U sklopu ovogodišnjih Riječkih ljetnih noći 19. srpnja na Trgu Riječke rezolucije bit će izvedena veličanstvena kantata »Carmina Burana« njemačkog skladatelja i glazbenog pedagoga Carla Orffa, čija se 130. obljetnica rođenja obilježava ove godine. Ovo Orffovo remek-djelo doživjet ćemo u izvedbi Riječkog simfonijskog orkestra, Akademskog zbora »Ivan Goran Kovačić« te solista Roberta Kolara, Karle Mazzarolli i Krešimira Škunce, a dirigent je Ivan Šćepanović.

Carl Orff rođen je u Münchenu 10. srpnja 1895. godine, a 29. ožujka 1982. preminuo je u rodnom gradu. Već u dobi od 5 godina počeo je svirati glasovir, orgulje i violončelo. Još kao srednjoškolac objavio je zbirke solopjesama i komponirao prvo operno djelo za zbor i orkestar. Studirao je u Münchenu na Muzičkoj akademiji i poslije kod Heinricha Kaminskoga. Predavao je kompoziciju na minhenskoj Visokoj školi za glazbu. S Dorothee Günther utemeljio je 1924. Güntherschule, školu za gimnastiku, ritmički pokret, glazbu i ples. Razvijao je koncept takozvane elementarne glazbe, neke vrste sinteze pokreta, jezika i glazbe.

Tridesetih godina prošlog stoljeća s Gunild Ketman objavio je djelo »Orffova škola: elementarne glazbene vježbe«, koje je do danas doživjelo brojna izdanja na različitim jezicima. U svojem pedagoškom djelovanju Orff se mnogo bavio djecom smatrajući glazbu važnim pedagoškim sredstvom. Na temelju takva rada objavio je »Glazbu za djecu«. Njegovi pristupi i škola korišteni su poslije u radu s djecom s teškoćama u razvoju te u muzikoterapiji. Kao skladatelj Orff zauzima posebno mjesto u povijesti glazbe 20. stoljeća. Premda je bilo pokušaja da ga se svrsta među neoklasičare, Orff ne pripada nijednom pravcu ili stilu. U svojem se skladanju nadahnjivao antičkom grčkom tragedijom i baroknim kazalištem, latinskim i grčkim tekstovima te renesansnom i baroknom glazbom. Linearni i dijatonski princip, upotreba ostinata i poseban naglasak na riječi kao temeljnom elementu glazbene geste, neka su od osnovnih obilježja njegove glazbe.

Većina njegovih djela pisana je za scenu ili su vokalna i vokalno-instrumentalna, a tek manji dio čine instrumentalna, i to orkestralna djela. Orff se prije svega proslavio djelom »Carmina Burana«, praizvedenim 1937. godine, koje je s »Katulovim pjesmama« i »Afroditinim trijumfom« povezao 1953. u triptih »Trijumfi«. Od ostalih scenskih djela napisao je opere »Mjesec« i »Mudra žena«, zatim »Antigonu« i »Tiranina Edipa«. Skladao je i pjesme i kantate. Pored pregnantnog ritma, koji je glavni nosilac njegovih glazbenih misli, a što se ogleda i u njegovu orkestru, u Orffovim djelima se ogleda i utjecaj narodne pjesme i igre, kao i gregorijanskog pjevanja, koji su, kroz prizmu njegove muzičke individualnosti, dobili suvremeni izraz. Čitav Orffov razvojni put nužno je vodio k tome da se pretvori u izrazito scenskog kompozitora, tako da u njegovom opusu vidno mjesto zauzimaju i opere. Orff povezuje suvremeni izraz sa starim oblicima europskog teatra. U njegovim scenskim djelima spajaju se karakteristike starogrčke tragedije, srednjovjekovnih misterija i interludija u obliku improviziranih lakrdija, barokna opera i Shakespeareova drama. Za Orffovu je umjetnost riječ neobično važna u svim svojim dimenzijama – on se često služi izvornim tekstovima iz antičkih i srednjovjekovnih jezika.

»Carmina Burana« rukopisna je zbirka 228 srednjovjekovnih pjesama većinom na latinskom, a manjim dijelom na srednjovisokonjemačkom i frankoprovansalskom jeziku (neke pripadaju makaronskom pjesništvu). Autori su im školnici lutalice, golijardi, s područja Škotske, Engleske, Francuske, Okcitanije, Aragona, Kastilje i Svetoga Rimskog Carstva, koji su stvarali u razdoblju takozvane male renesanse u 11. i 12. stoljeću, u ozračju križarskih ratova. Rukopis je napisan 1230. godine, a napisala su ga dva različita pisara u ranogotičkoj minuskuli na 119 listova na pergameni načinjenoj od životinjske kože. U 14. stoljeću određeni broj praznih listova, odrezanih na drukčiju veličinu od onih u rukopisu, pridodan je na kraju rukopisa. Rukom ispisane stranice tijekom kasnoga srednjega vijeka uvezene su u manji folder, nazvan »Codex Buranus«. Međutim, tijekom postupka uvezivanja stranica, tekst je smješten djelomično izvan reda čime su neke stranice vjerojatno izgubljene. Rukopis sadrži osam minijatura: kolo sreće (koja ustvari predstavlja ilustraciju za pjesmu 14 – 18, ali je tijekom uvezivanja smještena kao naslovnica), zamišljena šuma, zaljubljeni par, scene iz priče o Didoni i Eneji, scena ispijanja piva i tri scene s prikazima igre – kockanja, tabule i šaha. Starija istraživanja pretpostavljala su da je rukopis bio napisan tamo gdje je i pronađen, u Benediktbeuernu. Danas, međutim, znanstvenici koji istražuju »Carminu Buranu« imaju različite ideje glede mogućeg mjesta nastanka rukopisa.

Neke su pjesme filološkom analizom pouzdano atribuirane golijardima Arhipoetu, Hugu Primasu Orleanskom, Petru iz Bloisa, Gautieru de Lilleu te njemačkim Minnesängerima. Sam rukopis »Codex Buranus« sastavila su trojica samostanskih pisara na krajnjem jugu njemačkoga govornog područja između 1225. i 1230. Uz 40 pjesama neumatskom je notacijom zabilježen i napjev. Zbirci je 1847. pridjev »Burana« dao nakladnik prvoga tiskanog izdanja Johann Andreas Schmeller prema imenu gornjobavarskoga samostana Benediktbeuerna (latinski Bura sancti Benedicti), u kojem je 1803. Johann Christoph von Aretin pronašao uvezani kodeks rukopisa, koji se čuva u Bavarskoj državnoj knjižnici u Münchenu. Pjesme u zbirci raspoređene su tematski: opore moralne i satiričke invektive, naročito protiv simonije, ljubavne pjesme, krčmarske napitnice o vinu, plesu i kocki te dva dramska prikazanja Kristove muke. Pojedine skupine imaju i zasebne tematske cikluse o prijeziru svijeta, križarskim pohodima, proljeću, antičkim motivima. Osjećaj materijalnosti jezičnih zvukova i oblika istaknut je učestalim kalamburima, profinjenim rimama i akustičkim slikama te pripjevima na narodnim jezicima. Buranske su pjesme bile omiljene među školovanim staležima čitave srednjovjekovne Europe o čemu svjedoči, primjerice, pronalazak njihovih runskih prijevoda na drvenim štapićima iz norveškog Bergena. Nakon ponovnog objavljivanja u 19. stoljeću mnoge su pjesme dospjele u pjesmarice studentskih udruženja srednjoeuropskih sveučilišta. Antologija je svjedočanstvo izražajne inventivnosti vrhunski obrazovane srednjovjekovne boeme.

Carl Orff je u scenskoj kantati »Carmina Burana« uzeo 25 pjesama te zbirke u gotovo nepromijenjenu obliku. Tonko Maroević prepjevao je deset pjesama koje su objavljene 1995. u katalogu izložbe nadahnute buranskim rukopisom slikara Johna Kikija, a izbor od 17 pjesama u latinskom originalu s hrvatskim prijevodom objavio je 2000. Zlatko Šešelj.

Monumentalno glazbeno djelo Carla Orffa, »Carmina Burana« majstorski kombinira latinsku, srednjovisokonjemačku i starofrancusku riječ te svojim univerzalnim temama, kroz tri dijela kantate, dotiče samu srž ljudske egzistencije kroz frivolnu erotiku i naturalizam koji se vješto izmjenjuje s duhovitošću i satirom. Djelo je skladano za tri solista, mješoviti veliki i mali zbor i dječji zbor, i orkestar s drvenim i limenim puhačima, gudačima, mnogim udaraljkama i dva klavira. Izabravši za svoje djelo određeni broj pjesama, Orff ih je grupirao prema sadržajnoj srodnosti: od tri dijela kantate prvi dio slavi proljeće, drugi prikazuje elementarne životne užitke uz vino i vedro raspoloženje, a treći uznosi ljubav. Prva i posljednja točka kantate posvećene su božici Fortuni, o čijim hirovima ovisi sreća i nesreća svakoga pojedinca. Vitalna, snažna i uzbudljiva, Orffova kantata osvojila je publiku već na praizvedbi u Frankfurtskoj operi 1937. godine, a sam skladatelj nakon premijere poručio je svom izdavaču: »Sve što sam do sada napisao i što ste, nažalost, objavili, možete sada baciti. S ‘Carminom Buranom’ počinju moja sabrana djela.«