Bezinovićev »Fiume o morte!« sa službeno zabilježenih 27.052 gledatelja u kinima postao je najgledanijim hrvatskim dokumentarnim filmom od hrvatske samostalnosti! Fantastična vijest objavljena prošlog tjedna definitivno je potvrdila misao s kojom se već neko vrijeme bavimo, a ona glasi: Rijeka je postala hrvatskim centrom dokumentarnog filma! Potvrđuje to, izborom filmova i brojem posjetitelja, i Ljetno Art-kino, a veliko finale te priče počelo je u veljači kad je »Fiume o morte!« samo u Art-kinu Croatia u tjedan dana pogledalo oko pet tisuća gledatelja, u prvom mjesecu prikazivanja njih 10 tisuća, do danas već 15,5 tisuća!

Kao da je riječ o nogometnoj utakmici, a ne o dokumentarno-igranom filmu, mediju koji u pravilu teže ili teško pronalazi put do gledatelja. Priča o rekordima ima nastavak jer to je ujedno i najgledaniji film od kad je Art-kino osnovano, nakon preuređenja – 12. prosinca 2008. godine. K tom, »Fiume o morte!« je oborio s nogu i gledatelje na Filmskom festivalu u Roterdamu, dok ga je u Hrvatskoj do danas, a riječ je o ne baš predugih pet mjeseci od premijere održane 17. veljače ove godine, gledalo nešto više od 27 tisuća gledatelja. Što znači da je Bezinović svojim narativom osvojio i srca gledatelja koji s Rijekom i njenom danuncijevskom povijesnom slikom nemaju pretjerano dodirnih točki, pa ni spoznaja.

MARKETINŠKI AUTSAJDER

Vrh ljestvice gledanosti hrvatskih dokumentarnih filmova do sada su držali »Novo, novo vrijeme« s nešto manje od 27 tisuća gledatelja te »Sretno dijete« koje je dosegnulo tisuću manje. Ipak, ma koliko takav stav zvučao pristrano, vrijednost broja gledatelja »Fiume o morte!«, koji i dalje raste, a spremni smo prognozirati kako je 30 tisuća gledatelja itekako dosegljiva brojka, tim je veća jer, za razliku od navedena dva filma iz 2001. i 2003. godine koji su priče o ikonama moderne hrvatske političke scene te o pop kulturi koja udara na emocije generacija stasalih kao dio unikatne glazbene slike Hrvatske s kraja sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, donosi znatno »inhibiraniju« priču koja danas nema živih aktera, nema ljudi kod kojih budi nostalgiju, osim možda kod vrlo malog broja, za tim vremenom.

Na kraju krajeva, potpuno iskreno, Igor Bezinović iza sebe nije, ma ni izbliza kao ni u primisli, imao marketinšku mašineriju koju je imao tandem Igor Mirković i Rajko Grlić. Nije imao pompu koja je pratila ta dva filma. »Novo, novo vrijeme« nastaje godinu dana nakon povijesnih trećesiječanjskih izbora i apsolutno, očekivano, nailazi na golemo zanimanje medija i javnosti. No, iako dakle marketinški gledano autsajder, »Fiume o morte!« ima nešto drugo – savršeno pronalazi emocije gledatelja koje je interpretacija priče o ne baš lijepom dijelu riječke povijesti naprosto oduševila. Te ih i dalje oduševljava. Poput nekog zavodljivog gorko-slatkog umaka koji ne možete definirati. Je li više gorak? Ili možda sladak?

OCEAN EMOCIJA

No, da bi se danas bilo hrvatskim centrom dokumentarne produkcije, što nekom, posebno izvan Rijeke, može biti i presmjela teza, treba ipak nešto više od jednog filma. Fantastičnog, istina, ali samo jednog. Treba osovina što oko sebe okuplja ne samo zanesenjake nego i ljude koji istinski znaju napraviti i producirati dobar film. Pravi dokumentarac.

A jedan od nositelja te osovine je svakako silno iskusni i jednako tako filmski svestrani Sanjin Stanić, profesor na riječkoj Akademiji primijenjenih umjetnosti, koji je u veoma kratko vrijeme oduševio s dvama filmovima. Najprije na samom početku lanjskog prosinca s dugometražnim dokumentarcem »Kad smo bili dvadesetorica nas« koji je režirao s Ninom Sorićem. Braća su priča sa silno mnogo emocija, priča o dvadesetero braće koja su tijekom Domovinskog rata prošla kroz Specijalnu jedinicu policije Ajkula. Stanić je tim filmom napravio jednu od najboljih posveta tom razdoblju, vremenu koje se do dana današnjeg i ne može pohvaliti s previše filmskih uspjeha, napravio je naprosto antiratni film o ratu. A to je istinsko umijeće.

Foto Marko Gracin

Kolika mu je sposobnost prilagodbe različitim žanrovima, dakako i produktivnost, pokazao je pak njegov dokumentarni film sasvim drugačijeg predznaka – »Život na Sisi«. Riječ je o sportskom dokumentarcu koji priča priču Slobodana Dade Velikića, jedriličara koji je sam prejedrio Atlantik i to kao prvi Riječanin s takvim poduhvatom. I ne, nije to film o herojskom činu nabildanog supersportaša koji s lakoćom ratuje s prostranstvom Atlantika, koji gordo stoji na provi dok bijesni valovi tuku, ma ne – to je i opet jedan golemi ocean emocija. Vrelo duhovitosti koje je učinilo silnu razdraganost gledatelja u dvorani Art-kina gdje se premijera održala sredinom lipnja. »Život na Sisi« je priča koja šalje poruku, tako humanu i optimističnu, dakako Velikićevu: svatko može, uz »samo« jedan uvjet – da to istinski i želi.

– Mogu se složiti s vama da smo jako uznapredovali i postigli zavidne rezultate jer još je niz filmova smještenih u uže profesionalne okvire koji su na svojim područjima dosegnuli najviša globalna priznanja, ali da bi se stvaralo na način kako se to zadnjih godina radi u Rijeci, potrebno je bilo još mnogo pojedinaca i institucija, udruga, svih onih ljudi koji čine zaokruženu filmsku cjelinu. Istaknuo bih prije svih Filmaktiv koji mnogi s punim pravom definiraju kao filmski inkubator. Osnovan prije nešto više od dvadeset godina upravo je on odgojio mnoge koji danas participiraju u filmskoj produkciji. Tu je i Dječja kuća, dok kod pojedinaca jako značajne uspjehe postižu Morana Komljenović, Zoran Krema te Marin Lukanović. Svakako, tu je i David Lušičić koji se na opservacijski način bavi dokumentarizmom, istaknuo nam je Stanić koji je također oduševljen rekordnom brojkom gledatelja »Fiume o morte!« što drži još jednim značajnom zalogom da se priča s dokumentarcima nastavi u još žešćem ritmu.

MJESTO SUSRETA

A da bi Rijeka u priči koju donosimo bila baš, baš središte hrvatskog dokumentarističkog svemira, mora imati iza sebe i instituciju. I ima je, gotovo da je već i punoljetna, Rijeka naprosto ima svoje Art-kino Croatia koje je dragi i dobri, nadasve ugodni dom svim filmskim, ali i ne samo njima, zanesenjacima. I nju: Slobodanku Bobu Mišković, direktoricu Art-kina koju bez krzmanja možemo proglasiti najznačajnijom djelatnicom u kulturi Rijeke. Posebno govorimo li o utrci na jako duge pruge. Baš kao što ustanovu koju ona vodi niz godina možemo definirati kao ponajbolje ulaganje riječkog Odjela za kulturu ikada. Bez velike pompe, ali uz mnogo rada i nadasve edukacije – kako učenika tako i svoje ekipe – Mišković je tijekom godina stvorila snažni profesionalni tim, baš kao što je u velikoj mjeri odgojila i generacije, ne nužno samo mladih ljudi, koji su silno zavoljeli – film. I to u njegovu najplemenitijem izdanju.

– Teško je u društvu gdje nema mjerljivih parametara, jasnih kulturnih i obrazovnih politika i sustavnih ulaganja u dokumentarnu filmsku produkciju i obrazovanje odrediti tko je najvažniji i najbolji, no činjenica jest da je pojava filma »Fiume o morte!« tisućama Riječanki i Riječana, ali i šire, na najbolji mogući način pokazala potencijal i snagu koju kvalitetan dokumentarni film na lokalnu zajednicu može imati. U tom smislu, možda je najiskrenije reći, da se u Rijeci ove godine dokumentarni film, zasigurno, najviše voli. Proteklih osamnaest godina naša je misao vodilja da Art-kino nije samo mjesto za prikazivanje filmova, već – prije svega – mjesto susreta, a naša dugogodišnja praksa pokazuje da se publika vrlo rado susreće i okuplja baš na projekcijama dokumentarnih filmova lokalnih autora i lokalnih tema. A u svijetu gdje se generalno sve rjeđe susrećemo, međusobno razgovaramo i pronalazimo neke zajedničke nazivnike, koji i jesu temelj identiteta lokalne zajednice, dokumentarni film uistinu može učiniti puno u osvještavanju naše pripadnosti, povezanosti s lokalnom zajednicom i svim specifičnostima, i dobrima i lošima, koje život ovdje podrazumijeva. I upravo je u tome snaga dobrog dokumentarnog filma. U vrlo individualiziranom, pa i podijeljenom svijetu u kojem danas živimo, takve su nam priče važnije nego ikad. I lijepo ih je vidjeti na velikom platnu, istaknula nam je Mišković.

VIZIJA KULTURE

Svakako, navedeni uspjeh, ali i činjenica koju ističe direktorica Art-kina, daju zajednici, političkoj dakako, odnosno ljudima koji vide grad i njegovu kulturnu politiku i određene obaveze. Na kraju krajeva, ako su samo pametni, kako se to već kolokvijalno kaže, i sami uviđaju da je uputno ukrcati se u riječki dokumentarni vlak. Što o tome misli Boba Mišković?

– Želimo li se kao društvo istinski pobrinuti da filmovi poput »Fiume o morte!« ne ostanu na razini fenomena, već da postanu stvaran impuls drugim mladim redateljima da se kroz svoje filmove na umjetnički vrijedan način bave lokalnom zajednicom – što zajednica svojim interesom za dokumentarne filmove potvrđuje – nužno je jačanje i osnaživanje obrazovnih i produkcijskih kapaciteta te definirana strategija i plan gradskih kulturnih politika na tom polju, koje, nažalost, trenutačno ne postoje. Uostalom, više ne postoji niti Odjel za kulturu koji ste ranije spomenuli pa samim time niti neki novi razvojni projekti i vizije kulture kakva bi mogla biti. Tu je i obrazovni sustav koji ne prati potrebe novih generacija ili pak potencijal audiovizualnog stvaralaštva. U tom smislu, dok se sustavno kao društvo ne pobrinemo za budućnost riječke filmske produkcije, bilo igrane bilo dokumentarne, naš rad ovisi o entuzijazmu, dobroj volji i ustrajnosti pojedinaca i udruga, poput Liburnija Film Festivala, Filmerije, Istra filma, Deana Lalića, Maše Drndić, Filmaktiva… Da spomenem samo neke naše kolege koji na tom polju sjajno rade, naglašava Mišković.

Dodaje kako će Art-kino u svakom slučaju i dalje ustrajati u svom cilju da riječke autore i filmove učini što vidljivijima i što dostupnijima široj publici, djelujući kao prvo i najljepše mjesto susreta filma, publike i autora.

– Mislim da smo na razini Hrvatske i šire prepoznati kao svojevrsna oaza domaćeg i nezavisnog kinoprikazivaštva – bilo da je u pitanju jedinstven izgled prostora, tehnička izvedba ili tim ljudi koji ovdje vrijedno radi. Time se zasigurno najviše ponosimo, zaključuje Mišković.

DRUŠTVO NENASILJA

Rijeka kao prijestolnica dokumentarnog filma dakako ima i još mnogo kockica koje čine jasnu sliku. Prva je svakako Filmaktiv koji ima ne samo ulogu »odgojitelja« mladih filmskih stvaratelja, on je na jedan vrlo važan način involviran i u stvaranje društva nenasilja, društva koje uvažava različitosti što je dakako preduvjet svakog iskoraka civilizacije u kojoj sudjelujemo. Filmaktiv je, kako sami ističu, posvećen razvoju, produkciji i promicanju nezavisne filmske i audiovizualne kulture kao i projekata koji istražuju suvremene društvene teme. Naprosto, potiču mlade stvaratelje da pronađu i izraze svoju kreativnost na području filmske umjetnosti. Jako je važna i njihova djelatnost namijenjena najmlađim uzrastima što je značajni segment rada.

Trojac Morana Komljenović, Zoran Krema i Marin Lukanović su također desetljećima na filmskoj sceni Rijeke, svakako i ne samo Rijeke, a i njihovim radovima su dodijeljene značajne nagrade. Silno produktivna Morana Komljenović je svojim radovima stigla i do samog Sundance festivala, dok film Zorana Kreme »Krešo«, koji govori o nestanku poznatog riječkog konceptualnog umjetnika Kreše Kovačičeka – Krema ga je režirao s Marinom Musulin – također ide u red priče u kojoj iznosimo tvrdnju o prijestolnici Rijeci.

Marin Lukanović je također silno produktivna ikona riječke filmske, ali i kazališne scene koji je posebne, i mnogobrojne, simpatije izazvao s dokumentarcem »Pijana ulica« – što je pak još jedna mitska točka riječkog urbanizma, ali i slika njezine socijalne prilagođenosti. Stanić je posebno istaknuo i Davida Lušičića, multidisciplinarnog stvaratelja koji je diplomirao arhitekturu, ali i filmsku režiju te proizveo mnoštvo kraćih, često eksperimentalnih, dokumentarnih filmova.

Kako se razgovor sa Sanjinom Stanićem i Bobom Mišković razvijao, neprestano su se otvarali i rukavci naših sjećanja i impresija, oduševljenja s onim što i je najvažnije kod dokumentarnog filma: zabilježiti nešto naizgled obično, svakodnevno što zahvaljujući talentu i kreativnosti filmskih stvaratelja postaje veoma važnim, drugačijim, posebnim – nečim što nikog ne ostavlja ravnodušnim.