Slovenski rodonačelnici shoegaze zvuka, sjajni ljubljanski rock sastav Haiku Garden, trećim su albumom iznenadili na dva načina.

Prije svega ponuđena je glazba pitkija, radiofoničnija i svakako bliža širem krugu ljudi, dakle ne samo onima koji vole sanjivi shoeghaze pristup. Isto je tako važan i drugi novi element u stvaralaštvu grupe, a to je – pjevanje na materinjem, dakle slovenskom jeziku.

Oba poteza, dojam je, uvećat će broj njihovih poklonika u Sloveniji, pa i u Hrvatskoj te ostalom dijelu regije koji koristi sličan jezik. Što se glazbenog pristupa tiče, Slovenci prije svega i dalje potvrđuju majstorstvo i sviračko znanje pri čemu je za njih pojačana, u odnosu na ranije, shoegaze nježnost i sanjivost iskazana tako da se kombiniraju različiti alt rock žanrovi, utjecaji i autori – indie i alt rock, psihodelični rock, prog rock, noise pop…

I to se, naravno, čini tako da se ponekad po nekoliko takvih pravaca i izraza stapa i spaja u jednoj pjesmi što potvrđuje njihov kompleksan pristup glazbi, kao i već naznačenu sviračku, skladateljsku i vokalnu kompetentnost.

Retroozračje

Da će »Gradient« biti nešto novo i drukčije, potvrđuje već uvodna tema »Avalanš«, objavljena kao singl još prošle godine. Pjesma govori o onom dijelu života s voljenim osobama kad iz raznoraznih razloga »pukneš« i izbaciš iz sebe lavinu (avalanš) osjećaja.

Dobre solaže, pomalo sanjivo ozračje i svojevrsni alt rock okviri starije će slušatelje asocirati na Roxy Music i Briana Ferryja, dok će zaista dojmljiva »Zamenjal mrak bom za dan« sliku emocija i psihe nezadovoljnog čovjeka slušatelju prenijeti kroz pomalo nostalgične okvire odlične psihodelične rock balade tipične za devedesete i britpop.

No, to retroozračje još je uočljivije u »Leta 82« koja kroz priču o dvoje ljudi i njihovoj mladosti davnih osamdesetih godina prošlog stoljeća vrlo uspješno kroz synthom uokvirenu glazbu, odličnu podlogu udaraljki i diskretne gitare budi to doba, svojevrsni »ideal iz preteklosti« (ideal iz prošlosti).

Usprkos sanjivosti i nježnosti ova je divna pjesma istodobno i dovoljno brza i energična da diže sa stolice, a još više to čini ritmična i rasplesana »Kahuka« s odličnom bas gitarom i sjajnim »ulazima« sologitare. Suprotno tome »Zrak se mi upre«, jedan od ponajboljih trenutaka albuma, puna je prijetećeg ozračja, pritajene agresivnosti i osjećaja straha i neugode, što je i logično jer je pisana i govori o košmaru (otkazani letovi, pojačani osjećaj samoće, izolacija, svijet izbačen iz svoje osi…) vezanom uz pandemiju korone.

Ta najkraća skladba albuma (2,14) odličan je uvod u klasičnu psihodeličnu i prog rock temu »Narcosurf« čiji naslov jasno određuje temu.

Nježno i sjetno

»Vpet« je klasični baladični shoegaze, a »300.000« je jedan od najzanimljivijih trenutaka albuma. Autorica teksta i izvođačica uz pratnju grupe je Kaja Skrbinšek, u Deželi poznatija kao Malidah, a njena je odlična pjesma svojevrsna posveta Ljubljani koja ima otprilike 300.000 stanovnika, ali istodobno i pjesma o samoći jer čak i uz tih 300.000 svjetala (luči), kako kaže tekst, često ostaneš sam.

Za kraj Haiku ekipa čuva dodatne količine nježnosti, sanjivosti i shoegaze atmosfere. »Indigo« je pjesma o kidanju veza i to stoga jer bi ostati u vezi značilo opasnost, a završna »Petrol« još je jedan meditativan i sjetan trenutak ojačan povremenim žestokim udarima gitara idealan za završetak vrlo dobrog albuma koji potpisuju Luka Flegar (vokal, gitara), Klemen Tehovnik (vokal, gitara, sintesajzer), Matevž Bitenc (bas gitara, vokal) te Anže Knez (bubnjevi).