Jučer je u Zagrebu održan još jedan u nizu prosvjeda obespravljenih radnika, no ovaj se prosvjed razlikuje od svih dosadašnjih jer su u njemu, rame uz rame s domaćima, prvi put sudjelovali i strani radnici. Možda je upravo to zasmetalo stranoj kompaniji koja u Hrvatskoj pruža usluge dostave hrane, a koja je stranim radnicima – sve odreda zaposlenima preko famoznih agregatora koje nitko ne kontrolira – slala poruke na WhatsApp prijeteći im otkazom ako sudjeluju u prosvjedu. Pa su strani radnici u Zagrebu prosvjedovali zamaskirani, da ih uprava ne bi prepoznala. Ako su iz straha od otkaza uopće sudjelovali u prosvjedu.

Kao i u većini prosvjeda, i u ovome su direktori ignorirali radnike i njihove zahtjeve, a iako je riječ o stranoj tvrtki, i ona se poslužila starim, gotovo zaboravljenim »menadžerskim« folklorom iz 1990-ih koji je obilježio tranziciju na Balkanu, a u kojemu glavnu ulogu igraju zaštitari, a direktori sporedne uloge, koji šalju priopćenja za javnost i ne vide razloga za prosvjed.

Niske plaće i kategorično odbijanje da ih se poveća odavno su otjerali Hrvate u Irsku i Njemačku, pa su naša radna mjesta, pogotovo ona koja nitko neće, popunili strani radnici, a hrvatski poslodavci konačno dobili radnike kakve zaslužuju – nekvalificirane koji će raditi za malu plaću i koji nisu upoznati sa Zakonom o radu, a ne one naporne Hrvate koji žele prosječnu plaću u skladu s podacima Državnog zavoda za statistiku. Koju srednji sloj u Hrvatskoj nikako ne uspijeva zaraditi.

Ulazimo tako u novu eru sindikalnih prosvjeda i industrijskih akcija u kojima će sve više sudjelovati strani radnici, a sve manje domaći. Ne zbog toga što je hrvatskim radnicima dobro, nego zato što se industrije u kojima se isplaćuju najmanje plaće u Hrvatskoj polako gase, poput tekstilne industrije. Zadnjih godinu dana prosvjede su održali isključivo radnice i radnici iz tekstilnih tvrtki – počelo je prošlog ljeta s Varteksom, nastavilo se sa šibenskom Revijom i Leonardom iz Daruvara, a završilo stečajem Varteksa i odlaskom Benettona iz Osijeka. Tako da gotovo više i nema domaćih radnika koji bi prosvjedovali jer su davno naučili da od toga nema vajde. Strani radnici još nisu, ali hoće.

I baš kad smo pomislili da ne postoji djelatnost s nižim primanjima – jave se nesretni dostavljači. Ne da su im primanja sramotno niska, nego im se još i prijeti i tjera da rade preko agregatora koje su mnoge zemlje – baš zbog sumnjivog načina poslovanja – odlučile zabraniti. A u nas im cvjeta biznis. I još misle da nitko neće primijetiti kako se odnose prema stranim radnicima baš zbog toga što su stranci. Stoga je jučerašnji prosvjed, koji je organizirao Novi sindikat, pokazao Nepalcima i Filipincima u Hrvatskoj da netko ipak brine o njima, kad već neće država. Istinabog, država je najavila silne nadzore inspektorata, a rezultate nadzora moralo je objaviti Ministarstvo rada zajedno s crnom listom poslodavaca koji zapošljavaju radnike »na crno«. Lista je objavljena, ali ćete se morati dobro namučiti da je nađete na službenim web-stranicama ministarstva, no podatke o tome koji su poslodavci i koliko radnika zaposlili »na crno« nećete naći. A neće vam ih dostaviti ni Državni inspektorat.

Jučerašnji prosvjed u Zagrebu također je pokazao da i strani radnici u Hrvatskoj trebaju sindikat. Sindikatima se ne javljaju opet iz straha da ne bi dobili otkaz, a ne razumiju ni hrvatski jezik ni svoja prava i obveze koje im proizlaze iz zakona. Mali broj radnika koji se uspio javiti domaćim sindikatima uglavnom se žalio na neuplaćivanje mirovinskog i zdravstvenog doprinosa. S druge strane, hrvatski poslodavci umjesto da se poboljšaju, radije pribjegavaju uvozu radne snage i nastavlju »po starom«. Jer mogu. Današnji nedostatak radne snage posljedica je nedjelovanja poslodavaca u vremenima kad je bilo dovoljno domaćih radnika s kojima nisu htjeli podijeliti ogromne dobiti i profite, odnosno povećati plaće, pa nas potjerali u inozemstvo jer su mislili da će radnika uvijek biti dovoljno. A ako nastave »po starom«, natjerat će i strane radnike da bježe glavom bez obzira.