RIJEKA Kao što nema pucanja bez streljiva, nema ni života nekog sportskog kolektiva bez odgovarajuće novčane »municije«. Kada je nema, na mete se može samo gledati, nadajući se svitanju nekih boljih dana. No, u ovom riječkom slučaju nema ih dugo, za neke kao konkretno za Emsuda Ramića i predugo.

Toliko da je predsjednik i trener Streljačkog kluba Rječina, preumoran od te duge borbe s vjetrenjačama, poručio da odlazi iz voljenog sporta. Na odlasku je istaknuo kontinuirani slobodni pad riječkog streljaštva koje ima bogatu tradiciju zapaženih rezultata, a ispada da je pitanje koliko će još moći izdržati ovo neugodno disanje na škrge dok preostali veliki entuzijati i potpuni amateri ne znaju više na koja bi zatvorena vrata pokucali kako bi se dobilo bilo kakvu pomoć za nastavak djelatnosti.

– Predugo traje ova plovidba protiv vjetra. Nemamo apsolutno nikakve potpore, na javnim potrebama nismo od 2019. godine. Zamislite samo najgori primjer, Srđan Mišković, koji s nama u klubu radi 15 godina, nikada nije dobio ni jedne lipe – kaže razočarani Emsud Ramić, iznoseći pritom razne primjere koji govore o sivilu u kojem je sve više riječko streljaštvo.

– Događa se iznimni pad kvalitete i kvantitete u riječkom streljaštvu, a nema tu nekih istaknutih imena. Pokojni su Seno Čusto, Rajko Kačić, Ante Bruketa, Slavica Žefran je napustila Lokomotivu, Mile Zrnić skoro više i ne radi, ja odlazim. Sada u Rijeci ostaju brojkom i slovom dva kluba. Lokomotiva i Papirničar te dva trenera, Tadija Dankić i Dalibor Pošmuga koji rade po međunarodnom programu.

Drenova

Njegovo nabrajanje činjenica ne zvuči ugodno dok ilustrira kako je ovaj sport u našem gradu u slijepoj ulici.

– Mi jedini u PGŽ-u radimo malokalibarski program, zatvorena je streljana na Drenovi, na sve treninge ove godine smo putovali u Karlovac ili u Rovinj. Troškova ima i previše, a pomoći niotkuda. Kada sam odlazio u mirovinu, zamišljao sam kako ćemo pokrenuti školu streljaštva, a mi se umjesto trošenja energije na razvoj, stalno borimo za goli život, za to hoćemo li moći ići na natjecanje, hoćemo li moći kupiti streljivo, mete.

Slijedom toga reduciramo natjecanja. I u takvim uvjetim smo ove godine osvojili tri medalje na prvenstvu Hrvatske, a Srđan Mišković je prvak lige osoba s invaliditetom, a pojedinačno je drugi.

S obzirom na uvjete u kojima se bori za ostanak, ispada da je streljaštvo u riječkom sportu kao neželjeno dijete bez obzira na to što je donijelo i olimpijsku broncu u Pekingu 2008. zahvaljujući Snježani Pejčić.

– Sustavno ne postoji ništa čime bi Grad Rijeka ili Riječki sportski savez pomogli streljaštvu. Lani sam tražio u travnju s predsjednicom RSS-a Doroteom Pešić Bukovac, nije mi ni odgovorila. Tražio sam to i u veljači ove godine, navodeći teme za razgovor, o klubu, o razvoju streljaštva.

Na kraju sam se čuo s tajnicom, no tu nema pomaka. Naime, da bismo bili financirani, po pravilniku moramo imati 15 natjecatelja mlađih od 35 godina. S obzirom na broj termina i uvjete, za to nemamo mogućnosti. Imamo kvalitetu, ali imati 15 strijelaca koji ne znače ništa, bila bi zabluda.

Slijedom ovih događanja spomenuti uspješan strijelac kakav je Srđan Mišković, sada je na vjetrometini kao, uostalom, i njegov voljeni sport u njegovu gradu.

Asistent

– Ovo s njim je najveća boljka jer Srđanu treba asistent. On može sam ući na streljanu, ali ne može sam izaći, kao ni uzeti stvari iz ormara. Treba mu i asistent i trener. Sada s našim prijateljima Vladimirom Dorićem i Darijom Manceom, članovima kluba, bivšim reprezentativcima, dogovaramo da s njim budu barem dva termina tjedno. Bili bi barem na dva termina sa Srđanom te Vitom Butinarom, iznimnim talentom koji je u ove četiri godine osvojio sedam medalja na državnim prvenstvima.

Za Srđana smo inače pokušavali sve, nema institucije u gradu koja ne zna za njegov slučaj, ali rješenja nema, a nama treba rješenje. Jedino rješenje bi bilo da prijeđe u SK Paraolimpijac pa bi ga tamo financirali, ali tamo nema s kim raditi. U Rijeci ima talenata, a novaca nema čak ni u priči, za nekoga da, ali za nas ne. Slijedom svega iz ove priče u kojoj su isključivo volonteri, s gorčinom odlaze ljudi koji su dugo držali riječko streljaštvo.

Hoće li Rječina »presušiti« neizvjesno je pitanje koje još čeka odgovore.

– Ne znam je li to kraj. U klubu postoji inicijativa da bivši strijelci uskoče, ali oni će vjerojatno preuzeti dio programa, a morat će se svakako jako puno stvari reducirati. Pitanje je hoće li streljana na Drenovi ikada proraditi, a to je kočnica riječkog streljaštva.