RIJEKA  Klub dizača utega Rječina 75 slavi pola stoljeća, a ponos grobničkog sporta i jedan od sinonima sporta primorskoga kraja, odjednom je postao čardak ni na nebu ni na zemlji. Rječina je, naime, i dalje beskućnik budući da je u planu rušenje unajmljenih prostorija u kojima treniraju njezini članovi, pa klubu bogate povijesti prijeti – gašenje.

O tom »jučer, danas, sutra« samozatajnoga kluba koji marljivo radi u sjeni, ispričao je Vilim Žagar, trener i tajnik Rječine 75. Može se samo zamisliti kolika je duga kompozicija koju su dizači Rječine kroz tolika desetljeća podizali na treninzima i brojnim natjecanjimja, u toj kompoziciji su i njegovi vagoni još od pionirskih dana, kada je ušao u svijet dizanja utega, netom nakon što je klub osnovan.

– U dizanju utega sam od 1976. godine u našoj Rječini, a klub je osnovan godinu dana ranije – kaže Vilim Žagar, kojemu se kao u filmu vrte slike onih uistinu davnih dana. Djeluju pomalo nestvarno, ali i kao dokaz da kada se nešto voli, ništa nije teško, makar to bilo i dizanje utega. – Mi jednostavno onda kao da nismo ništa imali, nismo imali baš neke uvjete. Radili smo u baraci u kojoj je prokišnjavao krov. Kada je pak puhala bura, onda smo nabijali vreće uza zid. Imali smo samo dva utega, a bilo nas je petnaest, trebalo je čekati red, tome nikada kraja. Opremu nismo imali, bili smo bez dresova i cipela za dizanje, dizali smo praktički u kupaćim gaćama. Cipele je imao onaj tko se snašao, a kako se tko snašao, tako je i trenirao. Jedino nije nedostajalo novca za putovanja na natjecanja, to je financirala tadašnja mjesna zajednica. Mi smo drugi klub osnovan u njoj, prvi je 1960. godine bio Nogometni klub Rječina.

Plodovi

Naravno da je u toj priči nezaobilazno spominjanje Adolfa Juretića, cijenjenog imena u dizanju utega.

– Naš osnivač te 1975. godine bio je Adolf Juretić, koji je studirao na Fakultetu za fizičku kulturu i dizao utege u riječkom TAD-u. Osnovao je ovdje i odbojkaški klub. Bio je to nastavnik tjelesnog u školi, uvijek bi među djecom vidio tko ima predispozicije za dizanje utega. U klubu je bilo itekakvih talenata, još od dana bivše Jugoslavije. On je posijao sjeme koje do danas daje plodove.

Svako novo vrijeme donosi promjene, Žagar ih uočava u svakodnevnom radu s mladim sportašima koji ratuju s podizanjem težina. Pliva sad u nekim skroz drugačijim vodama.

– Sada djeca baš imaju sve, od cipela do dresova, preko posebne prehrane i proteina. Mi smo pak imali neki poseban entuzijazam, taj naš odnos na treningu bio je nešto potpuno drugačije od onoga danas. Na trening dolaze talenti i oni koji to nisu, ali svima moraš posvetiti pažnju, i onom tko zna i onome tko ne zna. Da li je bolje imati tri loša dizača ili niti jednog ili samo jednoga dobroga, o tome se može pričati.

Tužan kraj

Prošla su tolika desetljeća, a klub je i 50. rođendan dočekao bez nužnog životnog prostora. Sada je podstanar, a nad njega se poput tamnog oblaka nadvila prijetnja da bi uskoro mogao postati i beskućnik. Nitko dobronamjeran ne želi tužan kraj priče i tiho gašenje kluba tako bogate povijesti.

– Jedini smo klub u našoj općini koji nema svoj prostor, a to nam je gorući problem. Ne nađemo li ga, prijeti gašenje kluba koji postoji 50 godina. Nalazimo se u skladišnom prostoru jednog trgovačkog lanca u Dražicama za što plaćamo najam od 800 eura plus režije, koji bi se u rujnu trebao rušiti. Da bismo to mogli platiti, moramo iznajmljivati sprave koje su u mojem vlasništvu jer sam nekad imao fitness klub, bez toga ne bismo mogli opstati. Sve ovo nas jako koči jer kada dođu rekreativci, koji nisu članovi kluba, moramo im osloboditi mjesto da mogu trenirati. Najveći problem nam je prostor, u općini ga ima, a zašto ga ne možemo dobiti, to ne znam. Vapimo za rješenjem, krovom nad glavom jer nam prijeti gašenje. Bilo bi šteta da se to dogodi, u klubu je bilo toliko talenata, još u bivšoj državi imali smo rekordere, prvake i viceprvake države u mlađim uzrastima. Sada nas je petnaestak, imamo dizače koji se trude i svaki dan dolaze na trening. Ne pomogne li nam Općina, vjerojatno ćemo se morati ugasiti – zaključio je Vilim Žagar.