Eurozona uskoro dobiva i 21. članicu: nakon što je prije dvije i pol godine euro kao službenu valutu uvela Hrvatska, sada će to, s početkom 2026., učiniti Bugarska. Zemlja je također već fiksirala tečaj svoje stare valute prema euru pa se i kod njih to koristi kao argument da se nema što izgubiti kada je riječ o monetarnoj politici. U Bugarskoj prosvjeduju. Cijene su već na samu najavu uvođenja nove valute krenule uzlazno. Kod nas je, sjećamo se, sve bilo strogo preračunato po konverzijskom tečaju, no na valu inflacije koja je jačala globalno ubrzo se taj splet faktora pretvorio u eksploziju cijena. Danas, koju godinu kasnije, možemo samo konstatirati da razne usluge, hranu i druge potrepštine plaćamo i dvostruko skuplje. Već se uvriježilo reći da ono što je nekad bilo 10 kuna – danas je 10 eura. Samo je promijenjena oznaka valute iza broja. Nitko više ne vjeruje vlastima i središnjoj banci kada govori o rastu cijena zbog eura od samo 0,2 posto. I tu i jest problem: nastala je kriza povjerenja. Naravno, inflacija je širi fenomen, krenula je i prije našeg pristupanja pa je zato Europska središnja banka i dizala kamatne stope.

Doživjeli smo tako dvostruki efekt: uz visoke cijene, porasle su i kamate. Sada kamate idu dolje, inflacija se smiruje, no kod nas i dalje ima određeni zamah. Uzalud se cijene prate i šire upozorenja regulatora o tome da daljnje njihovo nabijanje može biti kontraproduktivno. Cijene su ljepljive, inercija postoji, plaće su rasle, turisti ipak dolaze i ponuda nastoji odgovoriti na potražnju. Znači, i vanjski su faktori prisutni, i domaći, i inflacija ponude na početku, i inflacija potražnje zbog rasta dohodaka kasnije, i pohlepa i zarada kao motiv. I euro koji je pomogao pri zaokruživanju. I zemlje koje nisu imale euro imale su inflatorni val, i to značajan, a i kamatne stope su im rasle više nego kod nas. No, euro je dodatno potaknuo zaokruživanje na više, pa smo npr. imali situaciju da je cijena prvo porasla u kunama, adekvatno je preračunata u eure, a onda je nastavila dalje do neke okrugle cifre. Građani koji nisu bili te sreće da im se podignu plaće u velikom su problemu. Njima je standard jednostavno srozan. Najviše je nastradao dio nekadašnjeg srednjeg sloja. U Bugarskoj se u javnosti tako upravo maše hrvatskim primjerom kao upozorenjem. Ljudi se boje dodatnog pada standarda i još većeg siromaštva. Ta zemlja ima dohodak po stanovniku niži od našeg, te je još veći postotak građana u riziku siromaštva. Badava im se govori o svim prednostima eura i blagodatima koje će donijeti: euro se čini i kao nešto na što nisu u potpunosti spremni, iako su sa svih strana dobili zeleno svjetlo. Naravno, ima tu i političkih razloga, ali i raznih dezinformacija. Međutim, čisti ekonomski motivi itekako su validni i prisutni. A zato što se cijelo vrijeme guraju pod tepih, zato i je tako. Eurozona je ekonomski heterogeno područje, sa zajedničkom monetarnom, ali raznorodnim fiskalnim politikama. Kao zajednički nazivnik i kriterij koriste se tzv. Mastriški kriteriji, međutim, kada god treba oni se po potrebi rastežu i prilagođavaju. Europa bi trebala biti prostor blagostanja i socijalnih država, na što još pozivaju neki europski čelnici, međutim, paradoksalno, sada će se fiskalno »uskladiti« po jednom drugom kriteriju, izdataka za obranu. Vezano je to za dogovor u okviru NATO-a. Članicama EU-a je stoga dopušteno odstupanje od fiskalnih pravila i prekoračivanje proračunskog deficita ako su sredstva namijenjena za obranu.

I kako sad to ide skupa: s jedne strane fiskalna disciplina, s druge se traži i do 5 posto izdvajanja za vojsku što će, procjenjuje se, istisnuti sve ostale sektore i ostaviti trajnu »rupu« u proračunima namijenjenima socijali, zdravstvu, školstvu. Jasno, potrebno je jačati sigurnost, živimo u svijetu za koji nismo mogli ni sanjati da će ići u pravcu ovakvih strahota. S druge strane, Europa zaostaje i u proizvodnji, inovacijama i tehnologiji. Europa ne može postići ekonomski rast pa se tako opet predviđa usporavanje, unatoč činjenici da je »nađena« nova industrijska niša. Zemlje kojima ide dobro, poput primjerice Španjolske, opiru se planu militarizacije jer misle da će nas sve zajedno u svakom pogledu oslabjeti, a ne ojačati. Španjolska je dobila izuzeće, njeni su zahtjevi usvojeni. No, dojam je da se opet sve prelama na zemljama periferije i subperiferije koje bezglavo slijede naputke, dok stanovništvo sve teže živi. U Hrvatskoj su proračunski rashodi već narasli. I bez novih izdvajanja za obranu u prvih pet mjeseci ove godine bitno je narasla državna potrošnja zbog rasta plaća u javnom sektoru. Znatno je povećan proračunski deficit u odnosu na isto razdoblje lani. Analitičari upozoravaju da treba mijenjati fiskalni pravac ako želimo izbjeći sudar sa stvarnošću, a taj je da usporava osobna potrošnja, a polako će kopnjeti i doprinos od europskih fondova. Rast cijena se nastavio jer ide se prema špici sezone koja je sve skokovitija i nepredvidljivija. S druge strane, Hrvatska narodna banka zaključila je prošli tjedan da se nejednakosti, barem kada se gleda struktura depozita, smanjuju, a ne povećavaju. Kaže da je više ljudi s pozitivnim saldom na računu. Dio razloga bi mogao biti i u činjenici da ih puno manje koristi minus, što je posljedica jedne šire regulatorne akcije, i to je u redu, Međutim, čak polovina dakle imatelja računa koji su u plusu ima na tom računu od nula do pet tisuća eura. A više od jedne trećine depozitara ima više od sto tisuća eura. Ima i onih koji imaju više od milijun eura, njih je manje od tisuću, a kada se njihov ukupni iznos štednje podijeli s brojem vlasnika tih računa, ispada da u prosjeku na računu imaju po dva i pol milijuna eura. HNB se ogradio da su to samo depoziti u bankama, bez vlasništva nad nekretninama, bez zbrajanja depozita po kućanstvima… I upravo su ti najviši depoziti najbrže rasli u apsolutnom iznosu. Dakle, nejednakosti su ogromne: s jedne strane veliko bogatstvo, s druge preživljavanje s minimalcem. Hrvatsko je društvo ekonomski duboko podijeljeno. Forsira se pak ideja zajedništva, ali zar zajedništva u siromaštvu? Snažna je i centralizacija i nejednakost po toj osnovi. Ruralni krajevi žive teže od centara, međutim, podaci Fine o prosječnoj neto plaći zaposlenih kod poduzetnika i u našoj, Primorsko-goranskoj županiji, govore da je ta plaća lani iznosila svega 1.139 eura. To je manje od hrvatskog prosjeka i medijana. Govori to i o strukturi lokalne ekonomije koja je takva da je mahom čine djelatnosti s niskom cijenom rada, trgovina i turizam. A riječ je o jednom od razvijenijih dijelova zemlje. No, podaci o produktivnosti i ekonomičnosti govore drukčije: tu smo puno niže no bismo trebali biti. No, sada u Rijeci imamo »promjenu«, što god to značilo, pa ćemo vidjeti što će napraviti.

Ako se vratimo na globalnu scenu, da je euro prije svega politički projekt, nitko to nikad nije ni tajio. Štoviše, upravo se to tako i komuniciralo kada smo ulazili u eurozonu. Ekonomisti su upozoravali da nismo spremni jer konvergiramo tek financijskim pokazateljima, ali ne i realno – industrija i proizvodnja na niskim su granama pa je pitanje što uopće kroz izvoz, osim turizma, imamo ponuditi. Monetarno se nije moglo previše izgubiti jer se nitko nije ni trudio monetarnu politiku uopće voditi, a kada su prodane banke, tu su nam ruke ostale vezane. Kroz bankarske kanale kapital je kolao, a da regulatora nitko ništa ne pita. Vlasničke poluge nad ključnim sektorima bitne su za stvarni ekonomski suverenitet. No, desetljećima se vodila upravo suprotna politika. Zato je danas mahati raznim simbolima još i besmislenije.

No, ako govorimo o euru, i on je simbol, i to Europe određenih vrijednosti. Iako više nismo posve sigurni kakvih. Europa je i dalje najbolje mjesto za život koje mora biti izgrađeno na principima države blagostanja i antifašizmu kao neprikosnovenoj vrijednosti slobode izborene u Drugom svjetskom ratu. No, iako na van želi biti mirotvorac, Europa iznutra skreće udesno. I u njoj sve više jača revizionizam pa onaj korektiv koji smo očekivali u tom smislu – sve više izostaje. Euroskepticizam je tako sve manje rezerviran samo za krajnje desne opcije i razne ksenofobne stavove, a sve više i za lijevo i liberalno orijentirane građane koji traže jednakost, pravdu, pacifizam i povratak temeljnim europskim vrijednostima. Traže i opciju koja bi to zastupala, no ona se sve teže razaznaje. Mnogi zagovornici europske ideje sada su ustuknuli, ne prepoznajući više ono što im se nadaje kao nekakvo novo lice Starog kontinenta. Prolazimo stoga kroz krizu vrijednosti, krizu demokracije i krizu identiteta gdje više nitko ne pokazuje put. U tom vakuumu iskaču razni lažni simboli i idoli, a njima se klanjati je najopasnije.