Subota, 5. srpnja, Dan D ili Dan M, dvoji voditeljica ranojutarnjeg radijskog programa. Odlučuje se ona ipak za Dan M. I logično je to kad je subota, 5. srpnja dan kada je na zagrebačkom Hipodromu zapjevao Marko Perković Thompson. Zapjevao i to pred par stotina tisuća ljudi. Jest, ulaznica je prodano skoro pola milijuna, ali vrag će ga znati koliko je njih na kraju koncertu i pristupilo. No, da je bila masa obožavatelja, štovatelja, zainteresiranog svijeta, masa je. Kažu na našim televizijskim i radijskim postajama spektakl u nas neviđen.

Laka zarada

Kajzerica. Eto četvrti zagrebačke koja se valjda najčešće spominjala svih ovih dana uoči Dana M. Nije se tome za čuditi, kvart je to koji se bukvalno naslanja na Hipodrom, granica neka na zapadu. Na raskrižju Cimermanove i Bencekovićeve checkpoint poput onog berlinskog. Kajzerica je kvart čiji su se stanovnici u subotu morali pomiriti s tim da im je na automobil zaboraviti do nedjelje u neko doba. Ili hodaj, ili se pritaji dok ne prođe, ili izađi na balkon kad koncert počne i naćuli uši, dakako ako nisi prije svega ovog otišao negdje.

Sanjin Strukic/PIXSELL

Ili, a i takvih je bilo, daj da ti se pred kuću parkira neki rashladni element, neki pokretni rashladni kombi, pa da poduzetan svijet, a takvih je uvijek svuda, iznese pivo i sokove s mjehurićima i zaradi štogod. Nikada više štandova nije bilo tu na cesti uz Hipodrom, tamo gdje su ulazilo s VIP kartama i onima za tribine. Nikad više stolova, stolica, barjaka i ljudi u crnim majicama, nikad više zaštitara i policije. Kvartovski kafić od jutra pun.

– Espresso – zna već konobar, ma isti pita.

– Espresso – velimo mu.

I nosi on kavu, pa pri tom sramežljivo gura račun bliže svome stalnom gostu.

Sanjin Strukic/PIXSELL

– Malo je danas skuplja. Sutra će opet biti sve normalno – veli dok pokazuje kako je kava krešila s 1,80 na 2,50.

Malo kasnije pokazat će se da je bilo i onih koji su nedaleko kavu i skuplje prodavali, pod egidom »sve kave za 3 eura, samo 7,05«.

Spremna družina

Ne brinu zato cijene ekipu kojima na majicama jasno piše da su došli iz Otočca. Delegiraju oni »profesora« da izjavu u njihovo ime daje, a profesoru malo kao neugodno. Dominik mu je ime. Priznajemo mu kako nam je drago da su u žutim majicama, da nije baš sve crno. Čudimo se kad su samo krenuli iz Otočca kad su već u osam stigli pred ulaz na Hipodrom.

– Krenuli smo oko četiri, četiri i 15, stigli već u pola šest i lagano – smješka se Dominik.

Ovo je očito družina koja se dugo za ovo i pomno pripremala.

– Krajnje ste organizirani. Jesu li svi u Otočcu takvi? – pitamo.

– Samo tako djelujemo – domeće djevojka iz ekipe Otočana.

– Čak i jesmo. Otočani ne žele ništa prepustiti slučaju – demantira je Dominik.

Sanjin Strukic/PIXSELL

Samo, zašto Thompson!? Što to u njemu i njegovoj glazbi i djelovanju ima da je pola milijuna ljudi ulaznice za koncert kupilo!?

– Mislim da taj broj ljudi dovoljno govori – jednostavno će Dominik.

Mladost, sama mladost za stolom u družine u kojoj se zna i tko je sendvič majstor.

– Vidim ja da se tu žene slušaju – šalimo se.

– Valjda je to svugdje tako, ne samo k’o danas – posrami novinara Ivana.

No, šalu na stranu, pitanje pravo je ono kako ovi momci i djevojke misle izdržati sve ovo. Budni cijelu noć, pa do koncerta na suncu cijeli dan, pa koncert na nogama, pa povratak kući tko zna kad.

– Nije bitno, bitna je dobra atmosfera i zabava – u glas će oni.

Par autobusa došlo iz Otočca na koncert, vele nam, nekih 500 ljudi sigurno. A u ovoj grupi i vatrogasci, i stomatolozi poput Nine, pa Nikola, pa Mate vatrogasac koji napominje da ovu subotu samo žeđ gase.

Emica Elvedji/PIXSELL

Riječanke spašavale goluba

Ni devet ujutro nije, a tu na cesti što spaja ili dijeli Kajzericu od Hipodroma već je živahno. Evo će i kiosk, kojem je radno vrijeme za uobičajenih dana nestvarno kratko i prevrtljivo, raditi cijeli dan. »Tko preživi, pričat će«, veli nam djelatnik već sad pomalo smoren onim što ga čeka. Pred restoranom Kaiser gazda mu Mario Meštrović, uvaženi naš znalac svega uz vinski svijet vezano. Kao da nam bježi u društvo dvije djevojke.

– Mario, izjava – vičemo za njim.

– Ne mogu, moramo prvo spasiti goluba – viče Mario.

REUTERS/Borut Zivulovic

Pred očima nam se vrti prava pravcata akcija spašavanja jednog goluba koji neće po dobru pamtiti Dan M. Našle ga djevojke posrnulog i načetog krila nasred ceste, pa zamolile Marija da ga spasi, da ga barem u garažu stavi i tako obrani od mačaka. Iva Ružić i Matea Radeljak iz Rijeke su došle na koncert i evo spasile goluba. Ma, u novine slikom i ne bi.

– Stigle smo jutros, nikakvih problema nije bilo, golub je spašen i sad idemo na koncert – kazuje nam Iva.

– Što su vam doma rekli kad ste kazali da ćete na Thompsona? Jesu li se prepali – pitamo ih.

– Prestare smo da nas ne bi pustili na koncert – na to će djevojke.

Da prestare!? A Kaiser, restoran dakako, pripremio se za sve. Meni kratak i gurmanski, ističe Meštrović. A to hoće reći od odojka do steakova i škampi na buzaru. Kajzerica se jučer nekom nevidljivom crtom i crtama dijelila na mali milijun načina, na one koji na koncert idu i one koji na koncert ne idu, na one koji su osjetili poduzetnički zov i napunili garaže pićem ne bi li limenku pive prodali za šest eura i one koji su požurili u zoru prošetati svoje pse makar dijelom nasipa dok se još može. Manje-više svi su se tu pomirili sa svojom sudbinom osim onog vozača koji je završio u Vrapču nakon što je silom htio gdje se ne može, pa još, kako je izvijestila policija, pod utjecajem alkohola i opojnih droga.

REUTERS/Antonio Bronic

– I to će proći – dobacuje susjeda što se taman vratila sa svojim psom iz šetnje dok bježi kući pod klimu.

Nigdje ćuke

Obitelji iz Zadra nije problem u tome hoće li i ovo proći, već im je problem kako doći s Kajzerice do Bundeka. Na krivi su se ulaz namjerili, pa im sad valja hodati naokolo po vrućini. Putem prolaze kraj dugačke kolone mladosti što će konobariti na kilometarskom šanku unutar Hipodroma, i starijeg gospodina zaštitara koji nekom u telefon glasno govori: »Gužve nema nikakve. Nigdje ćuke. Bit će sigurno manje svijeta nego se pričalo. Evo mi jučer taksist priča kako je vozio neku ženu koja mu se jadala da ima dvije karte i ne zna što će s njima.« Nije baš da nema cucka, ali u pravu je starina, nije to jutrom bilo ni blizu gužve kakvu čovjek očekuje od pola milijuna ljudi. Možda se zagužva koji sat kasnije. A da smo se prepali, prepali smo se. S Trešnjevačkog placa tako stiže informacija da je kumica k’o nedjeljom, malo i ništa. I stižu ocjene da je Zagreb, makne li se čovjek malo dalje od Hipodroma, grad po mjeri čovjeka.

Na Bundeku ona fan zona, oaza u kojoj se nudi kraljevstvo za hlad. I jedna Jelena koja se zdušno posvetila gulašu koji je donijela na stol s obližnjeg štanda.

– I kakav je gulaš – pitamo.

– Vrhunski – k’o iz topa će.

REUTERS/Antonio Bronic

– Dakle, bude li koncert k’o gulaš, bit će vrhunski sve – velimo.

– Ne sumnjam ja ni u gulaš, ni u koncert – na to će Jelena.

Dio je ona obitelji Mandić. Iz Viteza su, ali rade i žive u Austriji odakle su na koncert i došli. Slažu se da je mrvu naporno putovati zorom, pa čekati satima da koncert krene, ali nemaju dvojbi ama nikakvih da napor vrijedi. Nego, Thompson, u čemu je tajna njegova uspjeha!?

– Zabrana – na to će Slavko koji je taman donio još jedan tanjur gulaša.

– Zabrana? Pa nije baš da ga se zabranjuje – ušli mi u polemiku.

Slavko na to pokušava na osnovu broja u Zagrebu prodanih karata za koncert dokazati svoju tvrdnju da se tu radi o nekoj netrpeljivosti, ako ne i mržnji naspram Marku Perkoviću. Ma, nije ni da je tih preko 100.000 prodanih karata malo, velimo, već baš naprotiv.

– Thompson je ljubav, mir – odlučuje prekinuti ovu raspravu Jelena.

Vječni misterij

Nije ni podne a sunce je dobrano upeklo. Samo najhrabriji već čekaju da ih se pripusti na Hipodrom pa da mogu biti tik uz pozornicu. Sunce i pivo. To je, čini se, ono čega se treba plašiti. Iz kafića se ori sve Thompsonovo. Uokolo Bundeka i Hipodroma i policije, zaštitara, medicinske službe… Na autobusu autoprijevozničke kuće iz Livna crtež Zlatka Dalića. Obitelj je tu, reklo bi se. Ako i nije, do 21 sat će biti. Kolone autobusa ulaze u grad. Nagrnu li svi od puta, bit će belaj. Zato su Barbara i Toni došli u Zagreb iz Splita dan ranije. I sve će oni pomalo i to kad sunce malo padne.

Foto Siniša Pavić

Jer, kako kaže Toni: »Ako neću u prvi red, a neću, onda mogu i u 101 red.« Ne bi se moglo reći da su njih dvoje suri ljubitelji svega Thompsonova, ali imaju oni svoje razloge.

– Glavno da je događaj – sumira Barbara.

Čim je događaja, a ovo događaj jest, eto njih. Koliko je takvih bilo na koncertu, ostat će, međutim, vječni misterij. Lakše je bilo izračunati koliko je samo turske kave podijelio Ivo i to mukte.

– Džabe! Skuhala susjeda s prvog kata zgrade iza nas, pa ja malo pomažem – veli nam Ivo.

Pa nas nudi kavom dok viče ljudima da je džabe, a oni ili u nevjerici grabe kavu, ili ga tapšu po ramenu dok priznaju da im kava kraj piva ne treba. Od podne do 15 sati broj onih koji su hodali ulicama uokolo Hipodroma se u najmanju ruku udvostručio. Rječnikom sportskih novinara rečeno: atmosfera raste. A opet, vrijeme zapravo sporo prolazi. Dosadi dernek i najvećim ljubiteljima. Puni se zato kvartovski dućan, prazne police, krati vrijeme na stotinu malih načina, nažalost i tako da se viče ono što nije pristojno ni spominjati. Zašto to i dokle!? Jest, takvih što imaju potrebu otpjevati prvi stih Čavoglava je malo u odnosu na toliko svijeta, ali ih ima. Ima i onih koji su digli desnicu u zrak uz pjesmu »Evo zore, evo dana«, a šteta je, baš kao što je šteta svake majice na kojoj je »spremnost« u prvom planu. Policija će to, kako rekoše, rješavati naknadno. Da su bar sve majice žute k’o one u ekipe iz Otočca.

Rijeka ljudi

Koji sat prije koncerta i Mostom slobode krenula je rijeka ljudi ka Hipodromu. Policijski stožer drži novi presicu na kojoj nema ništa spektakularno, ali ima informacija o nekoliko privedenih fanova zbog pirotehnike ili narušavanja reda i mira. I zdravstveni djelatnici imaju sve više posla jer vrućina i alkohol i umor čine svoje. Oni koji su ušli prvi na Hipodrom trče čim bliže bini. Oni koji još ušli nisu stoje u redovima kojima se kraja ne vidi.

– Što ovi ljudi čekaju? Ulaz – pitamo policajca.

– Ulaz – odgovara on.

– Pa neće to skoro – velimo.

– Danas svakako hoće – zagonetno će policajac.

Emica Elvedji/PIXSELL

Sat, dva prije koncerta sve što je Thompsonovo prešlo je most, »okupiralo« Hipodrom i obližnje kvartove, odlučno da svoje poslanje dotjeraju do kraja. Čuju se vozila hitne, mobitelu se na tren gubi signal, evo opet onih što pjevaju Juri i Bobanu, ali u redovima stoje disciplinirano svi, od mladosti do starijih gospođa. Na televiziji Thompsonov menadžer Zdravko Barišić taman kazuje kako 1.500 ljudi po minuti uđe na Hipodrom, makar se ne čini da je tako. I kaže da će na koncu biti i više od 500.000 posjetitelja. To bi i moglo biti, premda se jutrom činilo posve drugačije.

Malo poslije 21 sat Marko Perković Thompson izašao je na pozornicu. Čekao se sumrak. Thompson je uzeo mikrofon u ruke i krenuo pjevati stihove pjesme »Ustani iz sjene« koji kažu: »Ustani iz sjene, osedlaj bijelog konja sudbine i spremi se za put/ sad je tvoje vrijeme, ne daj da ga drugi kroje, nemoj da te stjeraju u kut.« Reklo bi se da je i red da se na Hipodromu u startu u pjesmi spomenuo i konj. A što je dalje bilo… Novine moraju u tisak. Za nadati se je da je sve prošlo mirno kao i prije koncerta. Legitimno je nadati se i to da su se ti neki rekordi oborili i da se više na ovaj način obarati i neće. Može to i mrvu drugačije.

Lola u crnom svoje već obavio

Što je više svijeta što korača uokolo Hipodroma, to se jasnije iskristalizirao jedan poprilično krupan problem na koji se i nije mislilo. Lako je pred kuću parkirati rashladno vozilo, ali što kad sva ta pića natjeraju konzumente na mokrenje!? Zaustaviti lolu u crnom dok traži makar kakav grm da se pomokri, pa makar da je i pred zgradom, ili ne!?

– Fali onih mobilnih WC-a, što je – je – sućutno velimo sluđenom susjedu.

– Da fali!? Nema ih uopće – ljutito će on.

Dotle je lola u crnom svoje već obavio. A grm više tražio se na isti način po cijelom Novom Zagrebu. Na Hipodromu je tih boksova za mokrenje i bilo, naokolo i nije. I osjetilo se to.

Ponuda svuda slična, samo cijenom različita

Ugostiteljska ponuda mahom svuda slična, samo cijenom različita. Na Bundeku tako gulaš deset eura, a piva sedam. Preko ceste u obližnjem Središću u kafićima poput onog zvanog Play u kojem se četiri dana slavilo Thompsonovo ima pive i za pet eura. Voditelj kafića Josip. Evo ga kako daje izjavu za jednu televizijsku kuću. Kaže Josip da je sve milina od ljudi i atmosfere i da ne sumnja da će tako i ostati.

Sandra Simunovic/PIXSELL

Inače, kvartovski bircevi su se onako između sebe dogovorili glede cjenika. Zato je u njega i jeftinije sve nego li recimo na Kajzerici ili Bundeku.