Nacionalni park Paklenica obiluje prirodnim bogatstvima koja rijetko koga ostavljaju ravnodušnim. O Velebitu su ispisane brojne priče, pjesme i legende, no u srcu ovog parka krije se još jedna fascinantna priča – ona o podzemnim bunkerima. Nekada su bili poznati kao Titovi bunkeri, a danas su uređeni i otvoreni za javnost pod imenom Podzemni grad Paklenice.

U kanjonu Velike Paklenice nalaze se podzemni tuneli koji su građeni u razdoblju od 1950. do 1953. godine. Tunele je gradila Jugoslavenska vojska tijekom političke krize između Jugoslavije i Sovjetskog Saveza, u strahu od invazije sovjetske vojske i moguće upotrebe atomske bombe. Građeni su u strogoj tajnosti pod zavjetom šutnje, pa tako čak ni lokalno stanovništvo nije znalo za njihovu pravu namjenu, a trebali su poslužiti kao sklonište u slučaju napada. Danas predstavljaju odličan primjer kako se prostor nekadašnje vojne infrastrukture može prenamijeniti i pretvoriti u moderan posjetiteljski centar.

ZAVJET ŠUTNJE

O bunkerima, ali i o onom što danas ovaj prostor krije, pričao nam je stručni savjetnik i vodič Nacionalnog parka Paklenica Nikica Bušljeta, s kojim smo se nakon susreta na recepciji uputili k bunkeru koji se nalazi na samo par minuta vožnje. Inače, do Podzemnog grada može se doći automobilom ili laganom šetnjom poučnom stazom Pjeskarica, koja je dobila ime po endemskoj biljci koja raste samo na području Paklenice. Ova šetnja idealna je za djecu, starije ili jednostavno posjetitelje koji nemaju puno vremena.

Po dolasku, Bušljeta nam je ukazao na specifičnost ove lokacije, stijenu Debeli kuk koja se nadvila nad nama, koja skriva bunkere. Napad iz zraka na ovoj lokaciji ne bi bio previše učinkovit.

– Tražila su se slabo dostupna mjesta za izgradnju tunela, baš kao što je ova lokacija gdje se danas nalazimo. Prema nekim informacijama, na području Jugoslavije postoji 26 ovakvih bunkera, ovakvih dimenzija. Naravno, manjih ima puno više. Dosta ih ima u Bosni, Sloveniji, Srbiji, Makedoniji i Albaniji, gdje ih ima najviše, započeo je Bušljeta.

– Josip Broz Tito bio je inicijator gradnje podzemnih bunkera. A razlog? Razlog je bio strah od rata, nuklearnog napada. Bile su to godine tenzija između Tita i Staljina, a ovo je trebalo funkcionirati kao nekakav štab odakle bi se dale zapovijedi u slučaju povlačenja, obrane i slično. Bunkere je radila Jugoslavenska vojska, a iako su neki smatrali da su bili uključeni i zatvorenici, potvrde o tome nema. Naime, oni koji su radili na bunkerima imali su zavjet šutnje pa je jako teško doći do informacija. U svakom slučaju, radilo se, ali se nikad nije završilo jer je 1953. godine Staljin umro, prestala je opasnost aneksije i bunkeri su zapečaćeni. Zanimljivo je što nitko nije znao što se točno ovdje događa, nitko baš ništa nije znao. Ovaj dio bio je zatvoren za javnost. Lokalno stanovništvo, planinari, nitko nije smio ovuda prolaziti. Stanovnici okolnih sela poput Ramića i Katića, morali su ići okolnim putem jer je vojska čuvala prostor od Anića Luke do sadašnje recepcije na ulazu, objasnio je Bušljeta.

TAJNE PODZEMLJA

Na samom ulazu u bunker možete vidjeti tlocrt unutrašnjosti ovog podzemnog grada. Bušljeta nam je objasnio kako su tuneli dugi 80 metara, isklesani u stijeni, rađeni da budu otporni na eksplozije i zatvoreni sustavom ventilacije i napajanja, uz osiguran dotok vode u bunare. Tone kamenja koje su izvučene jednim dijelom su nasute na put do bunkera, put kojim i danas kročimo. Nešto tog materijala, kazuje nam Bušljeta, korišten je za oblaganje i betoniranje, a jedan dio je jednostavno odnio potok koji protječe kroz Paklenicu.

– Većina tunela radila se kao nekakav labirint, jer se u slučaju da padne atomska bomba, zračenje lomi pod pravim kutom i umanjuje se radijacija. Također, dodatno su kamen obložili betonom koji također upija zračenje. Bunkeri nikad nisu bili završeni, a u doba kad su otvoreni, nije bilo ničeg u njima, iako je plan bio da tu budu sobe, kuhinja, skladišta, i tako dalje. Tuneli su duboki 80 metara, a ona krajnja soba je najzaštićenija. Uz ventilaciju, ostavljeni su tu i propusti za vodu, a nekad su tu bile i gusterne s vodom pravljene od betona, izjavio je vodič.

Bunker je imao dva ulaza koja su bila zapečaćena nakon napuštanja ideje o izgradnji. S obzirom na to da nitko nije imao pristup, baš kako je bio građen, pod velom tajne, takav je i ostao sve do početka Domovinskog rata 1991. godine kada je prostor od preko 1.500 četvornih metara Hrvatska vojska počela koristiti kao skladište. Po završetku Domovinskog rata Javna ustanova Nacionalni park Paklenica dobiva ovaj prostor na trajno korištenje koji pak započinje veliki projekt uređenja u posjetiteljski centar. U kolovozu 2016. posjetitelji su dobili priliku vidjeti produkt dugogodišnjeg rada jer je centar Podzemni grad Paklenice i službeno otvoren, a u srpnju 2022. godine u potpunosti opremljen, pa su za posjećivanje otvorene i dvije dvorane u kojima se na zanimljiv i interaktivan način prezentiraju prirodne vrijednosti i kulturna baština Nacionalnog parka i Velebita.

– Ovaj centar danas nema doticaja s bivšim bunkerima s obzirom na to da nisu dovršeni. Ovdje se zato prezentiraju prirodne i kulturne vrijednosti ovog područja. Ne samo Paklenice, već cijelog Velebita. Kad uđete u centar, upoznajete se s nastankom Velebita, stijenama, fosilima, školjkama… Cijeli postav je uistinu interaktivan, kazao je Bušljeta dok hodamo kroz svjetlosni tunel u kojem se izmjenjuju svjetlosni i zvukovni efekti.

TRI DVORANE

U centru tako saznajemo kako je do sad istraženo 120 špilja i jama na ovom području, a u Parku su se kroz interaktivne sisteme trudili predočiti i nadzemne i podzemne oblike, pa su tako u replici špilje Manita peć predstavili oblike i vrste koje se mogu naći unutra, kao i originalnu lubanju špiljskog medvjeda.

– Ljudima je kad dođu, na prvu, najzanimljivija temperatura. Unutra je ugodnih 17 stupnjeva, tako da čak moramo dogrijavati kako bi bilo ugodno. Inače, kod nas su česti gosti Slovenci, koji su izvrsni penjači, Austrijanci, Nijemci i u zadnje vrijeme Poljaci. Naši ljudi dolaze u pred i postsezoni, kazao je Bušljeta, dodavši da u centru imaju tri dvorane koje se mogu obići.

U prvoj, Prirodne značajke Velebita, prikazane su prirodne vrijednosti ovog područja, u drugoj, nazvanoj Kulturna baština i čovjek u Velebitu, posjetitelji mogu upoznati bogatu baštinu ovog kraja, a u trećoj je smještena multifunkcionalna dvorana gdje se održavaju sastanci, konferencije i radionice, gdje je smještena umjetna stijena za penjanje na kojoj posjetitelji mogu napraviti prve penjačke korake dok se inspiriraju pričama prvih penjača. Posjetitelji se na kraju mogu upoznati i s radom Hrvatske gorske službe spašavanja i čuti zanimljive priče spašavatelja o njihovim iskustvima. U svakoj od dvorana može se uživati u interaktivnim igrama ili audiovizualnom sadržaju.

Mi smo se zadržali na jednom dijelu gdje smo mogli igrati kviz dok glumimo orla koji leti kroz kanjon, oduševili smo se nakitom koji su arheolozi pronašli, naučili smo da su u Vaganačkoj pećini pronađeni prvi tragovi naselja i da krški predjeli zauzimaju 46 posto površine Hrvatske. Naravno, tu je i suvenirnica do koje dolazimo gledajući na zidovima prikaze biljnih životinjskih vrsta, a nailazimo i na slikovnice i razne knjižice.

PUTUJUĆE KNJIGE

Park surađuje s Gradskom knjižnicom Zadar na projektu »Climbing book«. Tako se u Posjetiteljskom centru nalazi polica s knjigama gdje posjetitelji Nacionalnog parka Paklenica mogu potpuno besplatno uzeti knjige s police, pročitati ih i zatim ostaviti na nekom drugom »BookCrossing« mjestu, dati nekom prijatelju, poštom poslati nazad ili je vratiti pri sljedećem posjetu Nacionalnom parku.