I to smo dočekali! Još jedan, zasad mali, ali značajan korak naprijed na poboljšanju kvalitete življenja otočnog stanovništva. Otočani su dobili pravo prvenstva ukrcaja za trajekt. Velika dobit za njih! Istina, zasad je to tek skroman pilot-projekt što se na jednoj liniji provodi od početka ovog mjeseca do sredine rujna i njime su obuhvaćeni samo žitelji cresko-lošinjskog otočja. Nadajmo se, neće valjda stati na onome »pilot«, nego će se širiti do konačnog obuhvata svih otoka, odnosno otočana koje trajekt povezuje s kopnom, izravno ili posredno. Zasluge prvenstveno pripadaju creskim gimnazijalcima, njihovoj upornosti i predanom zalaganju za boljitak života na otoku. Dugo je trajalo, gimnazijalci su bili uporni i sustavni, mediji su ih pratili, nema potrebe ponavljati čitavu priču. Uspjeli su, to je najvažnije!

Otočani su dobili veliku povlasticu. I neka jesu, trebali su je i ranije imati, i nju i razne druge. O problemima i teškoćama života na otoku pisao sam nebrojeno puta. Mišljenja sam, nikad dovoljno. I u ovom tekstu zacijelo ću ponoviti nešto od onoga što sam već pisao. Uvijek ponavljam, ono što je nama s čvrstog kopna uobičajeno i svakodnevno, mnogim je otočanima nedostupno ili preskupo. Ponavljam još nešto iznimno važno – otoke i život na njima ne smijemo gledati kroz dva ljetna mjeseca, na otocima se živi i radi čitavu godinu.

Lako je sada… Prometna povezanost neusporediva je s izvansezonskim danima, otoci su puni ljudi i života, aktivne su mnoge službe i djelatnosti što su izvan sezone otočanima nedostupne. Ljetni mjeseci, između ostaloga, donose na otoke bogatstvo kulturnih, zabavnih i inih sadržaja, ali ne za otočane, nego za njihove goste. Jasno, dostupni su i otočanima. A, kada svi odu, otputuju… Što ostaje? Otok i otočani sami sa svojom svakodnevicom i svojim problemima. Do sljedećeg ljeta. U redu, ostalo je i ponešto eura što će se brojiti u dugim jesenskim večerima. Ali, time nije poboljšana kvaliteta života na otoku. Samo je malo bolja materijalna sigurnost.

Značajni pomaci

Bila bi laž tvrditi da država posljednjih nekoliko desetljeća nije učinila značajne pomake za unapređenje života na otocima, da nisu uloženi veliki novci. Ali, otok je oduvijek bio i zauvijek će ostati komadić kopna okružen morem. I njegovi žitelji trajno se moraju nositi s teškoćama i problemima takva života. Uvijek će imati dane kada se ne može na otok i s otoka, imat će prekida u opskrbi električnom energijom, ponegdje će privremeno ostajati i bez vode. Dobro, valjda se više ne može ponoviti ono što se jednom malom otoku dogodilo prije četrdesetak godina. Dva tjedna bili su doslovce odsječeni od svijeta, potrošili zalihe hrane, ostali samo na malo suhog mesa što se čuvalo u nekim konobama. Stanje je postalo zabrinjavajuće, a nemilosrdna bura nije popuštala… Uostalom, i naša bivša predsjednica svojedobno je iskusila ćudi upravo te bure, kada je dolazila u službeni posjet i – nije se mogla iskrcati s broda.

Promet je, nema sumnje, na prvome mjestu kada se govori o teškoćama življenja na otoku i problemima što iz prometnih veza proistječu. Usporedbe sadašnjih i nekadašnjih redova plovidbe i vožnje otkrit će značajna poboljšanja u jednom segmentu i korake unatrag u drugome. Pomorske veze značajno su unapređene. Otoke s kopnom, ili susjednim otokom povezuju trajekti, te brzi i klasični brodovi. Jasno, uvijek će netko iskazivati nezadovoljstvo redom plovidbe, odnosno kvalitetom broda što je »dodijeljen« njihovu otoku. Mnogi su u pravu. Ne treba ponavljati što se posljednjih godinu dana događalo na lokalnim linijama i vezano uz njih. Najkraće rečeno – previše! Većina problema proizlazi iz starosti naše linijske flote. Brodovi su naprosto prestari.

Europski propisi

Redovno pratim i ostale segmente života na moru i uz more. Svoje nepopularne odluke ljudi iz vlasti često opravdavaju odlukama na razini EU-a, što ih moraju poštovati sve članice. Pitajte o tome naše ribare… Ne svrstavam se među poznavatelje EU propisa, ali… Nije mi jasno da nisu postavljeni limiti i ograničenja za brodove linijskog pomorskog prometa. Ono što je kod drugih isluženo, ne samo unutar EU-a, kupuju naši brodari i još dugo eksploatiraju. Nedavno je u medijima spominjan »Marko Polo«, jedan od naših najvećih linijskih brodova – trajekata, pa njega uzimam za primjer, iako ne plovi prema otocima. Značajno je premašio 50 godina – sagrađen je 1972. u Francuskoj. Naš nacionalni brodar Jadrolinija kupio ga je 1988. od Šveđana. Ne znači da su ga oni tada otpisali, jer nije bio toliko star, ali je očito zamijenjen kvalitetnijim i mlađim brodom. A u nas plovi, plovi… i tko zna koliko će još ploviti. Od ukidanja dužobalne linije – »brze pruge«, na njemu nisam plovio pa ne mogu komentirati u kakvu je stanju. Činjenicu da je star nitko ne može demantirati. Neće valjda loviti svjetski rekord dobre stare lošinjske »Marine«. Eto je i danas u riječkoj luci, samo što ne plovi, nego pluta i – živi novi život.

Zahvaljujući prvenstveno brzobrodskim vezama većina otočana dobila je mogućnost otputovati na kopno, u grad, obaviti posao i vratiti se kući – sve u jednom danu. U zaborav je potisnuto vrijeme kada mi se poznanik s Ilovika žalio da za specijalistički liječnički pregled u Rijeci mora provesti na putu tri dana. Valjda sada i na Iloviku novine dolaze svakodnevno, a ne da novinu od petka mogu kupiti tek u ponedjeljak. Ali… nedjeljom nema novine. Ne samo na Iloviku, nego na čitavu cresko-lošinjskom otočju. Opat ponavljam, ljetni mjeseci su iznimka.

S kopna na otok

Vjerujem da je u sezoni, ali ne zbog otočana, nego u službi turizma, zadovoljavajući i cestovni – autobusni linijski promet. Pokušao sam svojedobno otputovati s kopna na otok i vratiti se u istom danu. Nemoguća misija! Katamaranska linija prilagođena je potrebama otočana, što je logično, otprilike isto tako i autobusni promet. Pitanje je kada će biti, i hoće li biti uspostavljena druga dnevna brzobrodska linija, iako je još prva verzija Zakona o otocima spominjala tri veze dnevno. Možda će novi zakon donijeti obvezu uvođenja druge linije.

To isto otočno naselje na koje lanjske jeseni nisam otputovao, sada je autobusom dobro povezano, ne samo s Rijekom, njegovim žiteljima najvažnijim odredištem, nego i sa Zagrebom, pa i Varaždinom. Autobusni prijevoznici privatne su tvrtke, i prometuju na relacijama što im donose dobit. Za otoke, očito, nemaju računice. Brodom se danas putuje brže i komotnije, za otočane taj je prijevoz jeftiniji. A kad čovjek s kopna nekim poslom mora na otok, ako ne vozi automobil, nema mu druge nego na otoku prespavati. Sva je sreća što obiluju smještajnim kapacitetima. Samo, sada je sve puno, ili skoro puno, a izvan sezone većina ne radi.