (smijeh).

Kako su se prema vama ophodili u Baselu u odnosu na godinu ranije? Vraćate se na Eurosong kao specijalni gost nakon što ste godinu ranije osvojili srca mnogih: jeste li tu uvidjeli kakvu razliku?

– Hm, da, dobro pitanje. Prošle godine kada smo bili na Eurosongu u svojstvu natjecatelja, predstavljajući Hrvatsku, nisu nam dali ni za jesti ni za piti, već smo se morali sami snalaziti, dok je ovdje bilo drugačije. Dočekali su nas kao kraljeve: sve smo imali organizirano, od prijevoza do prehrane.

Također, primjerice, prije dok smo bili u svojstvu natjecatelja, govorili su nam: “Dođite šest sati ranije”, no kada su nam i ove godine to rekli, kazali smo im da nećemo doći i čekati toliko sati, već da ćemo doći sat vremena ranije.

Na koncu smo našli kompromis na dva sata ranije. Kao izvođači u show programu mogli smo malo više zapovijedati, točnije postavljati određene uvjete. No, dakako, bili smo kulturni i pristojni u svemu tome, nismo bili seljačine. Utoliko je bilo drugačije jer to kao natjecatelji nismo mogli, već smo bili dio regularnog showa.

Ako ste, kažete, imali više vremena za sebe, kako ste ga provodili? Vjerujem da niste išli u grad gdje su vas čekale horde eurovizijske publike.

– Nismo imali previše slobodnog vremena tijekom ta tri-četiri dana koliko smo bili tamo. Po cijele dane smo imali probe, tako da sam opet sjedio u backstageu i ništa ne radio. Podosta dosadno. Usto, tijekom Eurosonga u Baselu, imali smo nastup na stadionu St. Jakob-Park preko puta same dvorane u kojoj su se održavale večeri Eurovizije. Imali smo probe i taj nastup, stoga smo bili na relaciji dvorana-stadion, stadion-dvorana.

SENDVIČ S AERODROMA

Ostavština s Eurosonga bit će primjetna na vašem nastupu u Puli 7. kolovoza na kojem će vam se pridružiti slovenski bend Joker Out i srpski dvojac Buč Kesidi. Jokeri su prije par tjedana najavili da s ushitom dočekuju taj nastup. Kako ga vi dočekujete?

– Meni će to biti jedan od dražih nastupa, s obzirom na to da nemam toliko puno nastupa u Hrvatskoj. Kao drugo, veselim se nastupu u pulskom Malom rimskom kazalištu u kojemu će vladati posebno okruženje, poseban ambijent tog prostora koji je jedinstven. Isti taj doživljaj imao sam i na nastupu u Kastvu, na kastavskoj Crekvini pred punim gledalištem.

Kako izgleda vaš život na turnejama? Često ste po aerodromima, intenzivno se družite s bendom…

– Počeo sam se navikavati na to. Primjerice, odjednom mi je airline food/hrana s aerodroma postala kao domaća… Skoro da mi, kada sam doma, nedostaje sendvič s aerodroma (smijeh).

U komadu smo osamnaest dana svaki dan bili po aerodromima, putujući do sljedećeg odredišta gdje smo imali koncert. To je baš bilo hardcore. Ali dobra smo ekipa; slažemo se, smijemo se, nema dosade niti tenzija. Ne mogu se požaliti.

Koliko umara i troši takav tempo?

– Troši dosta. Misliš da si u redu, no tek kada dođeš doma i staneš, shvatiš: “Uf, brate mili…” Znalo se dogoditi da dođem doma u, primjerice, utorak, imajući isplanirana druženja u srijedu, pa onda to iduće jutro dokaže da će mi trebati nekoliko dana da dođem k sebi.

Čini mi se da tek kada tijelo stane, dođu posljedice prijašnjeg jakog tempa. Koliko smo puta znali imati koncerte do ranih sati, pa u pet-šest ujutro ići na let i tako u krug. Onda kada izađem iz tog tempa, vidim posljedice krivog spavanja, loše prehrane…

Posljedica vašeg uspjeha je da možete organizirati nastupe diljem Europe. Kako vas doživljavaju na europskim pozornicama, a kako u Hrvatskoj? Osjećate li se, primjerice, jednako voljenim u Litvi kao i u Hrvatskoj?

– Mislim da me u Hrvatskoj više vole kao osobu, dok moju glazbu ne doživljavaju previše, a stranci doživljavaju specifično moju glazbu, a manje mene kao osobu. To se naslanja na sentiment koji su ljudi u Hrvatskoj stekli o meni kada sam predstavljao našu zemlju na Eurosongu.

Putem mnogobrojnih intervjua, gdje sam iskakao iz svake paštete, moj dojam je da sam se ljudima u Hrvatskoj svidio kao osoba. Također, vidim da naši ljudi ne kuže baš što ja pjevam ili da im moj žanr nije blizak, ali ja sam im sam drag. Barem mi se tako čini.

No, najvažnije mi je da možemo svirati, zabaviti i razveseliti ljude, to je bit i poanta svega. Bitno mi je i lijepo mi je da mogu uveseliti publiku.

KRATKOROČNO ZADOVOLJSTVO

Vaše pjesme su brze, glasne, plesne, ali nose poruku. Dojam da i u “IG Boy” i “Hypocritical” i “Don’t hate yourself” govorite o nečemu što se danas događa u tom virtualnom svijetu koji nas okružuje. Mnogi se kunu u neku autentičnost, a svi prate trendove i pomodarstvo… U kakvom svijetu živimo?

– Vidim puno influencera i puno ljudi koji se “prodaju”, a na društvenim mrežama jako lako možemo pronaći puno krivih vrijednosti. To mi je onda smiješno i vrijedno nečega što se treba kritizirati, ali i mlade ljude podsjetiti da nije baš sve kao što vidimo na Instagramu, na TikToku i sličnim mrežama. Na kraju dana važno je podsjetiti i osvijestiti samoga sebe, jer se i sam uspoređujem s drugima, nekad podsvjesno, nekad nesvjesno…

Mene jako zanimaju sociologija i psihologija ljudi. Promatrajući nešto što je tako aktualno, gledajući takve primjere na van savršenih pojedinaca, većina nas ne vidi da su oni često naštimani i “fejk”. I ja se nekad zavaram, no onda u pjesmama opomenem samoga sebe i sav taj materijalistički svijet prepun hedonizma i ganjanja kratkoročnog zadovoljstva.

Znači li to da volite i njegujete svoju samoću?

– Da, volim. Prije sam bio jako zagrijan za izlaske i noćne provode, no otuđio sam se od toga. Posebice za vrijeme korone uočio sam koliko mi je lijepo biti doma, što kada sam sam, što kada sam sa svojim bližnjima. Već sam tada počeo izbjegavati klubove, a sada još i više.

Ono što je specifično za Hrvatsku, vaš uspjeh na Eurosongu došao je godinu dana nakon Leta 3. Letovci kao da su svojim nastupom vratili pažnju domaće javnosti na Eurosong i Doru, a potom ste vi to dodatno zapečatili. “Rim tim tagi dim” svira se na Aldo Drosini kada igra Istra1961, Ogenjova “Daj, daj” svira se, ako se ne varam, i na Slavenovom “Kušeku Apašu” u Koprivnici i na stadionu u Varaždinu. Kako doživljavate te odjeke Dore u domaćem mainstreamu, čak do razine Hrvatske nogometne lige koju, čovjek bi rekao, ne prati ista publika koja prati Doru?

– Taj trenutak “Rim tim tagi dima” bio je obuzeo cijelu Hrvatsku. U mnogim prilikama kada sam upoznavao ljude, različite skupine ljudi znale su mi govoriti: “Ja nikada nisam gledao Doru, a sada sam gledao finale Eurosonga kao da gledam utakmicu.”

To je bio taj navijački sentiment koji je vladao sredinom prošle godine, a još uvijek odzvanja i podsjeća ih na to, pa i na utakmicama i stadionima koje ste naveli. Dora može biti super platforma za izgraditi, obznaniti nešto te tako krenuti u što ozbiljnije, ali također i zamka pa se osjećaš kao one-trick pony.

Usto, bili su me ugostili na utakmici Istre1961 na Aldo Drosini. To je bilo prvi put da sam uživo gledao nešto tako ozbiljno. Posebno iskustvo.

RAD, RAD, RAD

Govoreći o Dori, na proteklom izdanju upoznali smo Laurukojapjeva i Matta Shafta koji su nakon Dore objavili pjesmu “Baby Lasagna”. Kako ste dočekali tu odu liku i djelu Babyja Lasagne i stihove “Da mi je bit Baby Lasagna; napisat’ hit samo to sanjam”?

– Prvo što mi je palo napamet je: “Joj, jeste naivni, ne biste htjeli biti Baby Lasagna.” Ma šalim se. Ne mislim da živim težak život, ali ima nekih trenutaka koji mi nisu najugodniji. Pjesma Laure i Matta mi je vrlo duhovita.

Najprije kada sam vidio da su objavili pjesmu “Baby Lasagna”, mislio sam da se radi o kakvom “disstracku”, da će bit nešto protiv mene pa da ćemo zaratiti (smijeh), iako ja nikad ne bih ulazio u takve stvari.

Sjajni su mi, Laura je usto prijateljica mog klavijaturiste, stoga sam ih zvao da nam budu predgrupa na našem nastupu u Umagu. Taj je nastup na koncu bio otkazan uslijed vremenskih nepogoda, no siguran sam da će kad-tad doći ta prilika. Laura je talentirana glazbenica; vidim to i na načinu kako razmišlja o marketingu.

I za kraj, kakvi su vam planovi? Kazali ste da radite na novim pjesmama.

– Često me to pitaju, no odgovor je zapravo dosadan. Plan je sjediti u studiju, pisati pjesme, izdavati ih i ići na što više turneja. Imamo planirane suradnje i nešto se kuha po tom pitanju, no nažalost ne mogu puno pričati o tome. Plan je samo rad, rad, rad kao i do sada te s većom dozom opreznosti prema burn-outu i samome sebi. Novi album je dobrim dijelom napisan.

Do kraja godine očekuje nas još pregršt nastupa i imamo nekolicinu pjesama koje će izaći kao suradnja s hrvatskim glazbenicima, tako da će me biti tu još neko vrijeme: nekome nažalost, nekome nasreću.