Pola milijuna ljudi došlo je na koncert čuti koji uradak što pjeva o ljubavi, domovini i vjeri, a dobilo uglavnom vjerski naputak
Uredno kupiš ulaznicu mjesecima ranije, veseliš se svemu unaprijed, ratuješ sve to vrijeme sa svim onim crvenim, žutim i zelenim vrazima koji nikada ne spavaju, a da im ne padne na pamet minirati spektakl kakvog svijet ne pamti. Putuješ satima do metropole samo da gužve i nereda ne bude, ispijaš hektolitre tekućine svake vrste da te sunce ne ubije dok čekaš da sve to konačno započne. I onda na koncertu svog omiljenog pjevača, umjesto zvijezde s postera u dječjoj sobi, na pozornici ugledaš propovjednika. Mesiju. Tamo vidiš, štono bi se jezikom znane televizijske reklame reklo, igračku i čokoladu, ako nije i više toga bilo u jednom, s obzirom na to da Gospu iscrtanu dronom nikada na nebu povrh Zagreba nismo imali.
Dođeš na koncert da potvrdiš sam sa sobom što je bilo, dođeš da još jednom razigraš gene kamene, da se podaš vjetru s Dinare, a dobiješ lekciju o tome što ti je po povratku kući raditi, i to iz dana u dan. Pola milijuna ljudi došlo je na koncert čuti koji uradak što pjeva o ljubavi, domovini i vjeri, a dobilo uglavnom vjerski naputak. Dobilo je omiljenog pjevača u ulozi propovjednika koji kazuje: »Hoću poručiti cijeloj Europi da se vrati svojim korijenima, svojoj tradiciji, svojim kršćanskim korijenima, jer jedino tako može biti ponovno snažna«.
Dobili su posjetitelji i prigodu da u nikad većem zboru puste i svoj mali glas i dreknu onako po ustaški. S jedne strane ustaški pozdrav, a s druge Gospa koja sve to motri i Thompson koji cijelu Europu poziva da se vrati svojim korijenima i tradiciji, ljubavi prema Bogu, obitelji i domovini. To spojiti u jedno malo njih može. Marko Perković, evo, to uradi. On to može, a očito i smije. I tu negdje leži sve ono loše što nam je koncert, koji ni po čemu nije bio samo glazbeni spektakl i tek običan koncert u nizu, donio u subotu 5. 7. 2025. Jest koncert, ali jest i vrhunac svekolikog blagoslivljanja započetog valjda još tamo kada se odlučilo izaći u susret Perkoviću i njegovoj želji da obori rekorde svjetske usred Zagreba. Svi su se i svi smo se dali u to da koncert uspije, bilo svojim činjenjem, bilo nečinjenjem. Grad daje Hipodrom, država daje sve službe ne pitajući za cijenu, a narod sluša što mu se kaže u svakom trenutku delikatne operacije. Kad zagusti, uistinu jesmo poput kakve vojske, taman da ministar unutarnjih poslova ima zašto biti zadovoljan. Zagreb je praktički progutao pola milijuna ljudi da se ni osjetilo nije, ako niste radnik Čistoće pa vam kičma puca za nemoguće misije čišćenja svega što je za tolikom masom ljudi ostalo. No, svi bi ti sitni blagoslovi što su vodili velikoj propovijedi bili manje ili više (ne)važni da ne bi dolaska na generalnu probu premijera Plenkovića. Tko zna kojim se motivima premijer vodio, možda su oni neki isti zbog kojih bi primjerice skočio u svlačionicu rukovati se s Lukom Modrićem, možda je samo krivo čuo što mu prvi među njegovim kreatorima javnog mišljenja šapće, ali to je bio blagoslov nad blagoslovima!
Svojim je posjetom premijer dao Perkoviću legitimitet od kojeg u nas većeg i nema. Vrijeme od mačeva i svete vodice kojom se mahnito svuda škropi sve i svašta može se vratiti. Onaj »stari hrvatski pozdrav« može se uredno abolirati. Crtanje anđela dronom može u školske kurikulume. Plenković glazbeni štovatelj zaboravio je na Plenkovića premijera i sada je sve drugačije. Pitanje je samo tko od svega ima koristi i kakve. Čini se ponajprije Thompson u čije se poteze više i ne smije sumnjati, ni u poteze ni u pjesme, taman da drugi pjevači svisnu od muke. Na svoje će i Crkva, jedan njen lijep dio, na svoje će i ono što se zove krajnja desnica, na svoje će polusvijet koja od propovijedi ove vrste uredno posluje i zarađuje. Samo, ima ova zemlja malo više od pola milijuna stanovnika. Što ćemo s njima? Gleda li ih Gospa od drona istim očima?!
Marko Perković svoje je napravio i to, valja priznati, na spektakularan način. Ništa manje dobar posao nije u noći koncerta napravio ni Kazahstanac na privremenom radu u Hrvatskoj koji je desetak velikih vreća povratne ambalaže prikupio uokolo Hipodroma. No, dok je Marko imao svu moguću potporu, Kazahstanac nije mogao autom blizu vreća s ambalažom da ih odveze. Bilo je ili da ostane spavat uz ambalažu ili da je vuklja pješice. Valjda su obojica na koncu zaradila štogod.
Siniša Pavić
Za dron spremni
Siniša Pavić
07. srpanj 2025 08:11
Reuters
Pola milijuna ljudi došlo je na koncert čuti koji uradak što pjeva o ljubavi, domovini i vjeri, a dobilo uglavnom vjerski naputak
Uredno kupiš ulaznicu mjesecima ranije, veseliš se svemu unaprijed, ratuješ sve to vrijeme sa svim onim crvenim, žutim i zelenim vrazima koji nikada ne spavaju, a da im ne padne na pamet minirati spektakl kakvog svijet ne pamti. Putuješ satima do metropole samo da gužve i nereda ne bude, ispijaš hektolitre tekućine svake vrste da te sunce ne ubije dok čekaš da sve to konačno započne. I onda na koncertu svog omiljenog pjevača, umjesto zvijezde s postera u dječjoj sobi, na pozornici ugledaš propovjednika. Mesiju. Tamo vidiš, štono bi se jezikom znane televizijske reklame reklo, igračku i čokoladu, ako nije i više toga bilo u jednom, s obzirom na to da Gospu iscrtanu dronom nikada na nebu povrh Zagreba nismo imali.
Dođeš na koncert da potvrdiš sam sa sobom što je bilo, dođeš da još jednom razigraš gene kamene, da se podaš vjetru s Dinare, a dobiješ lekciju o tome što ti je po povratku kući raditi, i to iz dana u dan. Pola milijuna ljudi došlo je na koncert čuti koji uradak što pjeva o ljubavi, domovini i vjeri, a dobilo uglavnom vjerski naputak. Dobilo je omiljenog pjevača u ulozi propovjednika koji kazuje: »Hoću poručiti cijeloj Europi da se vrati svojim korijenima, svojoj tradiciji, svojim kršćanskim korijenima, jer jedino tako može biti ponovno snažna«.
Dobili su posjetitelji i prigodu da u nikad većem zboru puste i svoj mali glas i dreknu onako po ustaški. S jedne strane ustaški pozdrav, a s druge Gospa koja sve to motri i Thompson koji cijelu Europu poziva da se vrati svojim korijenima i tradiciji, ljubavi prema Bogu, obitelji i domovini. To spojiti u jedno malo njih može. Marko Perković, evo, to uradi. On to može, a očito i smije. I tu negdje leži sve ono loše što nam je koncert, koji ni po čemu nije bio samo glazbeni spektakl i tek običan koncert u nizu, donio u subotu 5. 7. 2025. Jest koncert, ali jest i vrhunac svekolikog blagoslivljanja započetog valjda još tamo kada se odlučilo izaći u susret Perkoviću i njegovoj želji da obori rekorde svjetske usred Zagreba. Svi su se i svi smo se dali u to da koncert uspije, bilo svojim činjenjem, bilo nečinjenjem. Grad daje Hipodrom, država daje sve službe ne pitajući za cijenu, a narod sluša što mu se kaže u svakom trenutku delikatne operacije. Kad zagusti, uistinu jesmo poput kakve vojske, taman da ministar unutarnjih poslova ima zašto biti zadovoljan. Zagreb je praktički progutao pola milijuna ljudi da se ni osjetilo nije, ako niste radnik Čistoće pa vam kičma puca za nemoguće misije čišćenja svega što je za tolikom masom ljudi ostalo. No, svi bi ti sitni blagoslovi što su vodili velikoj propovijedi bili manje ili više (ne)važni da ne bi dolaska na generalnu probu premijera Plenkovića. Tko zna kojim se motivima premijer vodio, možda su oni neki isti zbog kojih bi primjerice skočio u svlačionicu rukovati se s Lukom Modrićem, možda je samo krivo čuo što mu prvi među njegovim kreatorima javnog mišljenja šapće, ali to je bio blagoslov nad blagoslovima!
Svojim je posjetom premijer dao Perkoviću legitimitet od kojeg u nas većeg i nema. Vrijeme od mačeva i svete vodice kojom se mahnito svuda škropi sve i svašta može se vratiti. Onaj »stari hrvatski pozdrav« može se uredno abolirati. Crtanje anđela dronom može u školske kurikulume. Plenković glazbeni štovatelj zaboravio je na Plenkovića premijera i sada je sve drugačije. Pitanje je samo tko od svega ima koristi i kakve. Čini se ponajprije Thompson u čije se poteze više i ne smije sumnjati, ni u poteze ni u pjesme, taman da drugi pjevači svisnu od muke. Na svoje će i Crkva, jedan njen lijep dio, na svoje će i ono što se zove krajnja desnica, na svoje će polusvijet koja od propovijedi ove vrste uredno posluje i zarađuje. Samo, ima ova zemlja malo više od pola milijuna stanovnika. Što ćemo s njima? Gleda li ih Gospa od drona istim očima?!
Marko Perković svoje je napravio i to, valja priznati, na spektakularan način. Ništa manje dobar posao nije u noći koncerta napravio ni Kazahstanac na privremenom radu u Hrvatskoj koji je desetak velikih vreća povratne ambalaže prikupio uokolo Hipodroma. No, dok je Marko imao svu moguću potporu, Kazahstanac nije mogao autom blizu vreća s ambalažom da ih odveze. Bilo je ili da ostane spavat uz ambalažu ili da je vuklja pješice. Valjda su obojica na koncu zaradila štogod.