U ovotjednom broju televizijskog priloga ugostili smo Anu-Mariju Vuković. Urednica Sporta Nove TV u novinarstvu je već trideset godina, a nakon vrijednih posljednjih tjedana na Novoj TV uslijed prijenosa Lige nacije i hrvatske nogometne reprezentacije, o brojnim pojedinostima razgovaramo s vještom novinarkom.

Ana-Marija, urednica ste sporta na Novoj TV. Nedavno je sportska redakcija došla na svoje prateći Final4 Lige nacija i kvalifikacije Vatrenih. Koliko je tih dana bilo gužvovito u vašoj redakciji te je li mobitel prestajao zvoniti?

Bilo je jako gužvovito, radili smo uglavnom bez radnog vremena jer trebalo je odraditi šest utakmica u tjedan dana, pet odjavnih i najavnih emisija te naravno servisirati potrebe newsa. Kada su utakmice uz koje idu i emisije u pitanju, ja sjedim u režiji, tako da smo svi radili i noćne smjene (smijeh). Ali to je tako kada su veliki projekti u pitanju, navikli smo. No, poslije smo bili jako sretni i zadovoljni odrađenim poslom jer su rezultati gledanosti bili odlični, a debitanti na komentatorskoj i voditeljskoj poziciji, Ivan Forjan I Stipe Antonijević, dobili su mnoštvo pozitivnih reakcija.

Kao urednica sporta rukovodite sportskim novinarima. Sportski rečeno, kakav tim imate pod sobom te jeste li uigrani na televizijskom terenu?

Imam fenomenalan tim koji to konstantno potvrđuje rezultatima i raznim strukovnim nagradama. Ima nas devet, sve su to već iskusni i prekaljeni profesionalci; kolegica Anita, Sladoljev, Lugonjić i ja imamo preko 20 godina iskustva rada u sportskom novinarstvu, srednja generacija Boban, Antonijević, Forjan i Šepat 10 godina i više, a najmlađi član nam je Josip Čabraja kojega odgajamo (smijeh). Svi smo jako bliski, spremni podmetnuti leđa jedni za druge, sve probleme rješavamo na tjednim sastancima, naša whatsapp grupa stalno je u pogonu, što za posao, a još puno više za zezanciju. Imamo specifičan smisao za humor, koji je često i naše pogonsko gorivo. Kada treba potegnuti, svi su spremni na to, a kada se može raditi malo laganijim tempom, to iskoristimo jer znamo da obično kratko traje.

Sportske novinarke u našoj su zemlji malobrojne i odabrane. Kako opisujete rad ostalih kolegica te koju biste posebno istaknuli?

Pa mislim da je kolegica sve više. U odnosu na doba kada sam ja počinjala, sada ih ima puno, a sigurna sam da će taj broj i dalje rasti. Nije na meni da ocjenjujem rad kolegica na ostalim televizijama. Ja samo mogu reći da sam sretna što radim s Anitom Kajtazi Roth jer je ona, baš kao i ja, “old school” novinarka. Mi smo stara škola koja je navikla da je sportsko TV novinarstvo “prašinarenje”, nema tu glamura niti luksuza. Meni je jedna od mentorica bila Milka Babović koja me jednom prilikom upozorila da mi je tijekom emisije kosa previše padala na lice pa sam ju pokušavala maknuti. To je za nju bilo nepotrebno odvraćanje pozornosti od onoga što govorim. Tako je odgajana naša generacija, tako da možda nas je vrijeme u nekim stvarima i pregazilo (smijeh).

Govoreći o sportu, koji sport vam je najdraže za pratiti, što privatno, što uslijed poslovnih obaveza?

S obzirom da radim u newsu i da sam urednica, pokušavam pratiti što više toga. Iskreno, najviše uživam u vrijeme Olimpijskih Igara, obično tada i uzmem godišnji jer sam onda napokon u prilici u miru pratiti sve sportove kojih više baš I nema ili ima rijetko u TV prijenosima. Poput ritmičke i sportske gimnastike, skokva u vodu, sinkroniziranog plivanja… Mene su oduvijek najviše privlačili sportovi koji su zahtijevali i neke artističke vještine, a voljela sam pogledati i neke adrenalinske sportove.

Možete li izdvojiti najdraži teren s kojega ste izvještavali?

Otkad sam na Novoj TV kao urednica, ne odlazim često na terene, prepuštam to mlađim kolegama. Odlazila sam na njih dok sam radila na nacionalnoj televiziji kao mlada novinarka pa mi je svakako jedan od najzanimljivijih bio praćenje Olimpijskih Igara mladih u Moskvi 1998. Na teren nas je vodio Olimpijski odbor. Bio je to jako zanimljiv teren u trajanju od deset dana s puno dogodovština. A u Moskvi sam onda gledala i utakmicu za treće mjesto na SP-u u Francuskoj, kada su se Vatreni prvi put afirmirali na velikoj sceni.

Nova TV posljednjih tjedana obilježava 25 godina postojanja. Na toj ste televiziji od njezinih početaka, stoga kako opisujete radni vijek na televiziji?

Počeli smo dosta skromno. Pogotovo je to meni izgledalo skromno jer sam pojam o televiziji stekla radeći na nacionalnoj televiziji koja je u to doba i dalje bila TV medij broj jedan. Mi smo stvarali nešto novo, drugačije, komercijalno. Bilo je dosta ismijavanja jer smo bili uvjereni da ćemo svojim pristupom postati najgledaniji. Uz veliki entuzijazam, puno truda, a kasnije i uvođenjem nekih tehnoloških noviteta na ove prostore polako smo se probili do broja jedan. Rad na televiziji je vrlo kompleksan. Naši gledatelji uglavnom ne znaju da za desetak minuta sporta koje vide u svojim domovima svaki dan oko 20:00 sati, mi u redakciji i kolege na terenu radimo cijeli dan, od jutra. TV novinarstvo je specifično jer je dug put do finalnog proizvoda – od snimanja na terenu, kopanja po arhivi, priprema za montažu, pisanja teksta, grafike, montaže. Ovisite o nizu ljudi koji pridonose nekoj reportaži u trajanju od dvije minute. U proizvodnji i emitiranju jednog takvog priloga sudjeluje i desetak ljudi. Novinar ne ovisi samo o sebi i zato je tim ljudi s kojima radiš iznimno važan. Ako nemaš dobro snimljenu i montiranu sliku, tvoj tekst puno manje vrijedi jer je televizija vizualni medij. Ja oduvijek smatram da su najvrijedniji ljudi s kojima radim i surađujem te čista ljubav prema sportu i novinarstvu.

Možete li se prisjetiti svojih novinarskih početaka? Kakve ste zadatke obavljali, što vam je bilo najteže, kako vam je tada bilo ući u vrli novi svijet?

Prošla sam audiciju za sportsku emisiju Arena. Bilo je to ’94 ili ’95, ne sjećam se točno. Znam samo da su mi rekli: “Mala prošla si, idući tjedan si u studio uživo.” Bila je to tada najgledanija sportska emisija. Tada je to funkcioniralo vrlo jednostavno. Bace te u vatru pa ko preživi, preživi. Ja sam preživjela i uskoro počela osim voditeljskih raditi i novinarske zadatke. Prvo snimanje mi je bilo PH u padobranstvu. Pa je na red došlo uređivanje i vođenje emisija Sportski pregled, pa Dnevnik, pa Nedjeljno sportsko poslijepodne, pa komentiranje klizanja, jedrenja, ritmičke gimnastike… Uglavnom, lijepo provedena novinarska mladost, bez interneta, bez društvenih mreža… Rekao bi jedan moj kolega; “Ulovila si zadnji val novinarskog romantizma.” I drago mi je da jesam.

Kako se kroz godine mijenjala televizija i vaša poslovna svakodnevica skupa s njome?

Mijenjala se puno. Krenuli smo vrlo skromno, bez puno tehničkih mogućnosti, ali i bez puno iskustva u mnogim segmentima pa smo se snalazili kako smo znali. Ono što je nama oduvijek bilo najvažnije jest da je Nova TV od početka voljela sport. Mi smo prenosili i skijanje i košarku i borbe Cro Copa i nogometnu Ligu prvaka i rukomet i UFC i naravno sada već sedam godina nogometnu reprezentaciju. Što god smo im stavili na stol, kolege koje su ovdje, kao i ja od početka (Saša, Stipe, Anita) su prihvatile izazov i spremno komentirali bilo što, odlazili na bilo koje terene. A nisu imali iskustva, ali su imali hrabrosti i entuzijazma. Naravno da smo prolazili kroz svakakve situacije, a mnogima se i dan danas smijemo. No, sve te to gradi kao novinara, komentatora i reportera, a gradilo je i samu redakciju jer je kroz nju prošlo dosta ljudi.

Tko vam je za rada na televiziji dao najbolji savjet i kako je on glasio?

Dvoje mojih mentora – Milka Babović i Boris Mutić. Jedan dan dok sam joj asistirala na prijenosima klizanja, Milka me je dovela pred redakcijske prozore i rekla: “Vidiš li sve one zgrade preko puta koje na krovovima imaju antenu? E pa svaka ta zgrada ima i televizor. Zamisli da u svakom tom stanu sjedi osoba koja zna o klizanju zna više od tebe. Kada budeš komentirala, ne lupetaj, ne blebeći, ako ne znaš, šuti.” A kada sam počela raditi Dnevnike, Boris Mutić mi je rekao: “Ne brini se ako pogriješiš, čak bi trebala i nekad namjerno pogriješiti da ljudi znaju da nisi robot već čovjek i da je ovo program uživo.”

I za kraj, budući da je ovo intervju za naš TV prilog, koja su vama omiljena TV lica?

Sigurno moje kolege Saša Kopljar i Marija Miholjek koji suvereno vladaju newsom već desetljećima. Volim uvijek vidjeti Duška I Barbaru, Lokasa, Danijelu…. Uglavnom kao i svi ljudi u godinama volim iskusnu “staru gardu” (smijeh) iako naravno ima i dosta mladih kolega koji jako dobro rade svoj posao.