Zahuktavaju se pripreme za Trku na prstenac koja će se održati od 22. do 24. kolovoza. Ove godine obilježava se 330 godina od prvog povijesnog zapisa o trci i 50 godina od njezina obnavljanja, a cijeli Barban već živi u znaku ove tradicionalne trke koja se održava pretposljednjeg vikenda u kolovozu, gdje je glavni događaj trkačko natjecanje u kojem konjanici u galopu pokušavaju pogoditi prstenac.

Najviše 16 jahača

Pripreme su već u punom jeku – posjetili smo tako trkalište Gradišće u Barbanu, koje se nalazi na lokaciji nekadašnjeg povijesnog puta Pula – Labin.

Kako saznajemo, staza je duga 150 metara koju konjanik mora proći u vremenu do maksimalno 12 sekundi. Ako probije zadano vrijeme, onda je diskvalificiran. Također, konjanik će biti diskvalificiran ako mu padne dio opreme, ili pak, što se i dogodilo, ako konjanik padne s konja.

Najbrži koji su trčali postigli su impresivno vrijeme od 9 i pol sekundi, no u prosjeku konjanicima treba od 10 i pol do 11 i pol sekundi da u galopu stignu od početka staze do prstenca.

Međutim, iako je važno da konjanik u maksimalno 12 sekundi prijeđe dionicu od starta do prstenca, ako je brži to ne znači da će se bolje plasirati. Jer, u konačnici, najvažnije je kopljem pogoditi “u sridu”.

No, u tom galopu to nije nimalo lak zadatak, a više saznajemo od Milia Grabrovića, nekadašnjeg vođe konjanika, kojeg smo zatekli na treningu na trkalištu Gradišće.

– Ove godine prijavilo se 18 konjanika te je planirano deset treninga do Trke. Svaki trening je ujedno i svojevrsna kvalifikacija – za svakog konjanika se bilježi vrijeme, vladanje konjem, pogotci, koji su, doduše, sada manje bitni, te će dva tjedna prije same Trke na prstenac biti određeno maksimalno 16 konjanika koji su postigli najbolje rezultate na treninzima.

Može se dogoditi i da se manji broj konjanika plasira na samu Trku, no maksimalno ih se 16 može natjecati, kaže Grabrović.

S obzirom da je već odrađeno nekoliko treninga, zanimalo nas je jesu li treninzi intenzivniji kad se uđe u finalna dva tjedna prije same Trke i kada se, uopće, obznanjuju imena sudionika.

– Treninzi su uvijek pretežno isti. Na prvim treninzima se više pažnje posvećuje nekim drugim stvarima, no dva tjedna prije Trke više ćemo voditi računa o defileu, gdje će svaki konjanik dobiti svoje određeno mjesto, te trenirati i protokol i sve druge detalje, veli Grabrović.

Svi konjanici naravno moraju prethodno biti vični jahanju konja, no zanimalo nas je koliko je to slično vještinama koje zahtijeva sudjelovanje na Trci na prstenac i jesu li potrebne neke posebne pripreme za konjanike prije nego se uopće prijave.

– Bolje je da konjanici što više treniraju. Obično jahanje na terenu ili preskakanje prepona je nešto sasvim drukčije od Trke na prstenac. Jer, primjerice, neki konji su na startu mirni, a drugi, koji su već sudjelovali nekoliko godina na Trci, svjesni su o čemu se radi te budu nemirni pa se često zna dogoditi da se već na startu odustane od sudjelovanja na Trci s tim konjem.

Konjima je ovakav način trčanja malo teži, jer u pravilu galopiraju kratku relaciju pa stanu, pa opet moraju galopirati… Recimo, trenirao sam neki dan, i pustio konja da radi što god želi, malo smo vježbali lagani kas, da ne upadne u rutinu – rutina nije dobra za konja, jer tada jahač ne može vladati njime, kaže nam Grabrović.

Priprema konja

Naravno, dodaje, konji se moraju redovno potkivati, a rade se i ostale redovne stvari, ali se konje ne priprema posebno za samu trku.

– Važno je trenirati kroz Barban, da se konji naviknu na ljude, a to se posebice odnosi na plašljive konje, jer na sam dan utrke, kad je tu puno ljudi, tada se dodatno preplaše i budu nemirni.

Svaki jahač izabire svog konja i s njime dolazi na trening te se upravo na treningu vidi kako će konj funkcionirati u takvom okruženju. Ako je previše nervozan, onda se taj konj neće ni natjecati, jer moramo paziti na takve stvari, gdje je sigurnost na prvom mjestu, kaže Grabrović.

Kako doznajemo, iako su konji u dobroj formi za trčanje do 22 godine, na samoj trci sudjeluju konji do najviše 16 godina starosti.

– Konji koji sudjeluju u Trci koriste se za jahanje, no važno je da su naučeni da budu među ljudima i u šušuru, jer su to pretežno konji sa sela. Konji koji sudjeluju ove godine već su trčali na prošlogodišnjoj Trci te su neki zbog toga nervozni, no zato smo mi tu da procijenimo što treba napraviti.

Na Trci to jako lijepo izgleda, ali tome prethodi jako puno posla, treba izabrati adekvatnog konja, trenirati ga, pripremiti… Vrlo je važno da konj ne smije patiti, a mi moramo procijeniti što napraviti da to prođe čim lakše.

Bitno je i da se nitko ne ozlijedi i da svi prođu, a hoće li biti šest punta, četiri ili tri… bit će ča nam Bog da, pojašnjava Grabrović, kojeg smo pitali – koliko je pogodak stvar treninga ili pak sreće.

– Svakako treninga, ali hoće li pogodak biti u pola punta ili u sridu, to je stvar sreće, jer je riječ o svega par milimetara razlike. Postoji i taktika – primjerice, sad sam gađao više gore, jer je lakše pogoditi dva punta, a to je već dosta. Ako gađaš sridu, blizu su polovice punta i veća je vjerojatnost da se pogodi pola punta, a to je baš malo, kaže nam nadalje.

Teče se tri trke, dodaje. Vođa konjanika uvijek ide prvi bez obzira na broj punti, a zadnji je onaj koji ima najviše punti. U konačnici, pobjednik je onaj koji ima najviše punti. Ako se dogodi nakon treće trke da dvojica imaju isti broj punti, onda se ide u pripetavanje, pojašnjava Grabrović.

Naravno, svi konjanici su i vrsni jahači, no zanimalo nas je kako jahači stječu umijeće i znanje za jahanje konja u samoj trci.

– Zato imamo stažiranje – oni koji se prijave, prvu godinu obavezno stažiraju, sudjeluju u treninzima kao kopljonoše, a kasnije malo jašu s nama i probaju kako to izgleda.

Ako nakon prve godine vidimo da još nije spreman za sudjelovanje, stažirat će i drugu godinu. Ako pak procijenimo da može sudjelovati, onda ulazi u kvalifikacije kao i svi drugi. Jedino prošlogodišnji slavodobitnik i vođa konjanika ulaze direktno u sudjelovanje na Trci na prstenac, kaže Grabrović.

Istarska odora za konjanike

No, koliko su pripreme, treninzi i sama Trka na prstenac stresni za konjanike?

– Iako rečemo da nije, valja priznati da je stresno. Sjećam se svoje prve trke, bilo je to 2006. godine. Tada sam jahao konja koji po današnjim kriterijima sigurno ne bi prošao – bilo ga je jako teško kontrolirati.

Kad gledam iz današnje perspektive, nisam bio ni spreman, jer, ako se trenira jednom tjedno pod obavezno te jednom tjedno svatko za sebe, individualno, onda je jahač u kondiciji i poznaje konja kojeg jaše.

Ali tu je puno faktora – na sam dan Trke, tu je puno ljudi, toplo je, događaju se uobičajene situacije, kao primjerice netko baci balon pa se konj preplaši, a ako se preplaši prvi konj, najčešće tako reagiraju i svi ostali konji, a tu bude 16 konja…

I zato onaj koji vodi povorku mora biti spreman i ne smije dopustiti da konji bježe, jer konj kad je preplašen – bježi. I zato valja biti jako oprezan, no tu su sada već iskusni konjanici, koji su više puta sudjelovali na Trci, pojašnjava Grabrović i dodaje da su svi oni koji danas sudjeluju u Trci na prstenac u početku bili kopljonoše.

– U Barbanu je velika čast biti jahač Trke na prstenac. Mi budemo i umorni, jer svi delamo, i puno je posla, ali kad zajašeš konja i kreneš – sve drugo nestane. Teško mi je opisati taj osjećaj, ali, koliko god da si umoran i toplo je, malo se i spi… kad dođe ta nedilja, ne misliš na niš drugo, nego samo na Trku na prstenac.

I još kad sve prođe dobro, ne samo za mene, nego za sve – to je neopisiv osjećaj. Važno je pobijediti, no najvažnije je da sve prođe u redu i da se nitko ne ozlijedi, kaže Grabrović.

Svi konjanici imaju i posebnu odjeću za sudjelovanje na Trci na prstenac.

– Svaki jahač, kao i svaki kopljonoša, ima svoju, šivanu odoru. To je tradicionalna istarska odora, zaključuje Grabrović.

Na treningu konjanika smo zatekli i Andreja Kancelara, kojeg smo pitali koliko prije samih treninga krenu pripreme.

– Na prvi službeni trening treba doći sa spremnim konjem, tako da pripreme krenu otprilike mjesec dana prije službenog treninga. Nekad su dolazili samouki jahači, no danas većina jahača prolazi obuku u školama jahanja te su neki čak i licencirani jahači.

Treninzi iziskuju jako puno vremena i svaki jahač individualne treninge odrađuje po onome koliko misli da mu je potrebno. Uvijek ima tu i stručnjaka za konje koji pomažu svojim savjetima, da konja ne jašemo samo za treninge, već da ga i prezentiramo na samoj Trci, kaže nam Kancelar.

Važno je iskustvo

– Na samim treninzima, konje, koji su na stazi prisutni već nekoliko godina, se čim manje forsira, već ih se više smiruje kroz neke druge treninge, jer je ovo dosta specifična staza kao i stres koji doživi konj na njoj.

Tih 150 metara moramo preći u 12 sekundi i, kao jahač, mogu reći da je 12 sekundi jako dugo, najbolje vrijeme za preći stazu je oko 10 sekundi, jer se tada ima vremena za sve. Dvije sekunde naizgled nisu puno, no kad se jaše, velike su razlike. U svemu, naravno, veliku ulogu ima i iskustvo, kaže Kancelar, kojeg smo pitali kako je to izgledalo kad je prvi put došao na trening.

– Bilo je to 2003. godine, ove godine će mi biti 22 nastup. Ja sam dijete Trke na prstenac, otkad znam za sebe sam u tome, kako je i moj otac Stanko Kancelar bio u tome u organizacijskom smislu, kasnije brat Kristijan kao jahač i vođa konjanika, a ja sam kao kopljonoša čekao svoj red za ući u Trku.

S obzirom da je moj brat imao iskustva s konjima te je on također dvostruki slavodobitnik Trke na prstenac kao i Trke za viticu, on me savjetovao na počecima. Nažalost, zbog drugih obveza spriječen je sudjelovati i dalje, tako da sam ostao sam, no borimo se i prisutni smo tu već niz godina i ne odustajemo od Trke na prstenac, kaže Kancelar.

Inače, Andrej Kancelar je dvostruki slavodobitnik Trke na prstenac, 2013. i 2014. godine, dok je 2020. bio slavodobitnik Trke za viticu. U šali nam je rekao da je “svoju kvotu ispunio”.

– Mogu reći da sad stvarno uživam, ovo su predivni trenuci za sve nas koji sudjelujemo u Trci, treninzi, svi ti ljudi… i to je nešto u čemu uživamo. Jer svi koji sudjelujemo u svemu oko Trke na prstenac smo kao jedna velika obitelj, svi si pomažemo i involvirani smo u to, ističe Kancelar.

Sve se svede na 10 sekundi

– Sama Trka je stvarno poseban dan. Naravno, pozitivna trema mora biti prisutna, jer, tko god kaže da nema tremu – to je nemoguće. S godinama se dobiva na smirenosti, no opet onaj prvi trk, dok ne probiješ led na samoj trci, osjeća se napetost. I onda, kad sve to krene, bude lakše, opisuje Kancelar.

Dok slušamo priču kako to izgleda iz perspektive konjanika, dobiva se dojam da se sve – višemjesečne pripreme, treninzi i sve vezano za Trku – svede na tih deset sekundi.

– Tako je – ali da se dođe do tih deset sekundi ima jako puno priprema. Na samoj Trci, ne vidiš ni publiku, fokusiran si na konja, na sebe i na sam pogodak. I ako pogodiš sridu – to je zaista poseban osjećaj.

A to nije jednostavno – vidite kakav je prstenac, kakvo je koplje, i treba pogoditi u galopu… a u principu nije ni teško. Po nekim procjenama, konj trči brzinom većom od 50 kilometara na sat.

No ponavljam – sami treninzi i iskustvo su jako važni, kao i priprema kad se krene sa starta, konja se treba namjestiti na sredinu, i već od polovice staze se krene ciljati, kao kakav “napad” na prstenac. Tu dolazi do raznih situacija, puno ovisi o konju, a što je konj iskusniji, lakše je u stazi.

Opet, na startu su drugi problemi, jer čim uzmeš koplje u ruke, konj zna što slijedi, a konju je to ipak stres, jer on u tih 150 metara mora eksplodirati i dati svoj maksimum, i ulazi onda u prostor koji je okružen publikom, pa još ako je srida, onda publika to poprati glasnim povicima, i sve to je konju stres.

I zato nastojimo postići neki balans, sinergiju s konjem da bi i njemu bilo lakše, a ako je konj dobar, lakše je i tebi, zaključuje Kancelar.