Još od pionira bihevioralne ekonomije povlači se teza da je čovjek iracionalno biće jer ga ne vode uvijek činjenice i fakti, već je pogonjen i osjećajima, strastima i porivima koji ne spadaju u domenu čistog razuma i logike.

Ovakvu tezu, o ne posve racionalnom subjektu, iako u posve drukčijem kontekstu, zastupao je i John Maynard Keynes, koji je cijelu svoju intervencionističku revoluciju temeljio na psihološkom pristupu i promjeni u poimanju ponašanja pojedinca.

Klasična i neoklasična ekonomija smatrala je pojedinca razumnim ekonomskim čovjekom (homo oeconomicus) te je u zbroju djelovanja tako racionalnih individua projicirana utopijska vizija tržišnog i društvenog sklada. Keynes uočava da je mikrobaza takve doktrine pogrešna pa zaključuje da je onda vjerojatno pogrešna i cijela klasičarska makronadgradnja. Ljudi nisu hladni kalkulatori, a tržište putem nevidljive ruke neće proizvesti harmonični sklad.

To je Keynesov argument za regulaciju i intervenciju. Akerlof i Shiller govore o konceptu »sretnog doma« gdje su građani poput djece, a roditelji igraju ulogu regulatora (države). To navodi na paternalistički duh intervencionističke države.

No, sam Keynes spoznajno ne osuđuje ovog »hirovitog« pojedinca, već upravo suprotno. Uvodi pojam animal spirit koji definira kao »sposobnost čovjeka da djeluje umjesto da ne djeluje« (Opća teorija zaposlenosti, kamate i novca, 1936). On je životna sila koja nas pokreće kad racionalna očekivanja depresivno spavaju. Drugim riječima, da se oslanjamo samo na hladni kalkulus, teško da bismo se uopće pomakli. (Ne)utemeljeni optimizam s jedne je strane put u pogrešku, no s druge uvjet opstanka. Kod Keynesa racionalni čovjek dakle postaje običan čovjek, upravljan vlastitim strastima i hirovima, ali i utjecajem okoline. Potvrđuje se, i u ekonomiji, kao društveno biće. Sve su to i ujedno i njegovi nedostaci i njegove prednosti.

Keynes se tu približava Davidu Humeu prema kojem čovjeka na akciju potiču osjećaji, dok razum dolazi naknadno samo kako bi utro put za ostvarenje na strastima zacrtanih ciljeva. Hume je bio prijatelj Adama Smitha.

»Rani« Smith govori o moralnim osjećajima, a tek »kasni« Smith o interesima. Postoji stoljetna rasprava, tzv. Adam Smith Problem koja spori je li riječ o kontinuitetu Smithove misli ili zaokretu koji je doživio između pisanja »Teorije moralnih osjećaja« i »Bogatstva naroda«. No, Keynes je više modificirao no što je nijekao prosvjetiteljski mit o čovjeku razuma. Nerazumnost, iracionalnost, ili pak ono što smo skloni takvim okvalificirati, ponekad proizlazi samo iz činjenice da ne znamo sve okolnosti i nemamo cijelu sliku. Tada govorimo o epistemički ograničenim uvjetima i proširenoj racionalnosti. Potom, u odluku smo možda uključili i srce, a ne samo mozak, i tu smo već u sferi emocija i intuicija.

Prema Gerdu Gigerenzeru, riječ je o evoluiranoj sposobnosti mozga da uči na primjerima, ali odlučuje u trenutku. Provizorna pravila ovise o kontekstu, za njih nema pouzdanog izračuna, ona su labilna i neprovjerljiva, ali u određenoj situaciji, konkretnom vremenu i prostoru, funkcioniraju. I tu dolazi do raskola između mišljenja da je ljudska »iracionalnost« nešto loše jer navodi na krivi put i mišljenja da je riječ o proširenoj racionalnosti koja je prednost nas kao ljudi. Keynes je hirove, osjećaje i slučaj, koje spominje u svojoj ranijoj fazi, kasnije zamijenio konvencijama (Skidelsky). Racionalni homo oeconomicus koji samostalno u miru svog uma donosi razumne odluke dobio je tako još jedan udarac.

Čovjek je društveno biće: on gleda što drugi rade, pod utjecajem je gomile, pod utjecajem tuđih primjera, ali ni to nije nužno loše. Ako nema drugog načina da stvori spoznajni oslonac i ohrabri se na akciju, stvorit će priču od onoga čime raspolaže ili slijediti konvenciju. Kada dakle nema snažnih razloga protiv (ali samo tada!), racionalno je zaključiti da će se stvari nastaviti odvijati kao i do sada. Keynes je pravio razliku između racionalnih i konvencionalnih očekivanja. Kad god se može, treba ići putem (zdravog) razuma, intuirati istinu i ne slijediti gomilu! Tu je razvio cijelu teoriju o tome kako funkcionira burza, što mu se potvrdilo u praksi.

Efekt krda rijetko pomaže, a ponekad je poguban. No, odluku je lakše donijeti u gomili jer imamo osjećaj da nešto mora biti tako ako puno ljudi ide u istom smjeru. Svjesno dijelimo nagradu, jer se utapamo u prosjeku, ali i odgovornost za loš ishod. Ta zaštita mnoštva je naravno fikcija. Kao što je i potreba za sakrivanjem iza autoriteta i puštanja da drugi misle za nas samo kratkoročno lakša opcija. U jednom trenutku krdo se razbježi i ostajemo sami na čistini. Paternalizam je upravo to: oslanjanje na »očinsku figuru« i potreba za autoritarnim vođom.

Nekad je lakše slijediti nego misliti svojom glavom jer se sa sebe skida odgovornost pogrešne odluke. Tu vrstu paternalizma je međutim čak i lakše uočiti: ona ima vidljivu centralnu figuru kojoj se pojedinac bira pokoriti (slijediti) ili pokazati otpor (emancipirati se). No, postoje i suptilniji oblici navođenja na slijeđenje tuđih pravila: oni koji ostavljaju mogućnost izbora, ali slažu kontekst. Pritom se oslanjaju na to da će čovjek reagirati iracionalno i predvidljivo. Libertarijanski paternalizam javlja se kao nekakva kapitalistička verzija nevidljivog vođe. Uključuje kombinaciju: a) sumnje da pojedinac može sam donositi dobre odluke i b) paternalističkog pristupa gdje se onda javlja netko »tko misli umjesto nas a za naše dobro«.

Neki libertarijanski paternalisti misle da se ljudske »iracionalnosti« daju iskoristiti za dobro samih pojedinaca i društva, a otud i nudge-pokret i tzv. arhitektura izbora koja slaže kontekste unaprijed računajući kako bi ljudi mogli reagirati. Moralno opravdanje za to nalazi se tobože u činjenici da konačni ishod za pojedinca može biti pozitivniji nego da ga se »pustilo« da odlučuje u neutralnijem kontekstu. Ovako ga je kontekst, računajući na njegovu iracionalnost, naveo da nesvjesno ide u pravom smjeru. A kontekst naravno nije bio slučajan, već ga je netko pomno složio.

Richard Thaler i Cass Sunstein u svojoj knjizi Nudge/ Poticaj (kod nas u izdanju Planetopije) te slagače konteksta nazivaju arhitektima izbora te brane, odnosno zagovaraju libertarijanski paternalizam. Knjiga je zanimljiva za one koji se s tezama iznesenim u njoj slažu, a još je zanimljivija za one koji se, poput mene, ne slažu. Odmah na početku autori daju po meni sugestivan primjer školske kantine. Školska nutricionistica ima plemenit cilj: povećati udio zdrave prehrane kod djece. No, odlučuje se pritom poslužiti malim trikom.

Računa da se dijelu učenika naprosto neće dati obilaziti police kako bi pronašli grickalice i slično, već će iz puke inercije i lijenosti uzeti ono što im je najbliže, najvidljivije, najdostupnije.

Stoga, pripremajući obroke za djecu, zdravu hranu namjerno slaže na police koje su bliže i do kojih je lakše doći. U prvi plan dakle stavlja ono najzdravije i tako djecu malo »pogura«, potakne da pojedu zdravo, računajući da im se neće dati tražiti ništa drugo. I uistinu, udio konzumacije zdrave hrane se povećao. Veći broj učenika hranio se zdravije no kada su police bile posložene nasumce i bez ove nevidljive intervencije školske djelatnice. Eksperiment slaganja konteksta je uspio. Nutricionistica je postigla svoj cilj: više djece pojelo je više zdrave hrane, iako ih na to nije naveo njihov svjestan odabir, već više određena inercija i pristajanje na »zadane postavke«.

Ovdje su pojedinci na neki način profitirali, iako nisu bili svjesni što se događa, niti da su bili dio eksperimenta jedne arhitektice izbora. Dio učenika se međutim i dalje nije dao smesti te je i dalje ulagao trud, vrijeme i napor obilazeći police u potrazi za nečim izvan baznog menija. Sunstein i Thaler se retorički pitaju, što onda ima loše u arhitekturi izbora, kada se ustvari nikome ništa nije branilo – izbor je i dalje postojao, a samo malom rekonfiguracijom konteksta postignut je plemeniti cilj.

Moj pak kontraargument bio bi da se ovakvim pristupom postiže dobro samo ako je arhitekt izbora netko dobronamjeran. U danom primjeru to uistinu jest tako, pa ga zato i smatram pristranim, ali što ako jednog dana »slagač polica« više ne bude imaginarna dobronamjerna učiteljica iz javnog sektora, već netko kome je cilj da nas navede da radimo u njegovu korist. Primjerice, police u dućanima se slažu tako da se u visini očiju stavljaju stvari koje prodavatelj želi da uočimo. A on je možda samo kapitalist koji želi povećati zaradu, pa će nam, računajući također na našu inerciju, odnosno tendenciju ljudi da si smanje (kognitivni) napor, u visinu očiju postaviti proizvod koji možda ima veću maržu ili koji inače ne bismo tražili po dućanu, niti kupili, da nam, eto, »sasvim slučajno« nije za nj zapeo pogled…

A život je pun ovakvih konteksta i programa raznih arhitekata izbora koji imaju interese koji se ne moraju podudarati s našima, svoje agende i planove čiji bismo trebali biti dio. Samo puzla u tuđoj slagalici.

Thaler i Sunstein i sami naime kažu da nema neutralnog konteksta. No, još je gore ako se naviknemo birati bez da propitujemo kontekste i bez da osvijestimo da je nešto možda »tuđi plan«. Onda sve i da u konkretnoj situaciji polučimo neku korist (npr. »slučajno« pojedemo više zdrave hrane), na dugi rok tupi kritička oštrica i evolucijska sposobnost da samostalno prepoznajemo kontekste kada s druge strane neće biti »dobra teta«, nego »zli vuk«. Dakle, od pristanka koji nije posve svjestan dugoročno nema koristi nego štete. Jer, već u novoj situaciji, novom kontekstu koji možda neće biti tako prijateljski, pojedinac neće biti izvježban da se kritički postavi, uoči moguću manipulaciju, dekodira već kodirani sadržaj i izabere pravi put: donese autentičnu odluku. Konteksti, arhitekture izbora, svugdje su oko nas.

Primjer s policama je arhaičan, ali puno govori. Stalno smo prisiljeni birati među imaginarnim policama koje slažu pojedinci, institucije, tvrtke, političari, ideologije. Sadržaj koji se nudi kao gotov paket, plasira kao jedina istina, kao »normalna« pozicija, kao zadana postavka iskače odasvud, iz života, s ekrana, mreža, govornica…

A možda se samo radi o manipulaciji. Thaler i Sunstein upozoravaju da smo svi pomalo arhitekti izbora. I sami slažemo male benigne kontekste, male jezične igre i sitne manipulacije. Svi smo mi dakle i ona djeca iz njihovog primjera i njihovi arhitekti izbora. U prirodi je čovjeka, u duhu komunikacije, u mreži ophođenja, da uvijek nešto hoće i nečem stremi, u svoju korist.

No, kad god možemo i gdje god možemo, ako želimo dobro i sebi i drugima, igrajmo otvorenih karata, razlažući opcije, educirajući, objašnjavajući, propitujući i kritički misleći, razvijajući svijest. Izbor postoji, ali mora biti svjestan.

A svijest je, ako to želimo, valjda još jedino što nam je preostalo.