Čovječja ribica (Proteus anguinus) vjerojatno je najpoznatija endemska životinja s područja Balkana. Ovaj neobični vodozemac koji živi u u podzemnim vodama dinarskog krša Slovenije, Hrvatske, BiH, Crne Gore i Italije već desetljećima intrigira znanstvenike svojim karakteristikama – nježnim jeguljastim tijelom, velikom glavom i zakržljalim očima prekrivenim kožom, malenim nogama s tri prsta, repom na kojem se nalazi peraja i činjenicom da može disati plućima, kroz kožu, no i pomoću škrgi. »Beba zmaj« – kako su je od milja krstili pojedini mediji – ima razvijen moćni »senzorni« sustav mirisa, okusa, sluha i elektro-osjetljivosti koji joj dozvoljava da detektira vrlo niske koncentracije organskih sastojaka u vodi i mirisom procijeni kvalitetu i kvantitetu plijena.

Jedini europski kralježnjak adaptiran na život u podzemlju može doživjeti i 100 godina, a bez hrane izdržati i cijelo desetljeće. No zbog osjetljivosti podzemnog ekološkog sustava u kojem živi i činjenici da se razmnožava vrlo rijetko, čovječja ribica spada među najugroženije vodozemce na svijetu. Zbog njenog, ljudima uglavnom nepristupačnog podzemnog habitata, znanstvenici su ovu neobičnu životinju uglavnom proučavali u kontroliranim, »laboratorijskim« uvjetima, kao što je primjerice znameniti akvarij u Postojnskoj jami. Mnoga nova staništa otkrivena su posljednjih godina i popularnom DNA-a metodom koja detektira prisutnost životinje u vodi, no »susreti bliske vrste« znanstvenika i legendarnog vodozemca u njegovom prirodnom okružju i dalje su ostali privilegija rijetkih.

»Najdublji« nalaz

Iz tog razloga je projekt proučavanja i zaštite čovječje ribice koji od 2011. godine provodi hrvatska udruga Hyla – Društvo za zaštitu i proučavanje vodozemaca i gmazova Hrvatske – izuzetno vrijedan. Naime, ekipa projekta u svom sastavu ima stručnjake koji čovječju ribicu mogu opažati u njenom dobro skrivenom domu – potopljenim podzemnim kanalima dinarskih jama i špilja. Radi se o ponajboljim hrvatskim speleoroniocima kojima su opasni zaroni do 200 metara dubine u mračne podzemne potopljene prostore specijalnost i koji već godinama istražuju podzemni svijet dinarskog krša.

Njihov angažman donio je u posljednjih šest godina značajne rezultate – kako nam pojašnjava voditeljica projekta Petra Kovač-Konrad, tim je, sistematski pretražujući mnogobrojna podzemna jezera i kanale pronašao pet novih, dosad nezabilježenih lokaliteta s čovječjom ribicom, a početkom ove godine pronašli su ovog mističnog bljedunjavog vodozemca i na nevjerojatnih 113 metara dubine. Prema njihovom podacima, ne samo da je to daleko najveća dubina na kojoj je čovječja ribica ikad opažena, već se potencijalno radi i o najdubljem nalazu nekog špiljskog kralježnjaka na svijetu.

– Projekt monitoringa čovječje ribice provodi se kontinuirano od 2011. godine kad ga je pokrenuo biolog dr.sc. Dušan Jelić, a trenutno se odvija u sklopu većeg projekta »KARST: The Dinaric Arc Karst biodiversity conservation programme«. Zapravo smo počeli proučavati ponašanje čovječe ribice u prirodnom okolišu, što je dosad rijetko bio slučaj. Primjetili smo, primjerice, da preferiraju samo određeni dio špiljskog sustava, odnosno uvijek ih nalazimo u dijelu gdje su najmanje stresni uvjeti – najmanji protok vode, najveća količina sedimenta i slično. Primjetili smo i da da vole obitavati na jednom, točno određenom mikrostaništu. Primjerice, svaki put kad se ponovo spustimo u neku špilju, nađemo jedinku uvijek na istom mjestu, priča nam Kovač-Konrad.

»Stresni« faktor

Spomenuti »najdublji« nalaz dogodio se u podzemnom jezeru špilje Zagorska peć kraj Ogulina u siječnju ove godine. Tim u kojem su pored naše sugovornice bili i Slovenac Peter Slokan i Francuz Frederic Swierczynski (koji je nedavno prvi na svijetu dotaknuo dno Crvenog jezera), zaronio je do 120 metra dubine, naišavši na više primjeraka proteusa anguinusa od kojih je jedan primjećen na čak 113 metara dubine.

– Jedinke čovječje ribice smo tom prilikom našli na različitim dubinama, pa pretpostavljamo da im dubina nije »stresni« faktor. Išli smo istraživati naknadno u znanstvenoj literaturi koje su najveće dubine na kojima je dosad opažen neki primjerak i došli smo da zaključka da je prema dostupnim informacijama ovo najdublji nalaz čovječje ribice ikad, i najdublji nalaz nekog špiljskog kralježnjaka u svijetu, tvrdi Kovač-Konrad. Njihovo opažanje trebalo bi biti i službeno objavljeno u drugom dijelu godine u jednom od znanstvenih časopisa, čime bi ova pretpostavka trebala dobiti i konačnu znanstvenu potvrdu.

Ulaz u špilju Zagorska peć

Tim u kojem su još i biospeleolozi Branko i Vedran Jalžić je od 2011. godine na ovamo pronašao nova staništa čovječje ribice na području Neretve, Like i Istre. Dosad su u sklopu projekta obavili dvjestotinjak ronjenja, pri čemu su im u ovim kompliciranim zaronima pomagali speleolozi iz SO HPD Željezničar. Samo za trosatni uron u podzemno jezero Zagorske peći bile su potrebne trodnevne pripreme, koje su uključivale i prenošenje 250 kilograma opreme. Čovječju ribice uistinu nije lako proučavati u njenom prirodnom okružju, no kompleksnost, pa i rizik takvih urona, smatra Petra, vrijedi su truda.

Jedini europski kralježnjak adaptiran na život u podzemlju

– Uskoro ćemo ponovo ići roniti u Zagorsku peć. Plan je istražiti maksimalnu dubinu i u suradnji s IRB-om prikupiti ekološke i fizikalno-kemijske podatke, te vidjeti u kakvim sve uvjetima čovječja ribica obitava. Želja nam je, naravno, i otkriti još novih staništa. Čovječju ribicu teško je proučavati i zbog njenog dugog životnog vijeka. No nadamo se da ćemo prikupljenim podacima olakšati nekoj novoj generaciji znanstvenika da poprati cijeli jedan njen životni ciklus, zaključit će Kovač-Konrad.