Hit roman mlade engleske književnice Elize Clark, »Pokora«, daje, nažalost, pravo svim mladim ljudima (pa i onim nešto zrelijim) koji težnju za osnivanjem obitelji odbacuju uz tvrdnju kako ovo doba nikako nije dobro za odgoj djece. Naime, »Pokora« (»The Penance«, 2023 – prijevod Mirta Jurilj) na iznimno uvjerljiv način govori o »uznemirujućem svijetu današnjih tinejdžera«, kako kaže izdavač ove knjige, odnosno o bolesnim pravilima, navikama i odnosima koji se iz desetljeća u desetljeće spuštaju na sve nižu razinu dječjeg uzrasta pri čemu kaos tih »moram biti popularan ili popularna« odredbi svoj jezivi vrhunac dobiva u srednjoj tinejdžerskoj dobi, dakle u razdoblju od četrnaeste do šesnaeste godine života mladih ljudi.

Surovo ubojstvo

Najčešće baš tada sve često zna eksplodirati u bezumnom i po motivima jednostavno nama odraslima neshvatljivom nasilju koje poprima zastrašujuće bestijalne i krajnje bezosjećajne oblike. Svjedoči o tome tužno bogata povijest masovnih ubojstava u školama SAD-a, a odnedavno i na ovim prostorima, od strave u Beogradu do užasa u OŠ Prečko u Hrvatskoj ili nedavnog masakra u Austriji, užasa zbog kojih su sve naše škole odnedavno »pod ključem«.

Eliza Clark ne piše o istinitom događaju kao što to, primjerice, čini Rebecca Godfrey u moćnom i mučnom romanu »Under the Bridge« iz 2005. godine, ali sve što je opisano itekako se moglo dogoditi. Drugim riječima, događaju se i puno gore stvari. U dvije-tri rečenice kazano roman »Pokora« govori o surovom ubojstvu šesnaestogodišnje Joan Wilson koju su u britanskom obalnom gradiću Crow-on-Sea ubile njezine tri školske »prijateljice« Dolly, Violet i Angelica. Učinile su to tako da su je najprije brutalno pretukle te zatim i – zapalile. Ostavivši tijelo da gori nisu ni slutile da će Joan posljednjim snagama uspjeti doći do obližnjeg hotela iz kojeg će biti pozvana policija kojoj će ona, prije no što izdahne, dati osnovne podatke pa će već narednog jutra sve počiniteljice biti uhićene. Što se dogodilo poslije, ali i prije samog monstruoznog zločina, obrađuje roman Elize Clark.

Iznimno je bitan način na koji to Clarkova u ovome djelu čini. Naime, težeći što većoj uvjerljivosti i dokumentarnosti, ali i približavanju stanja svijesti i odnosa prema životu mladih ljudi našeg doba, Clarkova je osmislila, nazovimo ih, priče u priči. Po toj je ideji cijeli ovaj roman drugo i promijenjeno izdanje knjige koju je o tom slučaju pisao tabloidni novinar Alec Z. Carelli. Prvo izdanje zabranjeno je i povučeno iz prodaje nakon pritužbi nekoliko obitelji čiji su članovi bili uključeni u zločin i spomenuti u knjizi. No, po svršetku svih sudskih postupaka, piše u uvodu, knjiga se iznova objavljuje. U tom novom izdanju novost je intervju s Carellijem, razgovor koji potvrđuje kako je u svom radu taj tzv. istraživački novinar itekako bio neprofesionalan i težio skandaloznosti te često lagao i varao svoje sugovornike. No, sve to, nažalost, potpuno je logično s obzirom na svijet i vrijeme u kojem živimo pa je i Carellijeva knjiga produkt mnogo toga lošeg što je, u ime brze zarade i slave, postalo pravilo kod tabloidnog i svakog drugog novinarstva okrenutog skandalu. Tako se, na jedan način, knjiga svojim lošim karakteristikama »pridružuje« isto tako bolesnom zločinu!

True crime žanr

Sve ostalo odrađeno i obrađeno u ovoj knjizi okrenuto je svijetu sve popularnijeg žanra istinitih zločina (true crime) koji je sve jači u književnosti, TV serijama, dokumentarnim i igranim filmovima te radijskim i internetskim podcastima. To pak znači da nam Clark (odnosno Carelli!) kao uvod u pojedine dijelove knjige nudi bolesne i degutantne isječke iz true crime podcasta koje vode nezreli i tupavi mladi ljudi, prenosi razgovore s počiniteljicama i ljudima koji su ih znali, citira brojne tekstove s raznih prljavih, ljigavih i bolesnih web-stranica, prenosi u originalnom obliku SMS poruke koje su si djevojke slale, navodi druge novinarske tekstove, poziva se na neke o sličnim temama objavljene knjige, govori o djelovanju policije i istrazi, uranja čak i u povijest tog gradića. Dakle, čini baš sve što je pravilo u true crime literaturi i općenito istraživanju vezanom uz istinite zločine. Naravno, sve je to učinjeno na vrlo kvalitetan način pa čitatelj često ima dojam da je sve što nam se govori ne fikcija, već novinarsko istraživanje i nizanje otkrivenih podataka.

A iz cijele te priče ne može jednostavno proizaći ništa doli zabrinutost za mlade ovog našeg doba, ali i nadolazećih godina. Jer, ako svojevrsno nasilje utemeljeno na sustavu (ne)popularnosti počinje već u nižim razredima osnovne škole i ako ga ni roditelji, ni učitelji ne uspijevaju spriječiti, onda i nije čudno da tako terorizirana, odbacivana i maltretirana djeca postaju prave male bombe mržnje i bijesa, bombe koje ponekad znaju i eksplodirati noseći smrt i bol čak i onima koji ni za što nisu krivi. Taj svijet i to ozračje na temelju detaljnog prikaza života četiriju tinejdžerica Clark je sjajno opisala prenoseći nam svu surovost i bezobzirnost diktata društvenih mreža koje su, očigledno, mladima bitnije od svega i u stanju su svakom mlađem tinejdžeru učiniti pakao od života. Kad se svemu tome dodaju i društveni odnosi u gradiću sve više podijeljenom na siromašne i bogate, Britance i došljake, naše i njihove, onda je jasno da nešto mora poći po zlu.

Virtualni smrad

Jer, nedostatak kvalitetnog sustava obrazovanja i odgoja, kao i prečesta nebriga roditelja, djecu usmjerava ka grozomornim sadržajima s interneta, odnosno šalje ih direktno u smradne septičke jame internet komunikacije. Tu će, pak, naći toliko suludih sadržaja vezanih uz, primjerice, kultove, rituale i praznovjerje da će prijelaz u, u slučaju ove knjige, internetsku fan zajednicu istinitih zločina u kojoj se veličaju ubojice, biti čak i logična stvar. Problem postaje jako ozbiljan kad se iz tog virtualnog smrada mladi čovjek preseli u stvarnost te, ne razlikujući istinu od virtualnosti, počne činiti užase. Nažalost, baš ti oblici komunikacije i nedostatak normalnog obiteljskog odgoja stvaraju kod sve većeg broja djece strahovitu bešćutnost i neshvatljiv nedostatak empatije što pak omogućava najrazličitije oblike bullyinga i zlostavljanja u školi i van nje što dovodi do velikog paradoksa odgojno obrazovnog sustava. Jednostavno, da bi u takvoj školi preživio ti moraš biti ne bolji, već gori od onih koji te maltretiraju!

U svemu tome, a o tome sjajno svjedoči i ovogodišnja britanska hit TV serija »Adolescence«. Škola i prosvjetari potpuno su sporedna stvar; oni su tu samo da djeca dobiju ocjenu i diplomu. Sve je očitije da u svijetu zapadne kulture najveći broj škola (privatne su vjerojatno izuzetak) nemaju apsolutno nikakav utjecaj na od mladih uspostavljen sustav nasilja utemeljen na tome tko je ljepši, popularniji, bogatiji. Logično je da tako uspostavljen sustav vodi najprije do emocionalnih patnji i izoliranosti te zatim i do potpuno pogrešnih prosudbi o tome što jest, a što nije dobro pa mladi, često to i ne shvaćajući, čine zlo, i sebi i drugima. Zato će zreo čitatelj ove knjige osjetiti tugu, bol i sažaljenje zbog života mladih, ali si itekako i postaviti pitanje što nas to čeka od generacija koje odrastaju i koje bi trebala preuzeti i voditi ovaj naš svijet? Optimističan odgovor na to će pitanje teško dati i najveći optimisti.