RIJEKA Prije četiri godine bili su Kinezi. Onda je godinu kasnije sve bilo riješeno s Lürssenom. Pa je pretprošle godine Rijeku već kupio Stihl. Pa smo prije mjesec i pol dana imali Leeja Andersona čiji emisari dolaze na Rujevicu da bi se za dan-dva stavili potpisi na prodaju kluba Amerikancima. Prije svega toga, a i u međuvremenu, bilo je i drugih potencijalnih kupaca. Daleko najozbiljniji bili su oni čija imena nisu ni dospjela u javnost.

Sad smo, nakon Nijemaca, Amerikanaca, Kineza, Arapa, Kanađana… Dobili – najnovije Amerikance. I za razliku od one nedavne američke priče koja je bila ništa više od »ispipavanja« terena, ova je ozbiljnija. Točnije: dalje je otišla. Ali daleko je od gotove. Još točnije: daleko je i od nekih prošlih, još ozbiljnijih bilo koje se na kraju, očigledno, nisu realizirale jer HNK Rijeka i dalje je – Miškovićeva.

Tzv. »dubinsko snimanje kluba« i ostale provjere koje potencijalni kupci obavljaju kad su u pitanju veliki, višemilijunski poslovi, u Hrvatskom nogometnom klubu Rijeka događa se šesti-sedmi put. Ne znači da ovaj put neće pasti i prva prava ponuda, ali sigurno je i da se neće dogoditi u sljedećih nekoliko dana ili tjedana.

Priča postaje istinski ozbiljnom kad pred Damira Miškovića netko stavi konkretnu ponudu, s konkretnim iznosom. A prije toga ga mora uvjeriti da Rijeku može podići na višu razinu od ove na kojoj je, s 15-17 milijuna eura godišnjeg proračuna drži sam aktualni predsjednik.

Svi ti već spomenuti poslovi koje se senzacionalno proglašavalo gotovima, a nisu došli niti do pretposljednje etape, vrlo često padnu na klasičnoj i velikoj SHNL boljci: koliko posto godišnjeg proračuna je i prije početka sezone riješeno onako kako se to u ozbiljnim ligama rješava – kroz zaradu od TV prava i sponzora.

Foto Sergej Drechsler

I onda ti koji su prema bombastičnim medijskim napisima takorekuć već kupili Rijeku, postanu svjesni koja čuda Mišković radi kad ju drži ovako visoko na način da najmanje 80-90 posto budžeta puni prodajom igrača. Pa zatraže time-out da još malo razmisle. I valjda još razmišljaju.

Bratski klubovi

Kombinacija koja je moguća s Billom Foleyjem tj. američkom Black Knight Football and Entertainment kompanijom utoliko je ozbiljnija jer uporište ima u zdravoj sportsko-poslovnoj logici: da Rijeka bude tzv. »feeder club«. Ono što je, primjerice, Istra 1961 za grupaciju Baskonia-Alaves.

Pa bi Rijeka postala dio obitelji u kojoj su već Bournemouth, Moreirense, Hibernian, Lorient i Auckland.

Dakle, ovaj put nismo svjedoci senzacionalističkim i bombastičnim naslovima za jednotjednu upotrebu o čemu svjedoči i ime autora koji je prvi plasirao vijest u hrvatski sportski eter, a čija je profesionalna kredibilnost neupitna.

Dakle, nema »helikoptera i potpisa za dan-dva«, nego se s ovim Amerikancima zaista razgovara i pregovara, ali daleko je to od završenog posla i završnih pregovora. Ovakvi su poslovi kompleksni i prijašnjih se godina znalo odmaći daleko dalje u pregovorima pa se prodaja na kraju nije dogodila.

Sama obitelj Mišković nakon osvojene dvostruke krune nije skrivala činjenicu kako 13 godina svakodnevne borbe da se osigura normalno funkcioniranje kluba umori čovjeka, a nitko se ne podmlađuje i s odmakom godina postaje sve odmorniji.

Dakle, kao za sve velike stvari, a prodaja Rijeke je ogromna stvar, treba vremena. Ako se na kraju uopće dogodi. Ako dođe do konkretne ponude, ako ona zadovoljni aktualne vlasnike ne samo visinom višemilijunskog iznosa, nego i jasnoćom vizije onih u čije bi se ruke institucija HNK Rijeka prodala tj. predala.

Samom Damiru Miškoviću je preko glave dugogodišnjih odgovaranja na jedno te isto pitanje i ponavljanja: »Čim dobijem prvu pravu ponudu, navijači i cijela javnost će s tim biti upoznati, a takva se ponuda unatoč neprestanim medijskim špekulacijama još – nije dogodila«.

Pa predsjednik HNK Rijeka više nikoga ni u što neće niti uvjeravati, niti razuvjeravati. Postane li priča s s Billom Foleyjem i Black Knight Football and Entertainmentom istinski ozbiljna, to neće kriti ni Miškovići, ni Amerikanci. Točnije, i da žele, neće moći sakriti.

Ambiciozan i uspješan

Zasad su ovo samo jedni od brojnih razgovora i pregovora. No, istina je barem da se za razliku od brojnih fantazija koje su proteklih godina znale biti servirane, ovi razgovori o potencijalnoj prodaji kluba zaista inicirani i pomaknuti s početne mrtve točke.

Što bi za Rijeku značila prodaja ovom konkretnom interesentu? To ćemo znati tek i ako razgovori uđu u fazu ozbiljnih pregovora i to – završnu fazu.

Daj Bože da Amerikanci na Rujevicu ulete s ogromnim novcem i permanentno velikim ambicijama. No, previše smo se puta naslušali takvih najava od kojih na kraju nije bilo ništa da bi se unaprijed radovali nečemu što je u ovom trenutku samo jedan od već viđenih, a nikad dovršenih scenarija.

Billa Foleyja u svim klubovima ocjenjuju kao »ambicioznog, dobrog i uspješnog vlasnika«.

Samo malo zdravog razuma i promišljanja o sličnim primjerima daje jednostavni zaključak: daleko izglednije je, ako se posao realizira, da budžet ostane otpilike na ovoj razini. S time da bi se igrači u Rijeku dovodili i iz Rijeke odlazili slijedom logike i hijerarhije unutar same grupacije. lli drugim riječima…

Ako Mišković proda klub, predsjednik Rijeke više neće biti čovjek koji otkad zna za sebe navija za Rijeku i ogroman dio svojeg truda, vremena i novca troši samo na Rijeku. Dok ga se vrlo često u najmanju ruku osporava i kritizira, a u najgorim slučajevima zaziva njegov odlazak te vrijeđa i njega i njegovu obitelj.

Ispadne li ova američka kombinacija istinski ozbiljna i realna, Rijeka će postati jedan od klubova vlasnika koji je cijeli jedan ocean daleko od Kvarnera. I naravno da mu Rijeka ne bi bila ni blizu sportsko-poslovnih prioriteta.

Mišković ne treba nikoga uvjeravati koliko je Rijeka zdrav i stabilan klub te koji su mu glavni izvori prihoda. Potencijalni kupci njega moraju uvjeriti da će Rijeku dići i držati na višoj razini od dosadašnje te, naravno, ponuditi iznos koji će obitelj Mišković držati realnim i zadovoljavajućim.

Kako ne znamo hoće li se konkretna ponuda uopće dogoditi, ne sanjarimo o Rijeci čiji je budžet 50 milijuna eura, nego o tome da Đalović složi taktiku i momčad koja će u srijedu proći Ludogorec. Ta je kombinacija daleko realnije od prodaje kluba!