Kuća dalmatinskog psa! Eno je u Šibeniku, skoro pa bukvalno od jučer. Čim se s ceste u samom centru uđe u skriveni stari dalmatinski dvor, čim se uđe u staru kamenu dalmatinsku kuću, sve je puno onih crno-bijelih točkica što krase pasminu na koju bismo morali biti ponosni. Lako ponosni, morali bismo šetati okolo i pronositi slavu psa koji je po mnogo čemu poseban i koji je i službeno naš. Ma, lakše je uzet sve zdravo za gotovo. Igor Mladinović mislio je drugačije, onako kako je drugačije nekako mislio i kada je onomad prvo u Zagrebu otvorio La štruk, a onda i Muzej kravate. Nema veze što štrukle navodno svačija baka na kontinentu zna raditi, i nema veze što je kravata opće društveni pojam koji visi o vratu svakog političara. Zna Igor da o nekim stvarima valja stalno pričati i stalno ih nuditi svijetu, a ne da nam se gosti vrate svojim zemljama uvjereni da je dalmatinski pas tek lik što ga je Disney smislio u svojoj glavi.

Elem, Kuća dalmatinskog psa…

– Dobar dan! Ja sam Marta i ja ću vas voditi po našoj Kući dalmatinskog psa. Ovo su Dalma i Tino, zajedno DalmaTino – dočekala nas je, s velikim smiješkom dobrodošlice, Marta Šarlija.

Uz nju su tu još jedna Marta i Katarina. Čast djevojkama, ali Dalma i Tino su oni koji momentalno osvajaju sve simpatije.

– Je li Dalma ova što je naćulila uši…- pitamo.

– Ne, to vam je Tino. Dalma ima crvenu ogrlicu.

– Dakle, Dalma se više dala fjaci – velimo, dok gledamo Dalmu posve posvećenu kunjanju.

– Tako je. Izmorili su se jutros u šetnji – na to će Marta.

K’O ZA REKLAMU

Bebe su Dalma i Tino, tri mjeseca imaju i da ona Cruella de Vil zna za njih, pomahnitala bi garant od tolike ljupkosti. Tko god u Kuću uđe, ne može, a da ne zastane, ne pogladi ih, nešto im ne šapne u uho, ne okine neki selfie i ne poželi za sebe jedno takvo dražesno stvorenje. A Dalma i Tino, kako nam to kaže Marta, primjerci su k’o za reklamu.

– Onako kako trebaju izgledati standardni Dalmatinci, tako oni izgledaju – kaže Marta.

Samo, kako to standardni Dalmatinci trebaju izgledati, pita se novinar sve u strahu da sad ne sazna nešto što će zauvijek diskreditirati njegovo dalmatinsko korijenje. Na sreću, samo o dalmatinskim psima pričamo.

– Standardni imaju razmak između točkica tri centimetra i bijeli su. Mogu biti s crnim točkicama ili sa smeđim. Jednako su vrijedni i jedni i drugi, crnih ima otprilike 80 posto, dok je smeđih oko 20 posto. Točkice mogu imati i na jeziku, nepcu i ušima. I rađaju se potpuno bijeli – sipa Marta podatke kao iz rukava.

I biva pri tom pripadniku sedme sile lakše. A to da je dalmatinski pas uistinu dalmatinski, je li to mit ili živa istina!?

– Da se mi to samo ne pravimo važni – sumnjičavo ćemo, a da se još s onog informativnog pulta i suvenirnice nismo maknuli.

– Ne pravimo se važni, uistinu je naš pas – na to će Marta.

I evo nas već kako pričom u antici, u ilirskim plemenima, o Delmatima koji su ih počeli uzgajati ovakve kakvi jesu, a sve zbog mimikrije, da se bolje uklope u okoliš kad ih već za lov koriste.

– Dobro, kako je samo Igor birao tko će mu ovdje raditi!? Sigurno ste imale nekakav zahtjevan prijemni ispit. Pa sve znate – ne ide bez digresije.

Smiju se dvije Marte i Katarina na ovo, kažu zanimljivi su podaci, ili, štono bi se jezikom mladosti reklo, totalno su »catchy«, pa ih se lako uči i rado priča. Zanimljivo je pritom da Marta nikada psa nije imala, ali je svejedno brzo shvatila da je biti uz Dalmu i Tina nešto posebno. Tino i Dalma. Nema teže nego se odvojit’ od njih, pa makar da je zbog obilaska postava Kuće dalmatinskog psa. Marta kao da nam čita misli.

– Još kad vidite kako znaju dat’ šapu, leći… – kaže.

I evo ti Tina, evo ga kako radi ono što se jednom Ottu ni nakon 11 godina jednostavno ne da, pa daje šapu i liježe po komandi. A tek mu tri mjeseca. Nakon toga poželi čovjek odmah nagrnuti na suvenirnicu, pa kupiti štogod točkasto, majicu, šalicu, slagalicu, plakat, ili kojeg dalmatinera plišanca kojeg su izradile vrijedne ruke u URIHO-u. Marta će nam pak pokazati ogrlicu rađenu od meksičkog nekog kamena, kamena taman takvog da sa svojom pjegavošću podsjeća na uzorak u dalmatinskog psa.

ČETVERONOŽNI ARISTOKRATI

Nego, evo konačno i naše vođene ture. Sve počinje s kratkim filmom, u kinosobi. A tamo, u najkraćem, na ekranu lijepo složena priča o psu kojeg je život, poput naših gastarbajtera, pomoraca, ribara, težaka i gospode, nosio svud po svijetu da bi se na kraju vratili tamo gdje im je i mjesto. Premda, nešto je potomaka, baš kao i u onih ribara i težaka i gastarbajtera, ostalo kojekuda da pričaju priču o dalmatinskom psu. Da nismo, recimo, izgubili onu bitku protiv Turaka na Mohačkom polju 1526., što vojnici što psi pjegavi koji su u njoj sudjelovali, tko zna bi li ikada završio dalmatiner u Turskoj gdje su ga kao turskog naokolo prezentirali pa ga prodali Česima koji su zbog toga dugo živjeli u zabludi. I da ga nisu dubrovački pomorci i do Indije vodili sa sobom tko zna bi li ikada ova naša pasmina bila u tom dijelu svijeta znana i kao bengalski pas. A gdje su tek George Washington i Benjamin Franklin, predsjednici SAD-a, toliko odlučni da daju zasluženu važnost psima koji se ni vatre ne boje, da bi pak engleska gospoda učinila od ovih naših dalmatinskih pasa četveronožne aristokrate. Uf, što se sve čovjeku zavrti u glavi, a samo je film odgledao.

A sve to viđeno u filmu svoju potvrdu dobiva na razne načina i dok šetate muzejem. Tu je svega, od sakralne umjetnosti naše koja zorno pokazuje da su se sveci uredno slikali u društvu dalmatinera (pri čemu se ne da ne primijetiti da na tim slikama dalmatiner i od svetih ljudi uredno zalogaj traži op.a.), do koječega što će djecu razveseliti poput velike slagalice ili pak onoga bazena prepunog crno-bijelih loptica da se svatko u čas u dalmatinera pretvori. Stariji možda neće u bazen, ali se mogu u dalmatinera odjenuti i tako makar na čas uvući u kožu koja je i lijepa i teška za nošenje u isti mah. Jer, odgovornost je to, i to povijesna.

AMOR D’CANI

Iz Kuće dalmatinskog psa izlazi se tako da vam na svakom bijelom zidu fali neka crna točkica da ga učini ljepšom. Dalmatinski pas. Vesna Parun i Luko Paljetak o njima su i pjesme pisali. Evo i njih, evo tih pjesama, u muzeju. Pa tako Vesna u pjesmi »Dalmatiner« piše: »Hitar, bistar, plemenit. Kažu da san vitropir/ Nisam buldog. Nisam doga. Stasa gipka kano zvir.«

Elem, Igor od štrukle i kravate očito je sa svojim timom iz agencije Hearth i opet pogodio. Šteta što ga nismo zatekli u Šibeniku, ali sreća je što ima danas i telefona, i mejlova i svega. Taman da ga se pita zašto Kuća dalmatinskog psa, ili kako to da se sličnog projekta još nitko sjetio nije!?

– Rekao bih da je tako sa svim velikim idejama, bez obzira na to radi li se o pjesmi, filmu, knjizi ili projektima poput ovoga, izgledaju tako očito i jednostavno da je gotovo nevjerojatno kako ih se nitko prije nije sjetio. To je ono kad čujemo neku rimu u pjesmi velikih pjesnika koja zvuči kao da je izrečena već milijun puta, a onda proguglamo i vidimo da je nema nigdje. To su stvari za koje mislimo da se svatko može sjetiti, ali potpuno je suprotno. A zašto Kuća dalmatinskog psa… Zato što taj pas to zaslužuje, zato što Dalmacija i Hrvatska to trebaju i zato što ne smijemo propustiti priliku povezati nešto toliko svjetski poznato s Hrvatskom. Kako bi se »pametnim« marketinškim jezikom, otuđenim od hrvatskog, reklo to je – destination branding – odgovara Igor.

Dade se razumjeti, ali zašto baš Šibenik!?

– Što nije, kako to primijeti kolega iz Slobodne Dalmacije, lukrativnije bilo od kuće učiniti apartmane – pitamo ga.

Igor na to veli kako je puno razloga zašto baš Šibenik, štoviše, priznaje da što duže razmišlja, sve više shvaća da to ne bi mogao biti niti jedan drugi grad.

– Šibenik se okrenuo kulturnom i obiteljskom turizmu, a ne samo jeftinoj ljetnoj zabavi. Šibenik je još od davnih dana povezan sa psima. Na ulicama Šibenika nalaze se ugrađeni kameni zdenci iz 16. stoljeća koji su služili da se psi napiju vode tijekom vrućih dana. Najpoznatiji je onaj s natpisom »Amor d’Cani«. U Šibeniku smo našli predivnu lokaciju, staru kamenu kuću s velikim dvorištem u središtu grada, a nije nebitno i to da su vlasnici kuće Katarina i Neno divni ljudi. Gradonačelnik i župan dočekali su nas s ljudskom dobrodošlicom i osjetili smo se kao kod kuće. I na kraju, Šibenik je jedan od najljepših dalmatinskih gradova, tu nema sumnje – sipa dobre razloge Igor.

POLITIČKI NEUTRALNI

Spomen gradonačelnika i župana podsjeti nas na činjenicu da je Igoru otvaranje Muzeja kravate onomad uveličao sam predsjednik Milanović i to tako da je baš taj trenutak odabrao da objavi da će u novu rundu za predsjednički mandat.

– To mora da je neki talent kad vam projekte vole i lijevi i desni – cimamo mrvu Igora.

– Možda zato što smo mi potpuno neovisni i nismo ničiji, ali trudimo se raditi lijepe stvari pa bi onda svi htjeli da smo njihovi – na to će Igor.

A sjeća se on, kako kaže, kako su se počecima La Štruka s Bandićem sudili po USKOK-u i DORH-u oko korupcije u dodjeljivanju terasa u gradu.

– Ali, nije nas ni tada mogao negirati i zanemariti kada su u pitanju bile najbolje zagrebačke lokacije. Morao je spomenuti La Štruk. Naši projekti su potpuno politički neutralni, oni Hrvatsku čine boljom, a svaki normalan političar želi biti dio toga. Mi ne tražimo ni od koga ništa, osim pozitivnu klimu i minimalno birokratskih komplikacija. Valjda smo zato svima okej – objašnjava Igor.

Prvo je bio i još uvijek je La štruk. Onda se upogonio Muzej kravate. A evo i Kuća dalmatinskog psa. Koliko je jedno vuklo drugom, pitamo Igora? I što se to iz prijašnjih poslova naučilo pa da lakše bude na noge dignut’ Kuću dalmatinskog psa?

– To je jedna moja trilogija zamišljena otprilike u isto vrijeme, samo je realizacija išla postupno. Ni s čim nisam žurio i pustio sam da vrijeme donese najbolji trenutak i okolnosti. U kreativnom smislu pokušao sam zaboraviti sva prethodna iskustva jer to može biti samo otegotna okolnost. Kreativnost mora biti lišena prethodnih doživljaja i biti svježa i naivna svaki put. Zato je mladima lakše biti istinski kreativan. Ja sam se trudio opet biti mlad. S druge strane, one tehničke i praktične, oko izbora dobavljača kase do prijavljivanja Minimalnih tehničkih uvjeta i ostalih birokratskih stvari prethodni projekti bili su od velike koristi. Iako svi ti projekti nose zajednički lajtmotiv, a to je da ih niti jedan turist u Hrvatskoj ne može zaobići, potpuno su različiti u realizaciji – ističe Igor.

MUZEJSKA MISIJA

A kad ga se pita što je zapravo cilj Kuće dalmatinskog psa, on kaže da je prije svega cilj popularizirati pasminu dalmatinera te snažnije povezati Dalmaciju, odnosno Hrvatsku, kao domovinu dalmatinera.

– To je ta muzejska misija, a uvjeren sam da smo veoma lijepo i zanimljivo složili taj povijesni dio i da će svima biti zabavno i korisno. S druge strane, Kuća je zabavna. Dakle, drugi cilj je fina zabava kroz koju se nešto i nauči. Ukratko, želja nam je da iz Kuće ljudi izađu sretniji i pametniji te da svoje najljepše trenutke u Hrvatskoj provedu baš kod nas – poručuje Igor.

Pa će Kuća biti otvorena tijekom cijele godine. Primarni gosti u turističkoj sezoni sigurno će biti turisti, ali kad dođu jesen, zima i bura, Kuća je, ne sumnja Igor, idealno mjesto za škole, vrtiće i fakultete iz cijele Hrvatske da svoju izvannastavnu aktivnost odrade na zabavan način.

– A tu su onda i tematske radionice, okupljanja ljubitelja dalmatinera… Bit će sadržaja cijele godine. A otvoreni smo i za rođendane, vjenčanja, razvode… Što god koga veseli – mudro će Igor.

Ma, bit će da ima u tim muzejima, tematskim kućama, zbirkama što niču svakim danom više i neke zarade!?

– Ako ćemo iskreno, da smo željeli ludu zaradu, onda bismo na toj genijalnoj poziciji otvorili pizzeriju. Ali ja bih se radije bacio s tvrđave nego to napravio. Vjerujemo da ćemo biti samoodrživi i moći lijepo platiti sve zaposlene te ulagati u nove izloške. Ako se dogodi i ekstra zarada, super, ali u ovo smo prvenstveno krenuli da Dalmacija bude malo bolja s nama nego prije nas – kaže Igor.

Ostade još pitati Igora ono što ga nitko još pitao nije – ima li kod kuće psa onaj koji je psima Kuću posvetio!?

– Psihijatar bi vjerojatno odgovorio da možda sređujem neke stvari iz djetinjstva. Kao svaki klinac jako sam želio imati psa, međutim, moji roditelji su se tome protivili, znajući da će sva briga spasti na njih. Što nije uopće daleko od istine. Eto, možda sam to sada kompenzirao napravivši cijelu kuću pasa – sa smiješkom će Igor.

PRIJATELJI PA TEK ONDA PARTNERI

Ne propušta Igor priliku pohvaliti ljude bez kojih realizacije nijednog od projekata ne bi bilo. Kaže, u prva dva projekta zajedno su bili on i brat mu Sven, uz nekoliko prijatelja, Alena u La Štruku, a Philatza, Darka i Marka u Cravaticumu.

– Ovaj sam pak realizirao s kolegama i prijateljima iz agencije Hearth koje sam suvlasnik. Jako je teško naći dobre i dugotrajne partnere za posao. Imao sam nevjerojatnu sreću da uvijek bude tako. Možda zato što sam dobro birao i gledao da to uvijek prvo budu prijatelji pa tek onda poslovni partneri – ističe Igor.

TRILOGIJA JE ZAVRŠENA

La Štruk, Muzej kravate, Kuća dalmatinskog psa… Niz je to posve uspješan. Što je sljedeće!?

– Nije ništa. Zato što treba znati kada je dovoljno. Mislim da je ovo jako lijepo nasljeđe i da ima i više nego dovoljno posla da se sve to održava i unapređuje. Na svakoj od ovih lokacija osjećam se kao kod kuće. I dan danas znam pomoći oko konobarenja u La Štruku, provesti turu kroz Cravaticum ili se igrati s dalmatinerima u dvorištu Kuće. S takvim osobnim pristupom ne bih mogao biti prisutan da je broj projekata veći. I zato je ovdje kraj. Trilogija je završena – rezolutno će Igor.

WOW! OVO NIKADA NISMO VIDJELI!

Kuća dalmatinskog psa otvorila je svoja vrata u četvrtak 25. lipnja. Kakav je interes, pitamo Martu?

– Bilo je posla, ljudi su jako zainteresirani jer je nešto drugačije, nešto novo, nešto što još nisu vidjeli – na to će Marta.

Stranci, napose Amerikanci, ostanu zatečeni jer malo ih zna išta više nego da na svijetu postoji 101 dalmatinac iz priče i filma. Pa kad čuju da su im predsjednici voljeli ove pse, ostanu zabezeknuti. Samo, lako za strance, za goste, ma što kažu domaći!? Domaći svijet je vazda kritičniji!?

– A ne! Oni su oduševljeni. Većina ih kaže: »Wow! Ovo nikada nismo vidjeli!«