Kao što obično bude na Balkanu, istina ne samo na njemu, komemoracija nevinim žrtvama nije prilika za pomirenje, već tek još jedan alat za buduće prijepore. Tako će nažalost biti i s ovom 30. obljetnicom najtragičnijeg događaja u zaista svakojakim zločinima obilježenim 1990-ima. Riječ je o genocidu koji su u srpnju 1995. godine u Srebrenici i oko nje počinile vojne i policijske snage bosanskih Srba.

Dvije strane u ovom prijeporu, Srbi i Bošnjaci, još uvijek nisu postigli, a čini se da ni neće, ni najmanji konsenzus oko toga što se dogodilo u Srebrenici. Bošnjaci, baš kao i Haški sud, EU i gotovo cijeli kolektivni Zapad, smatraju da je riječ o genocidu. Srbi, nakon što je izašlo previše dokaza da bi se moglo poreći masovno ubijanje bošnjačkih muškarca i dječaka, priznaju da se radi o zločinu, čak i teškom, ali odbijaju mogućnost, barem kada je riječ o političkom mainstreamu, da se tu radi o genocidu. Među takvima je i politički vođa bosanskih Srba Milorad Dodik, iako je on u prvoj, proBiH i prozapadnoj fazi svoje političke karijere, u kameru govorio da je u Srebrenici bio genocid. Sada govori suprotno.

Prijepor postoji i oko broja žrtava. Službena je brojka preko osam tisuća. Neki bošnjački krugovi spominju i deset tisuća. Srbi govore o nekoliko tisuća, a u koje se, po njihovom mišljenju, pogrešno broje i oni Bošnjaci koji su poginuli u borbama sa srpskim snagama.

Još bi to nekako i bilo podnošljivo da je u BiH, ali i na cijelom području bivše Jugoslavije, sve sređeno i uređeno. Pa bi ova rasprava, iako i tada krajnje bolna i delikatna, ipak bila samo na povijesno-pravnoj razini. Međutim, kako na području jugoistočne Europe ne postoji baš nikakvo suglasje oko bilo koje bolne teme iz prošlosti, tako je i ovo što se sada događa oko Srebrenice tek samo još jedna ideološka bitka. I priprema za eventualne buduće ratne sukobe. Ili u najblažem slučaju, sredstvo za jačanje svoje političke pozicije u aktualnim sukobima. Tako je na Balkanu bilo uvijek. Tako će biti i ubuduće. I tu pomoći nema. Bivši ratovi samo su podloga za neke buduće. Nekakva mogućnost da se ova spirala okrene u nekom dobrom i pomirljivom smjeru naprosto ne postoji.

Srbija se nikad nije pomirila s ishodima ratova devedesetih. Dio tamošnjeg političkog establišmenta čak smatra da je barem trećina Hrvatske, inače članice EU-a i NATO-a, tek privremeno okupirani srpski teritorij. Da bi se Republika Srpska u nekom pogodnom trenutku trebala priključiti Srbiji, u Beogradu je odavno postala mainstream politika. Na granici s Kosovom odavno se zvecka oružjem, a Crna Gora tretira se kao srpska pokrajina, tek slučajno odbjegla i to isključivo zbog nacionalne izdaje Mila Đukanovića. Prema Makedoniji se zasad ide mekano, ali pojam »južna Srbija« ipak je sve češće u opticaju.

Bošnjačko Sarajevo, pak, i dalje potpomognuto najvećim dijelom zapadnih država, inzistira na stvaranju takozvane građanske države. Nečeg takvog na Balkanu nikada nije bilo, ako se ne računa Kraljevina Jugoslavija koju je nakon državnog udara 1929. proglasio Aleksandar Karađorđević. Bošnjaci i njihova elita kao da ne mogu shvatiti da to što ih Zapad snažno podržava sada nije nešto što će sigurno vječno trajati. Uostalom, na jučerašnjem obilježavanju Srebrenice dio stranih uglednika govorio je o tome da se takvo što više ne smije dozvoliti. Pa ih je turski ministar vanjskih poslova upozorio da takvo što već dulje od godinu dana dopuštaju u Gazi. Čak i pomažu. I dobio za to veliki pljesak prisutnih Bošnjaka.

I Hrvatska je jučer dobila svoju pljusku. Bošnjački član Predsjedništva BiH Denis Bećirović spomenuo ju je u kontekstu udruženog zločinačkog poduhvata. Presuda s tim u vezi zaista postoji, ali nema baš nikakve veze sa Srebrenicom. Štoviše, u srpnju 1995. kada se genocid dogodio, Hrvatska i BiH bile su saveznice. Ali Bećirović naprosto nije mogao odoljeti. Uglavnom, na Balkanu je i dalje svatko protiv svakog. I nitko nije spreman napraviti korak natrag. Kamo bi nas sve to moglo odvesti, uči nas povijest. Čiji su balkanski narodi uvijek bili loši učenici. Pa su takvi i ostali.