Još od devedesetih godina prošlog stoljeća i odličnih albuma »Hymns To The Silence« (1991.) i »Healing Game«(1997.) Van Morrison nije napravio ovako dobar album. U tih tridesetak godina koje dijele naše doba od spomenutih albuma legendarni je Irac radio puno kritizirajući kroz svoje pjesme stvari koje mu se nisu dopadale, odnosno obrađujući kroz cover albume glazbu koju je volio.

I uvijek je to, čak i kad se čovjek ne slaže s njegovim stavovima, bilo iznimno kvalitetno napravljeno. No, s »Remembering Now« veliki je Irac napravio novi iskorak stvorivši album koji ide u red A klase njegovog obimnog i dugotrajnog stvaralaštva koje, uključimio li u tu priču njegov prvi sastav Them, traje još od sredine šezdesetih godina prošlog stoljeća.

Povratak u prošlost

Vrhunsku kvalitetu ovom albumu daje njegova odluka da se u osamdesetoj godini svog života (rođen je 31. kolovoza 1945. godine) vrati u prošlost, u dane kad je bio tinejdžer koji je s već spomenutim sastavom Them nastojao i uspijevao slijediti britansku glazbenu invaziju na SAD, priključiti se sastavima kao što su bili Beatlesi, Stonesi, Kinksi, Animalsi…

Zvuk tog doba, ali i majstorski oživljena sjećanja na te dane, temelj su njegovog novog, 47. studijskog albuma koji kroz četrnaest pjesama i kombinaciju za njega tipičnih glazbenih izraza (soul, blues, country, folk, jazz…) nudi najprije osobne osvrte na sebe i svoje stvaralaštvo danas te potom nostalgični i sjetni povratak u dane mladosti.

I baš sve je tu – njegov prepoznatljivi sanjivi glas ni u osamdesetoj nije izgubio uvjerljivost i snagu, njegov saksofon i gitare i dalje razoružavaju, svirka Hammond orgulja budi tone sjećanja na davne užitke, svirka pratećeg orkestra gudača i puhača pokazuje svu raskoš njegovih kompozicija, dobro odmjereni stihovi svjedoče o njegovom emocionalnom i psihološkom stanju, bude sjetu, ali i sreću zbog svega lijepog i proživljenog za bogatog i raznovrsnog života.

Ovog puta, možda i nasreću, nema političkih ni društveno kritičkih stihova.

Prvi dio albuma nudi slušatelju svojevrsnu ispovijed i priznanje kako je predugo bio izvan okvira onih najjednostavnijih i najljepših ljubavnih pjesama s kojima je i krenuo u svijet glazbe. Uvodna »Down to Joy« (poznata još iz 2021. godine i sjajnog filma »Dublin« Kennetha Branagha) divan je povratak njegovim soul i gospel korijenima, a još ljepša »If It Wasn’t for Ray« zahvala je Rayu Charlesu, glazbenom slijepom čarobnjaku koji je oduvijek bio Morrisonu najveći uzor.

U divnoj, za ovaj album pomalo i programatskoj »Haven’t Lost My Sense of Wonder« potvrđuje kako zaista nije izgubio osjećaj diviti se i uživati u ljepoti ljubavi, glazbe, prirode i prošlosti da bi potom u tri sljedeće sjajne ljubavne tu tvrdnju i dokazao – »Love, Lover and Beloved«, »Cutting Corners« te pogotovo opet programatska »Back to Writing Love Songs« potvrda su kako se uspješno inspirirao davnašnjim zvukom i vječnim temama ljubavi.

Potvrđivat će sve to Van Morrison i u nastavku albuma, samo što će preostalih osam pjesama više no u stilu davnašnjeg soula određenog zvukom Hammond orgulja i briljatnim saksofonima, više biti okrenuti gudačima, puhačima i bogatom orkestracijom pa će djelovati starinski romantično, poput filmova iz kasnih pedesetih i početka šezdesetih godina prošlog stoljeća. Baš su takve filmične »The Only Love I Ever Need Is Yours« te »Once in a Lifetime Feelings«, raskošne i romantične ljubavne balade.

Neprolazna vrijednost

U posljednjih šest pjesama Morrison se, poštujući ovu odrednicu bogato orkestriranog pristupa glazbi, okreće davnoj prošlosti, točnije godinama odrastanja (šezdesete) u Belfastu. »Stomping Ground« i naslovna »Remembering Now« pjesme su koje »lutaju« ulicama tadašnjeg Belfasta i oživljavaju glazbeni duh tog doba.

Kompleksna »Memories and Visions« uspješno iznosi poredbu tog nekadašnjeg mladića i današnjeg starca, pri čemu su gudači upotpunjeni i obogaćeni vrhunskim back vokalima i doprinosom latino gitara.

Na tom tragu poredbe prošlosti i sadašnjosti je i maestralna »When the Rains Came« u kojoj koristeći stihove svog prvog svjetskog hita, teme »Brown Eyed Girl« (1967.) priznaje kako ga danas ne brine kiša koja pada jer zna da će doći sunce, a uživat će i u jednom i u drugom.

Za sam kraj Van the Man čuva jaki adut, više od 9 minuta duga »Stretching Out« itekako se može vezati uz njegov davnašnji divni album »Astral Weeks« (1968.) i nezaboravnu Dublinu posvećenu »Cyprus Avenue«, samo što je ova nova posvećena dijelu grada zvanom Shady Lane.

Odmah po objavljivanju »Rembering Now« došao je do visokih pozicija u brojnim zemljama – drugi u Japanu, treći na listi nezavisnih albuma u Engleskoj, peti u Škotskoj, šesti u Njemačkoj, sedmi u Austriji, osmi u Švicarskoj…

No, više od ovih rezultata koji pokazuju kako je stari maher iznova pobudio velik interes, bitnije je da je u 63 minute irski glazbeni vilenjak iznova stvorio još jedan album neprolazne vrijednosti, još jednu kolekciju pjesama u kojima se može beskrajno uživati.