Novi, čak 48. studijski album kanadske i svjetske rock legende Neila Younga, »Talkin to the Trees« oduševit će brojne njegove ljubitelje.

Na svoje će itekako doći oni koji još od sedamdesetih vole i pamte Younga kao briljantnog glazbenika sklonog akustičnom izrazu, ali i oni koji su devedesetih godina prošlog stoljeća cijenili žestoki garage rock pristup glazbi ovog Kanađanina u čijim žilama teče i indijanska krv.

Također će palac gore za ovaj album dići i svi koji od rocka traže angažiranost jer Young, što je za njega već uobičajeno, u nekim pjesamama vrlo kritički progovara o svijetu u kojem živi.

Deset pjesama

Štoviše, takvih je trenutaka na ovom albumu sastavljenom od deset pjesama najviše, pa se slobodno može reći kako je Young stvorio još jedan pretežno protestni rock album kombinirajući pri tom kritiku, cinizam i ironiju.

Klasična žestoka garage rock protestna pjesma je »Big Change« kojom ironično aludira na negativne strane vladavine Donalda Trumpa, da bi u isto tako agresivnoj »Movin Ahead« zatražio nepristajanje na takvu vrstu promjena, odnosno borbu protiv njih.

Što konkretno i direktno misli iskazuje u »Let’s Roll Again« u kojoj, i dalje uz čvrsti i rasplesani rock izraz, slušamo obraćanje velikim američkim proizvođačima automobila (Ford, Chrysler i General Motors) od kojih traži da proizvode velilčinom manje i ponajprije ekoelektrične automobile zaključujući priču stihom »If you’re a fascist, then get a Tesla« misleći pri tom na Elona Muska.

U divnoj naslovnoj baladi »Talkin to the Trees«, kroz odavanje počasti Bobu Dylanu kojeg spominje, Young kroz stihove o tome kako je možda vrijeme da počnemo razgovarati sa stablima šalje poetsku poruku o nužnosti drugačijeg odnosa prema prirodi, a u vrlo zanimljivoj »Silver Eagle« kroz ritam i melodiju čuvene Guthrijeve »This Land is Your Land« podiže glazbeni spomenik lutalačkom načinu života, vožnji automobila američkim prostranstvima i nezaboravnom osjećaju davnašnje individualne slobode i sreće kojih je sve manje.

Foto: Facebook

Obiteljske teme

Od ostalih pet pjesama tri su njegov osobni osvrt na vlastiti obiteljski život pa tako u odličnoj uvodnoj »Family Life« iskreno i u folk country stilu progovara o svojoj vezi s glumicom Daryl Hannah s kojom ima troje djece, ali napominje i to da je izgubio veze s nekima od unuka s prethodnom suprugom, da bi zatim bol i patnju zbog toga odlično iskazao u žestokoj blues garage rock pjesmi »Dark Mirage«.

Iskrenosti u opisu obiteljskog života, koji nije uvijek sjajan, podosta je i u »Bottle of Love« koja također govori o ljudima koje voli i koji mu nedostaju, a uz te »slike iz obiteljskog albuma« itekako možemo vezati i prekrasnu »First Fire of Winter« čija je glazbena linija preuzeta iz njegove veličanstvene balade »Helpless« (1970.), a tekst sjajno oslikava paljenje prve vatre uoči zimskih dana, toplinu i ugodu koja se širi dobro zagrijanom kućom u kojoj živi sretna obitelj.

Na kraj albuma Young namjerno smješta divnu »Thankful« kojom se u akustičnom stilu nekadašnjih kultnih albuma »Harvest« ili »Comes A Time«, zahvaljuje na ljepotama koje mu je život darivao.

Trideset i devet minuta

Deset pjesama i 39 minuta glazbe novog Youngovog albuma prolete, posebno za one koji ga cijene, jako brzo. I traže još jedno slušanje. Pa još jedno. Nedvojbeno, stari je majstor napravio jedan od boljih svojih albuma u 21. stoljeću. Istina, tekstovi možda nisu tako jaki kao ranije, ali jasno je o čemu govore i zašto su napisani.

Glazba je, pak, odlična, a zasluge za to svakako pripadaju i novom Youngovom bendu, grupi The Chrome Hearts koju uz njega čine klavijaturist i njegov dugogodišnji suradnik Spooner Oldham, legenda Muscle Shoals Studija, Corey McCormick (bas) i Micah Nelson (gitara, sin Willieja Nelsona) iz grupe Promises of the Land te Anthony LoGerfo na bubnjevima.

Novi Youngov prateći sastav ime The Chrome Hearts uzeo je iz stihova Youngove balade »Long May You Run« (1976.) što upućuje na sedamdesete, kao i veći dio ovog vrlo dobrog albuma.