Ako su ičemu skloni pripadnici sedme sile, i manje više svi stanovnici Lijepe Naše, onda je to sumnjičavost, skepsa. Nema te priče, koliko god bila i dobra i lijepa, da na prvu ne priziva sumnjičavost.

Pa kad vidiš negdje informaciju da je složna obitelj na noge digla pravi pravcati zoološki vrt i to s našim autohtonim životinjama, misliš se – neš’ ti! Ne vjeruje se u nas ni vlastitim očima, a kamoli će predaji. Možda baš zato bude čovjeku i milo i drago kada se predrasude, sumnje i poslovična grintanja u trenu sruše malom naoko posve običnom gestom.

Navigacija tvrdi da smo na cilju, da smo u varaždinskoj županiji i da je Lužan Biškupečki baš tu gdje smo stigli nakon niti sat vožnje iz Zagreba.

Samo, gdje je imanje Svijet prirode!? Na prvu se s ceste ne vidi, ali se vidi čovjek kako s parkirališta maše. Josip Lukač došao je pred nas, pa još u društvu svoje dvoje starije djece i u čas odagnao svaku sumnju da se tu radi o kakvom prodavaču magle.

A kako je nestalo sumnjičavosti, tako se otvorio pogled na imanje, imanje toliko slikovito i prostrano da se onako »hrvatski« nametnulo pitanje: »Josipe, kako ste samo uspjeli zapasati ovoliki komad zemlje!?«

– Teško – smješka se Josip.

Sjeća se kako im je prije dvije godine navratio jedan gospodin, baš u trenu kada je kupovina zemljišta konačno bila okončana, pa mu rekao: »Josipe, ti si umjetnik!«

– »Kako to mislite«, pitam ga ja. A on veli: »Kupiti tu površinu, od toliko ljudi, to je umjetnost«, prisjeća se Josip.

LJUBAV PREMA ŽIVOTINJAMA

Mi krenuli s parkirališta put imanja, a k nama u susret ide Josipova supruga Nikolina i dvoje mlađe djece. Niko, Tena, Gita i Hana! To je pomladak. Momčini je 12, on je najstariji, a djevojčice imaju deset, devet i šest i pol godina. Sve taman tako da se Josipa ne odoli upitati kad je samo stigao sve, i podizati djecu i graditi imanje!?

– Ja delam! Pa gledajte me – udara u šalu Josip, pa pokazuje na svoju vitkost, vitkost kojoj obaveze ne daju da se kvari.

Smjestilo se imanje tako da stalno neki vjetrić pirka, taman da je lakše preživjeti vreli ljetni dan. Vode nas domaćini podno trijema koji je u izgradnji. A da bi se do trijema došlo, treba proći preko »školice« i odigrati je dakako. Povratak u vlastitu mladost nagoni nas da primjetimo kako su Josip i Nikolina mlad neki svijet. Tako se čini, makar će Josip za svojih 40-ak godina reći da i nije to tako malo. Imanje se začelo prije nekih desetak godina, doći ćemo mi i na to, no intrigira čuti s čim se to Josip bavio prije, što mu je bilo zanimanje!?

– Imao sam firmu, bavio plastikom, pa distribucijom vode… Svašta nešto. U pravilu radili smo s ljudima pa smo na neki način shvatili da je bolje raditi sa životinjama – iskreno će Josip.

– To nas je potaknulo – dodaje Nikolina.

– Čini se meni da ste u startu sve rekli. Mogu komotno staviti točku na tekst – šalimo se.

Oko odluke da im se maknuti od ljudi i nije bilo neke polemike. Josipova ljubav prema životinjama odredila je smjer djelovanja.

– Ja sam k’o klinac sanjao o tome da ću biti zoolog, tako nešto. Kad je trebalo izabrati smjer u srednjoj školi, htio sam ići za veterinara, pa kasnije za zoologa. Ali tata je na to rekao: »Koji veterinar!? Kaj buš rival ruku kravi tam di ne treba!« Tako sam malo skrenuo s puta, ali u nekom trenutku smo odlučili da je ipak bolje sa životinjama. Da sam završio školu koju sam htio, danas bi mi to puno više značilo – iskreno će Josip.

Nikolina priču o nastanku imanja započinje tu negdje od svog drugog poroda.

– Tad smo počeli uzgajati piliće da nam bude dodatna zarada. Sjećam se, bila sam u bolnici, rodila kćer, kad je Josip došao k meni i rekao: »Ja dajem otkaz! Idemo kupiti još životinjica!« A ja u bolnici – smije se Nikolina.

No, tako je to, kaže, polako i krenulo.

– Prvo je bilo magarac za ljubimca, a ovčice i kozice za mlijeko za klince. Onda je, međutim, sve to krenulo u neki posao. Iz ljubavi u posao – sažima Nikolina.

Prvo kokoš i magarac da bi danas od životinja na imanju imali….

– Sve – smije se Nikolina.

DOBAR GLAS

Sve će nama to malo kasnije Gita i Hana i Tena i Niko i pokazati. A kako se od pilića došlo do »svega«, ili do nekih 200 životinja na imanju, prisjeća se i Josip.

– Prodavali smo piceke, pa svojevremeno na Facebooku stavili obavijest da imamo piliće, ali da smo nabavili i magarca. Već smo imali dvije ovce i dvije koze. Bila nam je ideja da ljudi, kad nam dođu kako bi kupili domaće, imaju i nešto usput za pogledati. Na tu objavu nam se javila jedna mama i rekla da bi ona došla pogledati magarca sa svojim djetetom koje ima autizam. Došla su, pogledali magarca, a kad se vratila doma, u istu tu grupu je stavila ona objavu da je bila kod nas, da imamo jako puno životinja i ogromno imanje. A u nas dvije koze, dvije ovce i magarac (smijeh). I tako su ljudi nekako počeli dolaziti – prisjeća se Josip.

Što je više ljudi dolazilo, to je Josipu bila veća potreba da im čim više toga može pokazati. Pa su počeli kupovati životinje. No, još to nije slutilo ni na kakav poslovni projekt, sve dok im u posjet nije došao gospodin iz Varaždina koji ima sportsku školu. Nakon posjeta natuknuo je Josipu da bi rado doveo u posjet grupu svojih učenika s roditeljima, pa da se tu podruže malo.

– Šale radi ja mu rekoh da može. Kad on zove za dva tjedna i veli da će stvarno doći cijela grupa. A mi nemamo prostor za smjestiti djecu ako krene kiša, nemamo bogzna što za pokazati… Prvo sam rekao da ne može, a onda sam se spominjao sa ženom i dogovorili smo se da ćemo nekaj složiti, smisliti, pa neka dođu. Neka dođu, vide da nema niš i dobro – priča Josip.

Ma, nije tu stalo s iznenađenjima po Josipa. Dok je on računao na kojih desetak djece, druga strana je računala na 35 djece i još toliko roditelja. U tih malo dana do okupljanja kupili su zato Lukačevi svinje, pure, konja, kravu i uredili jedan komad imanja s balama sijena da mogu posjetitelje negdje smjestiti.

– Ispalo je taman tako da je tih 70-ak ljudi kasnije proširilo dobar glas. Sada smo, nakon deset godina, došli do toga da smo jedini u Hrvatskoj koji imamo baš sve autohtone pasmine domaćih životinja. Fale nam još smo dvije pasmine – ističe Josip.

– Što vam fali, da nabavim odmah – brzamo.

– Banijska šara, svinja, i hrvatska bijela koza – k’o iz topa će Josip.

DOBAR DUH IMANJA

Koliko je onda tu životinja na imanju? Josip voli reći da ima tu životinja taman toliko da je financijski održivo, da mogu za njih skrbiti sami bez pomoći sa strane.

– Imamo jednu curu koja je tu zaposlena, Viktoriju, ona je dobar duh ovog imanja, ali do prije godinu dana bili smo potpuno sami. Fizički više nije to tako išlo jer životinje traže da im se posvetiš svaki dan – ističe Josip.

Ljeto i zima su lošija doba godine za ovu vrstu posla i baš zato se evo uređuje terasa da bude skoro zatvoren prostor s velikim podijem.

– Malo bi se probali orijentirati na udruge umirovljenika, pa da je navečer neki plesnjak, bina, glazba – naglas razmišlja Josip.

Jasno je tu da su Josip i Nikolina pustili životu samom da im pokaže kud će i kako će. Veli Josip kako ga je iskustvo naučilo da nema potrebe za žurbom, za forsiranjem bilo koje vrste.

– Polako, vrijeme sve pokaže. I kako su nam počeli gosti dolaziti jednostavno smo s njima komunicirali i pomalo uviđali koje su potrebe i želje krajnjih korisnika, uviđali u kojem smjeru ići – iskreno će Josip.

I ideja da na farmi budu samo autohtone pasmine rodila se skoro pa slučajno. Krenuo je, naime, Josip kupiti zagorskog purana, taman da ga prodavatelj priupita s čim se bavi.

– Velim mu je da sam krenuo delati zoološki vrt domaćih životinja. On meni na to kaže da je ideja super i priča kako mu je prije dva tjedna došla grupa turista iz Kine samo da bi pogledala izbliza zagorskog purana. Kako je on to izgovorio, meni je kliknulo: zašto ne bi skupili sve autohtone pasmine pa da ti Kinezi mogu doći na jedno mjesto i vidjeti baš sve autohtone naše pasmine – objašnjava Josip.

I bome već su imanja obišli i Europljani, i Amerikanci, i turisti s Dalekog istoka. Najviše je, dakako, obitelji s djecom iz Zagreba i okolice.

– Njima je bitno kada dođu pokazati djetetu kako životinje izgledaju, manje im je bitno je li to dubrovačka ruda ili istarska ovca. Strancima je zato zanimljivo vidjeti i čuti nešto o hrvatskim pasminama. Nedavno smo imali grupu umirovljenih veterinara iz Belgije i njima je ovo bilo predobra priča – veli Nikolina.

Belgijski veterinari su se pogotovo divili međimurskom konju, onog za kojeg tvrdi Josip da ciglih 1.000 kilograma teži.

– Međimurski konj je trenutno jedan od najugroženijih pasmina konja u svijetu. Naša kobila ima oko 1.000 kilograma. To je konj koji traži jako puno hrane, jako puno brige i treba s takvim konjem znati raditi. U današnje vrijeme ljudima je jednostavnije kupiti sportskog konja jer manje pojede i lakši je za održavanje – uči Josip.

MA KAKAV MOBITEL

No, kako se s konjima više i ne radi, tako je ova pasmina posve ugrožena i dobro je da dobrog, starog međimurskog konja negdje još ima. Slušaju ovo sve i mali Lukači. Drago im kad se priča o njihovim ljubimcima, ima tu svatko i svog nekog ljubimca, makar će Hana priznati da je njoj najviše pri srcu Riđan, konj dakako. Hana, za koju će mama Nikolina reći da je trenutno glavna i odgovorna, ona je koju rad s životinjama najviše zanima. Bit će da je zato Hana odabrala majicu na kojoj se kočoperi lijepi konj.

– A gdje su vama mobiteli!? Nigdje ih ne vidim – velimo.

A Lukači u smijeh. Nema mobitela kad si na imanju, nema vremena za mobitel. Mobitel je tu onako za potrebe škole, ili kad je vani loše vrijeme recimo.

– Nego, na početku bi kokoš, pilići, magarac, koza i ovca i površina od 900 metara četvornih. A sada!? – ne da nam vrag mira.

– Sad smo na 130.000 »kvadrata« – na to će Josip.

Moralo je bit hrabro ući u ovu avanturu jer sve se tu čini samo trošak.

– Volim reći kako je to više bila ludost nego hrabrost. I to više ludost Josipova. Ja sam ona strana koja je na oprezu, a on je onaj koji veli »nakak bumo«. On ima malo više te ludosti, ja zabrinutosti, pa kad se to spoji ispadne uspješna kombinacija – smije se Nikolina.

A nije da je lako životinje autohtone u nas ni kupiti. I nije to komplicirano zbog životinja već i opet zbog ljudi. Spominju se tako Josip i Nikolina kako su onomad došli u Dubrovnik da kupe dubrovačku rudu, ugroženu pasminu ovce koju još samo tri, četiri ozbiljna uzgajivača u Hrvatskoj uzgajaju.

– Krenuli smo po ovcu, unaprijed dogovorili cijenu. Dođemo dolje i pričamo s gospođom od koje kupujemo ovcu. I pita ona kako to da smo došli iz Varaždina u Dubrovnik po samo dvije, tri ovce. Nakon što je čula da imamo zoološki vrt domaćih životinja cijena ovce je skočila dvostruko – priča Josip.

Pa umjesto da je u svih zadovoljstva da se rijetke pasmine održi, eto i ljubomore ljudske tamo gdje joj nije mjesto. S druge pak strane dosta je i svijeta što misli kako tu nikakvih troškova nema i kako bi ulaz na imanje i obilazak životinja morao biti besplatan. To posebno ojadi Nikolinu, oni koji bi se »samo malo prošetali«.

– Onda im moram objasniti da životinje od nečega trebaju živjeti, da ih treba nahraniti. Moram im objasniti da je ovo naš život, da nas dvoje i četvero djece od toga živimo. Ne financira nas ni država, ni općina. Ali ima svakakvih ljudi, kao u svakom poslu – iskreno će Nikolina.

NAJVEĆI IZAZOV

Pa se ulaz plaća, da ne bude zabune, ali toliko da sve bude održivo. Da bude održivo gospodarstvo pomaže i činjenica da se tu odnedavno organiziraju i jednodnevni kampovi za djecu. I opet je ideja došla onako usput sa strane, da bi danas klinci došli ujutro u osam pa do osam navečer hranili životinje, rezuckali povrće za juhu što se u kotliću kuha, učili raditi s glinom… I dobro je da djeca dolaze jer, ako ćemo pravo, više i nemaju gradska djeca gdje vidjeti ni kravu, ni konja, ni kokoš. Slaže se s tim Josip, pa se spominje jedne zgode s početka zoološkog.

– Došla nam je tad jedan gospođa iz Varaždina i veli ona meni: »Znate, ja vam moram nešto priznati. Ja vam u životu kokoš nisam vidjela«, priča Josip.

Tako to nekad s gradskim svijetom bude, taman da Svijet prirode stvar spašava. Jer, tu su životinje taman toliko druželjubive da se i pogladit’ daju, pri čemu se, vele nam domaćini, jako pazi na sigurnost. Pitamo Josipa i Nikolinu koliko će dugo oni moći ovako, koliko se dugo da fizički izdržati? »Ne još dugo«, smješka se Josip.

– Najveći izazov je naći dobrog i pouzdanog radnika. Sad imamo Viktoriju s kojom smo jako zadovoljni i da mi dođe ovaj tren još pet takvih momentalno bismo ih zaposlili – iskreno će Josip.

Viktoriji ništa nije problem, a životinje voli i to se, kaže Josip, po životinjama i vidi. A što se samog imanja tiče, bilo bi tu dobro štošta, recimo da u okolici ima još sadržaja pa da posjetitelji mogu ia duže u kraju ostati. Vrijeme je za obilazak, makar tko će prepričati emociju kad vam međimurski konj njuškom dođe licem u lice.

– Ovo je Čila, ona tam’ je Suzi, ždrijebe od Suzi je Mila, ono tam’ je Riđan, a ovo su Vrankica i Kleopatra – nabraja Josip.

Nemaju doduše sve životinje na imanju imena, ali skoro sve. Potroši se tu hrane i hrane. Pitamo Josipa kako uopće poslovanje završe u pozitivi, a on na to veli da u pozitivi i nisu, ali kombinira se štošta i ide nekako.

– Prije pet godina smo krenuli s organiziranim posjetima vrtićkih i školskih grupa. Na mjesec bismo imali u prosjeku tri grupe za sezone, u travnju, svibnju i lipnju. Sad smo došli do te razne da svaki dan imamo grupe. Ali što ta tri mjeseca napraviš od toga moraš živjeti – veli Josip.

SVI SU K’O JEDAN

Dok mi pričamo, Hana i društvo nagrađuju svoje ljubimce kukuruzom. Svi su tu na dobitku, pa i naš fotoreporter. Ako su nam se konji obradovali, što onda reći za ovce i koze. Crne svinje su nekako bile najmanje za nas zainteresirane, dok se boškarinu, odnosno boškarinki, čovjek može samo diviti. Dragici, kokoši s frizurom, odoljeti se ne može, baš kao što se čovjek ne može nego pokloniti činjenici da su se većinu građevinskog posla na imanju, pogotovo onog s drvom, obavili Josip i Nikolina sami. Posla je još koliko vam drago, ali nam se čini da njih dvoje čine sve da ih imanje i zoološki vrt ne zarobe.

– Tako je. Nećemo biti robovi tome, hoćemo lijepo i mirno živjeti – veli Josip.

I da, u pravu je Nikolina kad veli da ovo ne može raditi jedan član obitelji. Ili svi ili nitko. Na imanju Svijet prirode svi su k’o jedan.

– A što vam otac danas kaže? Ima li još uvijek prigovora – pitamo Josipa.

– Kad smo počeli ovo raditi rekao nam je: »Koja će ti budala dolaziti gledati kravu!« Sad sjedi na terasi i broji automobile na parkiralištu – smije se na ovo Josip.

TKO JE OTKUDA…

Što se goveda tiče, imamo istarskog boškarina, ličku bušu i slavonsko-srijemskog podolca. Od svinja tu je crna slavonska, a banijsku šaru i turopoljsku trenutno nemamo jer tražimo one s rodovnicima. Od ovaca tu je dubrovačka, istarska, cigaja, lička, krčka, creska, paška, rapska i dalmatinska. Koze su istarska i hrvatska šarena, a fali nam hrvatska bijela. Magarci su istarski, primorsko-dinarski i sjevernojadranski. A od konja tu su međimurski i to tri kobile, ždrijebe i pastuh, lipicaneri, hrvatski hladnokrvnjak, hrvatski posavec i hrvatski športski konj. Tu je još i perad, a ove s posebnom frizurom su križevačke i posavske kuknjice – pričaju Josip i Nikolina.

KAO NOINA ARKA

Josip i Nikolina ne misle stati. Priča nam tako Josip da bi volio napraviti tematski Svijet prirode Slavonija, Svijet prirode Istra i Svijet prirode Dalmacija, a sve u cilju očuvanja pasmina. Računa Josip ovako: u slučaju neke bolesti poput bedrenice, koja sad čini nevolje po Dalmaciji, da je ne daj Bože i pomora, neće ga biti svugdje. Pa ako je štete, recimo, u Istri neće je biti u Zagorju, taman da se vrsta spasi. Ima smisla, još samo da to netko i prepozna. A kolika šteta može biti nestane li nam nekih pasmina, Josip ilustrira primjerom istarske koze koja je u grbu Republike Hrvatske. Nestane li koze, valjat će mijenjati grb, zastavu, pečate…

SLIKOVNICA O IMANJU

Svako toliko na ogradi, na nastambama tabla s pravom pravcatom pričom. Zapravo, ima imanje svoju slikovnicu! Kriv je za to Josip Peterlić Pjer iz Križevaca koji je prvo došao posjetiti imanje, a onda došao na ideju da ispriča slikom i tekstom priču o plavom konjiću.

– Svako dijete bi se moglo identificirati s plavim konjićem. Ždrijebe međimurskog konja bilo je inspiracija, a plavi konjić zapravo kroz priču traži sebe. Hoda on po imanju i sa svakom se životinjom okuša u nekom sportu tražeći sebe da bi na kraju shvatio da mu je najbolje biti u krugu obitelji – objašnjava Josip.