Labirint je struktura koja ima jedan ulaz koji je ujedno i izlaz te stazu koja vijuga ili više puta skreće i vodi do jednog odredišta, kaže jedna od knjiških definicija.

Labirint je i onaj list enigmatskog priloga na kojem je crtež labirinta koji samo čeka da male ruke vuku kemijsku od početka do kraja, a da ne udare negdje u zid slijepe ulice. Labirintom se krste i birokratski običaji u nas, recimo. A iz labirinta je sve svoje sunarodnjake onomad davno spasio mali Viki Viking, mali rastom i godinama, ali najpametniji među njima, i to tako da je od početka do kraja labirinta u kojem je strašna zvijer vukao za sobom dugačku vezicu, ili špagu. Svakakvih labirinta ima, ali je onaj kukuruzni, ili u kukuruzu, ipak jedinstven. I pritom mu je ime Hrvatica. Hrvatica!? Pa još u Ivanić-Gradu. Ona knjiška definicija s početka teksta kaže kako se u labirintu i ne možemo izgubiti jer nema on ni slijepih ulica, ni raskrižja putova. Ali, vrag će ga znati jesu li autori definicije znali da labirinta i u kukuruzu ima…

DOŽIVLJAJI I ISKUSTVA

Valja nama u Ivanić-Grad. Zapravo, ako je suditi po lokaciji koju nam je poslala Ana Gašparović, direktorica Turističke zajednice Ivanić-Grada, valja nama tamo gdje je Dubrovčak Lijevi. Od Zagreba do Ivanić-Grada dolazi se brzo, a onda čovjeka u godinama, podozriva prema novim tehnologijama uključujući i »Đurđu«, lagano krene grickati sumnja dok se vozi put negdje cestom koja je taman u rekonstrukciji. No, »Đurđa« veli kako smo za nekih 200 metara na cilju. I nije groblje to koje prvo upada u oči, već je to jednostavno dizajniran putokaz na kojem piše – labirint!

Je li putokazu za vjerovati iz automobila se i ne vidi, ali se zato vidi da je kukuruz narastao pod nebo, da je svaka stabljika jedna drugoj nalik i da doseže, svega mi, i do dva metra visine. A kako to već u malim naseljima biva, nije dolazak automobila riječkih registarskih tablica prošao nezapažen. Na terasi jedinog kafića u Dubrovčaku Lijevom grupa ljudi, a među njima i Ana! Dobro je. Nećemo kroz labirint sami. I nećemo, a da prvo kavu ne popijemo u društvu mahom muškom koje o labirintu sa simpatijama priča. Da smo barem diktafon na vrijeme upalili, ali ajde ti dođi tek tako u Dubrovčak Lijevi i upali snimač. Nije, najblaže rečeno, pristojno.

– Mi smo sada u…. – pitamo.

– Dubrovčaku Lijevom – veli Ana.

– I tu je uz nas Sava i skela koja vozi na drugu obalu u Dubrovčak Desni, i tu su rode u gnijezdima, i drvene kuće posavske, i tu je jutarnji »kolegij« – nabrajamo što smo putem vidjeli.

– Uvijek je tu živo. Sad su im i dom obnovili, i crkva se obnavlja… – priča Ana.

– A rekli ste mi maloprije da i biciklisti svake vrste ovuda rado voze, onako turistički. Cikloturizam – provjeravamo.

– Da, da! Zna biti dosta gužve svaki dan u tjednu – smješka se Ana.

Ali, labirint!

– Što vam bi? – pitamo Anu.

– Turizam nije samo manifestacija, pogotovo je na kontinentu potrebno tražiti doživljaje i iskustva koja će posjetitelju biti zanimljivi, a da traju duže. A ako nemate infrastrukturu poput muzeja i interpretacijskih centara, a kod nas je muzej mladog datuma osnovan prije deset godina i trenutno mu je zgrada u obnovi, onda je bitno pružiti posjetitelju iskustvo koje će ga zadržati dulje u destinaciji – objašnjava Ana.

SINERGIJA I SURADNJA

I tu ne staje, već ističe kako labirint pruža to iskustvo od srpnja do studenoga, kako je dostupan posjetiteljima svaki dan i besplatan je, a osim zabavnog iskustva i boravka u prirodi zahvaljujući igrama koje se igraju u labirintu posjetitelji se educiraju i upoznaju s poviješću i baštinom zavičaja.

– Uzorak labirinta je svake godine inspiriran narodnom nošnjom sela u kojem se labirint održava. Tri godine je labirint bio na području Dubrovčaka Lijevog i to je bio uzorak narodne nošnje Hrvatica koja je karakteristična za ovo područje i koju je Marija Jurić Zagorka koristila za naslovnicu časopisa Hrvatica. Jedne godine je labirint bio u Posavskim bregima i tamo je bio uzorak narodne nošnje Skovačkoga – sipa podatke kao iz rukava Ana.

Foto ZORAN OŽETSKI

Četvrta je ovo godina kako labirinta u Ivanić-Gradu ima. Počelo je sve 2022. Procedura i nije jednostavna, od toga da se izabere polje kukuruza, do toga da se pretvori ono u labirint.

– To je sinergija i suradnja viša sektora, turizma, poljoprivrede i kulture – ističe Ana.

Pa se tako, uz sve poštovanje plodoreda, prvo traži parcela pogodna za pristup posjetiteljima, ovako kako je ovogodišnji labirint praktički uz cestu, i crkvu, i groblje, i kafanu. To se rješava i dobrom komunikacijom s lokalnim svijetom. To najviše i veseli Anu, to da je, kako kaže, lokalna zajednica ideju izvrsno prihvatila odmah od prve godine. Neobično je to i lijepo i dobro jer seoski prostori inače teško prihvaćaju nove stvari. Ovdje je s labirintom sve drugačije, toliko da se bake navečer jednostavno labirintom prošeću.

– S druge strane su bitni, a to smo se naučili u procesu, geodet, krajobrazni arhitekt, etnolog povjesničar i mi iz turizma koji se bavimo promocijom i marketingom. Ono što je zanimljivo, ono što je nama bilo zanimljivo, je sve ono za što je labirint drugim sektorima služio. Primjerice, 2023. nas je zvala producentica čelista Stjepana Hausera koji je i snimao spot u labirintu. Spot je izašao na YouTubeu i taj uzorak labirinta iz 2023. je zahvaljujući njemu obišao svijet – podsjeća Ana.

Lani je pak Hrvatska turistička zajednica snimala labirint dronom i ta je snimka uvrštena u sve promomaterijale HTZ-a na svim međunarodnim sajmovima.

– A prošle godine je i jedna epizoda »Ljubavi na selu« bila u labirintu – smije se Ana.

NEKI SVOJ ŽIVOT

Priznaje kako je i njih same iznenadio »život« labirinta mimo onog što su mu tvorci isprva namijenili.

– Mi smo mu namijenili igru, zabavu, učenja i produljenje boravka u destinaciji, da bi on uz to imao i neki svoj život izvan toga. Pritom je ono što nas, mene, najviše veseli, taj terapeutski učinak. Ja tvrdim da ga labirint ima, ima ga to hodanje kroz ovako tamnozelenu boju i stazu, da bi se kako se sezona mijenja, mijenjao i labirint. Ili kad se friško pofreza i gliste izađu van, taman da se rode skupe na stazu. Ili kad mačke potrče. Ima tu puno poetike – zaneseno će Ana.

Samo, ako je tome tako, onda se srce mora malo stisnuti od tuge kad sve dođe svome kraju.

– Bude i toga, ali znamo da je to prirodan ciklus, da treba sve vratiti u prvobitno stanje pa da se ne onečišćuje okoliš i ne stvara otpad. Vjerojatno je i to bio jedan od razloga što smo nagrađeni, odnosno uvršteni u 100 priča o održivosti međunarodne organizacije Green Destination – ističe Ana.

Ovogodišnji labirint je evo na parceli čiji je vlasnik Josip Klak. On je i vodio brigu da se sve na vrijeme posije, a bome je zaslužan i da mu kukuruz izgleda upravo savršeno vitak. Sada se sve čini lako, ili lakše, makar sjeća se Ana one druge godine kada su odabrali parcelu uz rijeku Savu, taman da ih iznenade klimatske promjene i te kiše puste u svibnju zbog koje je polje poplavilo.

– Ako netko misli kako je poljoprivreda super jednostavna, i nije, ima tu puno izazova – kaže Ana.

I da, ona završna fešta vezana uz labirint događa se za manifestacije Posavski dan kada se tu uz labirint i u labirintu promoviraju i lokalna mala gospodarstva, i kulturno-umjetnička društva. A ima se promovirati šta, samo ako se zna da je Posavina poznata po četiri svoje autohtone pasmine – posavskom konju, posavskoj kokoši, posavskoj guski i posavskom psu.

– S turističke strane dugoročan je cilj senzibilizirati lokalno stanovništvo za vlastitu baštinu, za to da se bave gospodarstvom, da se okuraže i otvaraju kuće za odmor u posavskim kućama, da otvore kušaonice. Sve je poticaj da prepoznaju kako je njihov kraj dovoljno vrijedan da bude i turistički valoriziran za potrebe našeg ravnomjernog razvoja turizma. Da nije turizam samo u centru grada – naglašava Ana.

SLABA UTJEHA

Zna ona da to neće preko noći, ali zna i da se pomaci vide, bilo da su biciklisti u igri, ili individualni posjetitelji, ili školske grupe, da team building družine i ne spominjemo. Sve je to lijepo, ali valja u labirint.

– Što ako se ja izgubim unutra – pitamo.

– Ma nećete se izgubiti! Odnosno, ove godine možda i hoćete jer je velik i kompliciran – »utješno« će Ana.

Kolegica je Katarina Matkerić, etnologinja koja je smislila priču i igru ovog labirinta. Ako se ona izgubila, pa makar da je na tren, jadna nam majka. Nije za šaliti se labirintom površine dva hektara u kojem je otprilike kilometar staza.

– Znači, kad unutra uđem, za sat vremena sam možda van – velimo.

– Ma ne, budemo vas mi vodili da vam lakše bude – tješi ona.

Inače, ove godine je labirint niknuo prije nego ikada, što zbog klimatskih uvjeta i rano narasloga kukuruza, što zbog, kako kaže Ana, iskustva i organiziranosti onih koji su ga digli na noge. Taman da se i mrvu prije vremena pita zašto je ovo zadnja godina da će labirinta biti, kad sve ide k’o urica!? Tako smo naime čuli.

– Mi u timu nekako vjerujemo da je dobro napraviti cikluse da se neke teme ne potroše, ne izližu. Četiri godine ciklusa je čist’ dovoljno, a i dovoljno smo kreativni i znatiželjni da isprobamo i neke druge formate – zagonetno će i mudro Ana.

Ovo je, reklo bi se i bar za neko vrijeme, zadnja godina da se dade doći i prošetati labirintom kukuruznim u nas. Pritom Ana i suradnici ne taje da im je uzor bio u Češkoj gdje djeluje produkcija koja se bavi ovakvim labirintima i u komercijalne svrhe. To se vani eto plaća. Ovdje se ne plaća ništa, ali se zato uredno očita onaj QR kod kad god ga vidite na pločama pred i u labirintu.

– Ove godine imamo dvije vrste QR kodova. Prvi QR kod nas vodi u fotopotragu. Naime, tema ovogodišnjeg labirinta je požar koji se dogodio u Dubrovačku Lijevom 1882. godine i možete ga istražiti tako što skenirate kod i tražite predmete koji su stradali u požaru. Aplikacija vas vodi odgovoru na pitanje što se zapravo dogodilo u tom požaru. Drugi QR kod vezan je uz devet interpretacijskih ploča, na svakoj jedan koji možete skenirati i koji vam reproducira posavske pjesme koje pjeva lokalni KUD Posavec – kazuje Katarina.

To sve hoće reći da posjetitelju ne gine ispod 45 minuta obilaska.

– Ako ne i više – smješka se Katarina.

DVA ULAZA

Pritom veli kako je specifičnost ove godine da su tu dva ulaza, a ne klasičan ulaz i izlaz. Ima i to svoje zašto, jer od toga koji ste ulaz odabrali ovisi hoćete li čuti i čitati i pratiti priču okrivljenika u tom požaru ili žrtve.

– Dajte vi meni otkrijte malo unaprijed što je bilo s tim požarom – žicamo Katarinu.

– Ne možemo vam otkrit’, ha ha! Ne, ne! To je čar našeg labirinta – smije se grohotom Katarina.

Ma, koliko god da se smije, itekako nam je od pomoći. Evo veli da nije taj požar što se tematizira bio velik, da je privatna parcela gorjela.

– Prošle godine smo radili labirint u Posavskim bregima i tamo smo tražili zločinca koji napada selo – veli Katarina.

A prije toga, u Dubrovčaku Lijevom, u labirintu se rješavao slučaj krađe.

– Dajte i neku romantiku. Sada je meni jasno zašto je ovo zadnji labirint ovog tipa. Idete odavde jer ste sve zločine potrošili – šalimo se.

– Ova priča čak ima neke romantične elemente – tajanstveno će Katarina.

Konačno ulazimo u labirint, među veliki kukuruz. Gazimo urednim i širokim stazama kojima se i bos može hodati kako su uređene. Slušamo što nam Katarina govori, čitamo ploče koje pričaju o požaru, ali i običajima ovoga kraja i slušamo kako KUD pjeva kad se QR očita. »Kreni kolo, kreni kolo, materina rano….« Jer, priča na neki način i kreće od svatova. Sva je idila u tog mladog para što ga čine jedan Mato i jedna Ankica, osim što se čini da je na ženama bio veći teret svega vezanog uz domaćinstvo. Evo, putem učimo i kako su onomad ljudi iz svega pokušavali iščitati kojeg je spola dijete što se roditi treba, jer naša je junakinja trudna.

– A najviše su vjerovali onom tanjuru na vjenčanju ovisno od toga na koju bi stranu pao. Ako padne da je poklopljen, onda je muško – priča Katarina.

Dok hodamo provjeravamo, onako da nas se ne primijeti, ima li mobitel signala, zlu ne trebalo, a nekako bude i lakše kad se kroz žito vidi toranja crkve, onako orijentira radi. Pjesma što pjeva »ja posijah repu, žene veli mak« lijepo nas uvodi u to kako je Mato htio ostati u roditeljskoj kući, ali ga je žena uvjerila da kupe novo zemljište. I eto dražbe. I kupi Mato zemljišta. Ali godinu dana kasnije eto ti drugi Mato koji je prvom zapalio zemljište. Zašto!? Ostavimo nešto i drugima da sami dokuče kad u labirint dođu. I da, romantike malo ima, ako ništa u onoj tuzi Mate što je vatru potpalio razočaran ljubavlju kao takvom i u jednu Maru.

– Lijepo je, zar ne? – cima nas u taj čas Ana.

– Bome, dobro ste rekli, ima tu neki terapeutski učinak – priznajemo.

GEOMETRIJSKI UZORAK

Trebalo bi navratiti opet, recimo za jedno tri tjedna, kad kukuruz promijeni svoju boju. Ali prvo treba odšetati svoje. Sva je sreća da vodičice imamo i sva sreća što je stara škola blizu da nam u njoj pokažu nošnju »Hrvaticu«, taj njen geometrijski uzorak koji je repliciran u labirintu. Obnovljena je, naime, stara škola i sada se koristi prije svega kao muzejska čuvaonica za potrebe Muzeja Ivanić-Grada.

– Imamo tri elementa originalna iz stare škole. To su ulazna vrata, školsko zvono i toalet – veli nam Katarina.

Lako za čučavce, ali kako odoljeti, a da se ne zabreca školskim zvonim, onako kako se onomad pozivalo u školu đake prva četiri razreda osnovne. Sve je tu zapravo složeno po pravilima muzejske struke. Nošnja Hrvatica je uredno složena u dubokoj ladici. Važna je ona i na ponos lokalnom življu uvijek bila, pogotovo 2023. godine, kada su na blagdan Velike Gospe u Mariji Bistrici Marija i Isus bili odjeveni baš u posavsku narodnu nošnju Hrvatica. Te godine se baš za tu potrebu šivala Hrvatica. Na nošnji uzorak baš kao i u labirintu. A nastao je on 40-ih godina jer su, kaže Katarina, žene čitale časopis Hrvatica Marije Jurić Zagorke, u njemu našle mustru i prenijele je na posavski tip narodne nošnje.

Sve se nekako tu uvezalo u labirint u koji se s veseljem ulazi i nevoljko izlazi. A zadnja je godina da ga ima.

– Nećete nam otkriti što ćete dogodine? – pitamo Anu.

– Ne – Ana će rezolutno na to kratko, taman da znatiželju posve potpiri, taman da se češće navrati u Ivanić-Grad. I da, u tom požaru 1882. izgori »kuća, staja, štagalj, 200 vaganah kukuruze u klipovih, šest vozovah siena, poukućstvo i razno gospodarsko oruđa ukupnoj vrijednosti od 100 fr.« Ako to nije labirinta vrijedno, k vragu, što je!?

PRVI LABIRINT – MAČETOM

Baš kao po onoj mudroj sentenci iz filma »Sjećaš li se Dolly Bell« koja kaže »svakog dana u svakom pogledu sve više napredujem«, svake godine sve više su napredovali svi koji su sudjelovali u radu na labirintu. Primjera radi, onu prvu godinu se kukuruz bukvalno mačetama sjekao da se staze naprave.

– Dok smo mi shvatili što treba raditi i koja je procedura, do tada je kuruza već bila jako visoka. I stvarno smo mačetama išli onako kako nas je geodet navodio. Cijeli labirint smo tako napravili, mačetom. Ove godine smo bili mudriji, sve na vrijeme i freza – smješka se Ana.

PRIČA O KRAJU

Nije u labirintu i oko njega samo priča o požaru. Tu je niz ploča što pričaju priču o ovome kraju, o namirnicama, o specijalitetima, običajima. Katarina je tu bila onaj kreativni zamašnjak kako djelatnici gradskog muzeja, etnologinji od formata i dolikuje. A na pločama recimo i spomen podravskih specijaliteta od kukuruznog brašna, od kukuruzne kaše, preko jagli, do žganaca i bazlamače.