Dana 27. lipnja 2025. godine napustio nas je Ivan Krivičić, mr. sc. geodezije, plemenit čovjek i istinski erudit. Rođen je 29. svibnja 1934. godine u Valunu na otoku Cresu. Osnovnu školu pohađao je na otoku Cresu, prve tri godine na talijanskom jeziku, ostatak na materinjem, hrvatskom jeziku.

Maturirao je u znanoj, cijenjenoj pazinskoj gimnaziju, a kao vrstan matematičar s afinitetom prema prirodnim znanostima, upisao je geodeziju na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je diplomirao, kao i magistrirao na pronalasku metode za izračun vertikalnih pomaka visokih građevina uslijed djelovanja vjetra i drugih atmosferskih utjecaja. Metoda je bila testirana na dimnjaku tadašnje bakarske koksare, a inovacija je bila neformalno vrednovana u rangu doktorskih disertacija. Objavio je mnoge znanstvene i stručne članke u Geodetskom listu. Nakon preseljenja u Rieku, 1960. godine zaposlio u Geodetskom zavodu. Istaknuo se kao izuzetno cijenjen djelatnik među svojim kolegama i nadređenima. Stručno je vodio brojne uspješne geodetske projekte, od kojih su mnogi obilježili Rijeku i Kvarner. Od 1967. do 1969. radio je u Milanu za tvrtku SNAM Progetti, kao vodeći geodet na projektu plinofikacije ligurijske oblasti, na relaciji Genova – La Spezia, a potom u sklopu termoelektrane na području Venecija-Mestre. S tog je posla bio delegiran kao istaknuti stručnjak za koordinatora postavljanja postrojenja INA rafinerije na Urinju, nakon čega se vraća u Italiju. Ubrzo zatim bio je određen kao geodetski stručnjak na postavljanju energetskih postrojenja u Abu Dabiju, ali se zbog izrazitog domoljublja odlučio vratiti u rodni kraj. Tada je nastavio dugi niz godina raditi kao voditelj geodetskih projekata, u sklopu Geodetskog zavoda na Urinju, na projektima izmjera infrastrukture postrojenja INA rafinerije Vođen izrazitim afinitetom za poučavanjem te zavidnim stručnim znanjem i razumijevanjem geodezije, dugi je niz godina, uz redovni posao u Geodetskom zavodu, predavao predmet geodeziju u

Srednjoj građevinskoj školi. Potom se 1993. godine zaposlio na polovicu radnog vremena na Građevinskom fakultetu Rijeka, gdje je do 1999. godine kao glavni predavač vodio katedru za geodeziju, kada se zbog bolesti i operacije srca morao povući i otići u mirovinu. Njegov nesebičan angažman i entuzijazam u poučavanju posvjedočili su mnogi geodeti, posebice bivši učenici, ali i kolege, koji još i danas često ističu zahvalnost na prenesenom znanju.

U tijeku svoje karijere odigrao je ključnu stručnu ulogu u mnogim projektima infrastrukture, od kojih su neki osobito značajni za promociju, razvoj i budućnost otoka Cresa, Rijeke, regije, a i šire. U red njegovih povijesno značajnih dostignuća svakako ide podatak kako je prvi, u Geodetskom listu 4/1993, u članku “O površinama otoka Cresa i Krka” objavio podatak da je Cres najveći hrvatski otok promijenivši dotadašnje geografske podatke u vjerodostojnoj stručnoj literaturi što mu je otvorilo put u enciklopedije. Bio je voditelj tima geodetskih izmjera u projektu izgradnje Krčkog mosta, koji je unapređenjem, povezanosti otoka sa zaleđem značajno doprinio razvoju ne samo otoka Krka, već i otoka Cresa, odredio je geodetsku točku 45. paralele, koja prolazi u blizini mjesta Vodice na otoku Cresu radio je na projektima podvožnjaka Žabica i riječke zaobilaznice gdje je vodio geodetske izmjere vijadukta Orehovica i tunela Katarina.

Kao izraziti ljubitelj prirode u slobodno vrijeme posvetio se proučavanju flore i faune, a osobitu pažnju privukle su mu gljive. S osobitim entuzijazmom promovirao je bioraznolikost otoka Cresa, a prema prirodi i kulturnoj baštini odnosio se vrlo odgovorno i pažljivo. Potaknut nesvakidašnjim prizorom livade pune velikih bijelih klobuka pečurki i puhova, upravo na području Gerbina, između Zbićine i Pernata, započeo je vrlo ozbiljno i stručno proučavati gljive. Pridružio se Društvu gljivara Rijeka te je neko vrijeme obavljao funkciju tajnika, kasnije i predsjednika. Bio je vrlo aktivan član i edukator, organizirao brojne izložbe, a osobito je važan njegov doprinos u dijagnosticiranju trovanja gljivama.

Kao izraziti idealist i humanist, 1990. godine bio je jedan od osnivača RiDS-a, postavši njegovim prvim tajnikom, a potom 1993. i prvi najavio njegovo prerastanje u PGS. Zaslužan je i za početke razvoja turističke djelatnosti u rodnom Valunu, gdje je kao najstariji sin pomagao majci u razvoju prvog valunskog restorana. Ono što pak ide u red najvećih vrijednosti jedne osobe – bio je odan suprug i divan otac dviju kćeri.