Prije 30 godina u našem su se gradu trojica plesača složila s mišlju da bi Riječankama možda bilo zanimljivo okušati se i isprobati jednu disciplinu koja se tada rijetko vidjela na našem području. Osvanuli su plakati, a na poziv se javilo dvjestotinjak djevojaka. Tako je počela priča o Prvim riječkim mažoretkinjama.

Priču koja traje do danas i kroz koju su se oblikovale generacije i generacije plesačica, počeli su 1995. ispisivati poznati baletan Jože Komljenović i plesači Goran Rodin i Mike Raukar.

Prve riječke mažoretkinje vrlo su brzo formirale vlastiti stil pod kreativnom palicom Komljenovića, stil koji je spajao modernu glazbu s elementima baleta i folk plesa. Nakon njegove smrti koreografiju je preuzela nagrađivana plesačica i plesna pedagoginja Dolores Bugarin uz voditelja Mikea Raukara, a danas su riječke mažoretkinje poznate po kombiniranju različitih plesnih stilova koji ih izdvajaju od drugih mažoret grupa.

U povodu velike, 30. obljetnice postojanja udruge, razgovarali smo s voditeljem Mikeom Raukarom i trima djevojkama: na posljednjoj Kapijadi ranije ovog mjeseca, od aktivnog članstva umirovile su se, ali ostaju kao trenerice, Tihana Petrović, koja je aktivna članica 23 godine, i Mihaela Mandić, predvodnica i aktivna članica 18 godina, a Mihaelino mjesto preuzima Ana Bačić. Razgovoru se pridružila i djevojčica Irina Babić, članica novoosnovane grupe na Škurinjama. Irina trenira već skoro godinu dana i predvodnica je svoje, kadetske skupine.

POČECI U UNIFORMI

Nakon ove mažoretske prekretnice, djevojke su se prisjetile svojih početaka u uniformi. Ana Bačić upisala se s prijateljicom i susjedom.

– Odlučile smo se upisati jer nam je bilo blizu, a svidjelo mi se čim sam krenula trenirati, to vrćenje štapa. Došla sam doma i štap sam vrtjela cijeli dan. Kada sam se vratila drugi put na trening, već sam znala sve vrtnje koje su mi pokazali taj prvi put, kaže.

Tihana Petrović bila je mlađa te je kao petogodišnjakinja upravo na Vežici ugledala djevojčice kako plešu, što ju je jako zaintrigiralo.

– Sjećam se prvog treninga. Krenula je i moja prijateljica Paola, koja nije došla na drugi trening pa sam ja samo pobjegla. Stajali smo u jednoredu, a ja sam samo otvorila vrata i izašla, prepričava uz smijeh Tihana koja se rado sjeća predivnog razigranog razdoblja uz ples, glazbu, učenje orijentacije i upoznavanje okoline.

Ove djevojke su u ekipi praktički cijeli svoj život. Biti mažoretkinja i uvijek dio tima oblikovalo ih je kao osobe, kako profesionalno, tako i privatno.

– U početku sam više vrtjela sama za sebe, ali tijekom godina vidiš da moraš sudjelovati kao dio tima da bi to izgledalo dobro. Svi morate biti jedni. Sada kad sam starija, znam da ne možeš misliti samo na sebe, već moraš misliti kako da pomogneš drugima i da tako cijeli tim izgleda bolje. Međusobno si pomažemo i ispravljamo se ako si vidimo neke greškice, kaže Ana.

Kako osoba gradi samu sebe, tako će se graditi i tim, svjesne su.

– To je s godinama bilo vrlo važno naučiti. Ono što mi nastojimo uvijek reći je – vježbaj sam, ali da bi vježbao sam potrebno je da vježbamo i zajedno. To učimo djecu odmalena, dodaje trenerica Tihana.

Foto Ana Križanec

Mihaelin se pogled također s godinama promijenio, pogotovo kada je došla u seniorsku grupu.

– Osjetila sam koliko je važno da jedna drugu ispravimo, koliko je važno da brinemo jedna od drugoj, da si pomažemo, da jedna drugu vodimo kroz uspone i padove, kaže Mihaela koja je prije tri godine postala predvodnica seniorki. »Tada sam zapravo shvatila koliko je izazovno. Jako je važno za tim držati se zajedno«, dodala je.

TIMSKI RAD

Timski rad utjecao je na njihovo poimanje ostalih odnosa u životu.

Foto Kurti

– Mislim da se mi ovdje tijekom godina jako izgradimo prvenstveno kao osobe, pogotovo ako smo tu odmalena. Od malih nogu moramo postati svjesne sebe, odgovornosti koje nosi ova uniforma. Imamo puno više samopouzdanja. Uniforma – to je jedan drugačiji osjećaj kad je odjeneš – puno više toga želiš, nadaš se. Tako da mislim da je mene osobno ovaj put jako izgradio. I ono što je najljepše je to što nas je puno cura s puno različitih karaktera koje se drže na okupu i u tome je teško postići balans, ali mislim da mi to tijekom ovih godina jako, jako dobro radimo. Odnosno, mislim da to vrlo dobro rade treneri, koji nas sve ove godine vode i odgajaju, kaže Tihana, misleći pritom i na razdoblje puberteta u tinejdžerskim godinama, ali i na kasniji, odrasli život, kao što su faks, posao, obitelj. Ali činjenica da djevojke ostaju u grupi dugi niz godina, pa čak i više od 20, potvrda je da i treneri rade dobar posao, iako, teško se može reći da je to posao, već kako kažu, neopisiva ljubav.

Raditi od sitnih godina u timu i kroz njega se formirati, djevojkama pomaže izgraditi svoj stav koji se uvijek uvažava, kaže voditelj Mike.
– Ovdje se nauče redu, disciplini i samoinicijativnosti, što je isto vrlo bitno kad dođete u neku radnu okolinu gdje morate reagirati, postaviti se i stati iza onoga što radite. Jer kada plešu, to znači: ja vam pokazujem, ja plešem, vi uživajte i vjerujte u ono što radim, objašnjava Mike.

Iako je ples važan dio njihovih života, on ipak nije njihov cijeli život. Tu su školske obveze, prijatelji, ljubav, druge zanimacije – ustvari, sve kroz što prolaze djevojke tijekom svog odrastanja. Ima onih koje odustanu, a ima onih, poput Ane i Tihane, koje nikad nisu pomišljale da jednom zauvijek skinu uniformu.

Foto Ana Križanec

– Svaka cura se u nekom trenutku bori s nedoumicama zbog nekog životnog razdoblja. Ali nikad nismo imali slučajeve da netko otiđe jer je bio baš nezadovoljan ili nesretan. Uvijek je krivac životni put koji te odvede negdje drugdje, kaže Tihana.

»OPASNA DOB«

Ta ključna točka, »opasna dob« za mažoretkinje je ulazak u pubertet i većina ih odustane upravo tada.

– Djeca su se promijenila. Puno su nestrpljivija da dođu do rezultata, što je malo problematično. Najkritičnije je juniorsko doba, znači sedmi i osmi razred i prvi razred srednje škole. Tada dolaze i teže koreografije pa je i napredovanje malo teže – treba malo više raditi da bi preskočio stepenicu. I kad je preskoče i dođu do seniorske grupe, onda ostaju. Međutim, do rezultata se ne može doći bez muke, a djeca su sad navikla sve dobiti brzo, objašnjava Raukar.

Jedna od djevojaka koja je vagala bila je i Mihaela.

Foto Ana Križanec

– Taman sam prelazila sa sedmog na osmi razred. Najgore doba. Moje najbolje prijateljice s kojima sam krenula u kadetima tada su se ispisale. Meni je to bilo veoma teško pa sam se puno preispitivala. Pa bih li se i ja možda ispisala? Pa hoće li meni biti teško kad njih ne bude? I tako dalje. Onda sam razmišljala – pa dobro, imam još samo jednu godinu dok ne postanem seniorka. Možda će mi onda biti malo lakše, imat ću malo više motivacije… I stvarno je tako i bilo. I dalje sam tu, prisjeća se Mihaela.

Mihaela se pritom odrekla odbojke, a ljubav prema mažoret plesu je prevagnula. Potrebno je puno odricanja, kažu djevojke, pogotovo kada postanu seniorke.

– Možda čak to ne bih nazvala odricanjem, nego bih rekla da je potrebno jako puno dogovora sama sa sobom – kako ću posložiti svoje vrijeme da uredno izvršim sve školske obaveze, fakultetske obaveze, posao… A kako ništa ne bi patilo. To odricanje znači samo da mi možemo dati najbolje od sebe, a da istovremeno ne pati ništa drugo ni van toga. Mislim da nas je ovo plesno putovanje naučilo i kako da mi sebe organiziramo da uspijemo u svemu što imamo, objasnila je Tihana, koja je od naših sugovornica najduže u skupini.

DOSTOJNE UNIFORME

Za sve mažoretkinje, njihova uniforma znači mnogo toga i znaju da je moraju biti dostojne. A sada nakon svoje prekretnice, pokušale su opisati što osjećaju kada se u njoj vide, kada vide svoju dugogodišnju predanost pred ogledalom.

– Osjećam tu istu ljubav koju sam osjetila kad sam se upisala. Drago mi je što sam kroz sve te godine došla do seniorki – to mi je uvijek bio san kad sam bila u mlađim sastavima. I evo, sada sam tu, rekla nam je Ana i prepustila riječ novopečenim umirovljenicama koje nisu mogle zaustaviti suze od ponosa i ganuća.

– Ja bih rekla da vidim jednu ponosnu – sada djevojku, a nekada djevojčicu, koja je bila vrlo uporna i vidim sebe sto posto izgrađenu u jednu samouvjerenu djevojku, ponosnu i sretnu, rekla je Tihana, a pridružila joj se Mihaela koja se također prisjetila ustrajne i uporne djevojčice koja nije odustajala. »Osjećam ponos. Veliki ponos. Kad se pogledam u ogledalo, vidim veliki trud ispisan u svim godinama koje sam dala u ovu uniformu, cijelo putovanje i sve što sam ostavila iza sebe. Vidim čistu ljubav.«

Ljubav je što vidi i Mike Raukar koji se od udruge nije rastao od njezinih najranijih početaka. Pod njegovim vodstvom stasale su i odrasle mnoge djevojčice i djevojke, ali nikad ga još nitko nije pitao na što je iz te divne priče najponosniji.

– Jako teško pitanje… Vrlo mi je drago kad cure ostanu toliko godina. Imaju dugi vijek vjernosti prema mažoretkinjama, a ostaje im i želja rada s djecom, što je jako bitno. Na to sam ponosan, da su dobile želju i dalje raditi, odgajati djecu i nastavljati ovo što smo započeli prije 30 godina. Nastavljaju naše nasljeđe, zaključio je ponosni voditelj.

STAV, OSOBNOST I TALENT

Svoj stav, osobnost i talent pokazala je i mlada Irina Babić. U mažoret ples zaljubila se kada je njezinu školu posjetila grupa mažoretkinja. Najviše voli raditi vrtnje i ples, a svoju mažoretsku budućnost vidi u putovanjima, nagradama, druženjima. Iako je tijekom našeg razgovora bila sramežljiva, voditelj Mike i njezina trenerica Tihana pohvalili su njezinu sposobnost – naime, u samo godinu dana postala je predvodnica svoje ekipe, što nije jednostavno.

– To je vrlo pohvalno. I kao predvodnica je pokazala svoj stav i osobnost, ponosan je voditelj.