Fjaka nije ni umor ni lijenost. Fjaka je kad si nigdje i svuda, kada lebdiš između svega i ničega, kada ti nije ni do čega doli do onoga – pusti me stat! Ovako je fjaku definirao veliki Jakša Fiamengo.

Teško da i može ljepše nego li je to pjesnik uradio. Makar, svatko ima svoju definiciju. Bajo će reći da je to ono »kad ti se ništa ne da, već bi samo leža«. Ivanu je to stanje blaženstva.

A Babik će citirat onu TBF-ovu koja kaže: »Veliki pauk gmiže mi po vratu/ gadno mi ga taknit ima dlaku/ i tlaka mi se maknit zbog tlaka u zraku/ sunce pretvara mozak mi u žvaku/ pa san se zavalija totalno pasivan/ slušam Marleya i Attack koji je masivan.«

Mjesto radnje uzmorsko misto, o turizmu ovisno ka’ i druga mista isto. Ura je 11.30. Sunce prži. Sladoled se topi dok čeka turiste. Djevojka u uredu Turističke zajednice na pitanje u kojem kafiću valja kava, odgovara: »Iskreno, ne valja nigdi!« Na štekatima domaći svijet koji jednostavno čeka da prođe vrijeme, ili da prođe ona nestvarna dnevna pauza u uredu Hrvatske pošte što traje od 11.30 do 12.00. Parkirališni automat otkazuje poslušnost. Sve je kako treba biti, kad zazvoni mobitel u džepu.

– Muzej fjake! Ne vidi mu se adresa. To mora biti u Dalmaciji. A ti si u Dalmaciji – čuje se u slušalici.

Slatka besposlica

Valja sjesti na zidić, onaj koji je u hladu. Valja guglati. Valja naći Muzej fjake.

I valja nazvati Lanu Rogošić Blagojević koja je sve to zamislila, osmislila, pokrenula. I k’o za vraga Lana je još danas tu u Dalmaciji u blizini spomenutog uzmorskog mjestašca. Tu je još koji sat prije nego li se vrati u Zagreb gdje živi. I baš kao da se o fjaki ne radi, nego o kakvom ultra urgentnom stanju, eto nas ažurnih malo kasnije kako sjedimo podno odrine iliti brajde, u hladu s pogledom na more i bistrimo fjaku.

– Lana, sve je ovo naopako, od toga da me ulove na moru zbog fjake, pa do toga da je Muzej fjake pokrenula ona koja živi u Zagrebu – šalimo se.

A opet, ono ozbiljno pitanje i jest samo jedno – zašto fjaka!?

– Zato što je prije jedno sedam, osam godina krenula promocija skandinavskog načina života. Onda vidim kako svako malo netko dođe pa kaže kako je dolce far niente, ili ti slatka besposlica, fantastična stvar, samo zato jer tako Talijani govore. Sve što je strano nama je fantastično, a ono što je naše, to je uvijek tu negdje, al’ koga briga – kaže Lana.

– A mi sve to zapravo izmislili, tu fjaku, tu tako potrebnu pasivnost – velimo.

– Mi smo izmislili nešto što je toliko snažno, a toliko se ne mora ništa. Izmislili smo stanje taman takvo da se čovjeku može reć’ da može usporiti, da može stati, da može mirisati, okusiti, udisati, a opet da ne mora, već kako hoće. Može mu se reć’ da nije sve toliko bitno i važno, da se koji put treba i odmorit’ – ističe Lana.

Pritom u startu skida stigmu s dalmatinskih pleća, onu staru kako to samo lijenost progovara.

– OK, sporije, ljenije, kako god tko to nazove, ali se i opet sve obavi. I to je poanta svega, da staneš kad treba stati – ističe Lana.

Fjaka, kad se ne događa ništa, a događa se sve. Nego, jasno je da je Lani malo dalo na živce što se strano voli, a domaće ignorira, ali dade se naslutiti da mora u nje biti još koji dobar razlog da Muzej fjake pokrene.

– Imamo mi i raznorazne konferencije o brendiranju Hrvatske, imamo različite kampanje Hrvatske turističke zajednice, imamo svašta i sve je usmjereno na već viđeno. I tu se spominju usporedbe sa stranim zemljama. Nije mi jasan taj naš mentalitet da se stalno uspoređujemo s drugima. Onda je došla potreba da budemo svjesni vlastitog postojanja!? Ma, nemojte me zezat! Ne znam ja postojim li ili ne, ali kad lupi 40 stupnjeva vani, legnem pod svoju maslinu staru preko 60 godina, onu koju cijenim i poštujem, fino uzmem čašu ledene vode i meni je to sve na svijetu. E, to je poanta, to da ne treba čovjeku puno. Ne treba mu apartman od 500 katova, liftova i bazena. Treba mu samo ta maslina – naglašava i ne dvoji uopće Lana.

Anita Krmek i njen ciklus »Ispod površine«, Foto: Muzej fjake

Život kaže dosta

A nije da joj se uvijek činilo kako je fjaka važna.

– Tek kad uloviš neke godine, shvatiš koliko je to važno. Nije me bilo briga prije, ne mogu reći da mi je bilo važno. Radila sam svoj posao, cilj je bio napredovati, imati plaću. Ali, u nekom trenutku život kaže dosta, a meni je život rekao dosta prije jedno tri godine – priča Lana.

Taj život je odlučio progovoriti ni manje ni više nego u Dugopolju odakle su Rogošići. Javila se, naime, Lana svojoj tetki, odnosno tetični Anki, onoj koja se vratila živjeti u Dugopolje, s molbom da joj pokaže gdje je to njen djed odrastao. A nije u Dugopolju, u tom komadiću Dalmatinske zagore, bila otkada je dijete bila i otkada se grozila činjenice da tamo ni mora nema, samo kamena i vrućine. Ali…

– Došli smo tamo i tetka mi je pokazala ono što je zapravo ostalo moje, staru pojatu. I kad sam je vidjela, kad sam vidjela te kamene blokove od kojih je građena, sinulo mi kako najvažnije stvari čuvaju u muzejima – priča Lana.

I zato Muzej fjake, onaj koji je za sada, štono bi se reklo virtualni, a ne fizički, ali je muzej baš zato da bi se fjaci dalo na važnosti.

– Da ljudi taj pojam i osjećaj ne shvaćaju olako – poručuje Lana.

I bome kad se dođe na stranice muzeja, vidi se da je pomno tu planirano štošta. Ne čudi to ako se zna da se ideja da se s fjakom nešto učini rodila u Lane prije sedam, osam godina. Mogla je to, kako kaže, biti više puta viđena milijunska kolekcija majica na kojima se kočoperi pojam koji se promovira, u ovom slučaju fjaka.

– To mi je bilo nekako sramotno, vezati biznis uz osjećaj, grozno. Razmišljala sam kako napraviti nešto od toga pa da se proširi i to ne samo među kontinentalce, već i izvan granica Hrvatske. I nikako ideja nije sjedala na svoje mjesto do te pojate, do tog kamena. Možda, tko zna, jednog dana baš u njoj bude taj fizički muzej – priča Lana.

Voljela bi Lana imati i takav muzej, da novca ne pita toliko. Šteta bi bilo da ga ne bude s obzirom na to da u tom muzeju, kako kaže Lana, nitko radio ne bi. Tu bi se došlo, vidjelo, osjetilo i bila bi fjaka.

– Ma ja svejedno ne znam kako stranog gosta naučiti da recimo kupi u kvartovskom dućanu mlaku pivu, sjedne na zidić i podijeli s lokalnim svijetom po ure ili uru ničega, a svega – priznajemo.

– Prvo mu se pokaže koliko ta piva košta u kafiću, a koliko u trgovini – smije se Lana.

– A onda ga natjeramo da popriča malo s blagajnicom – dodajemo.

– Ne mora ni jezik znati – smije se Lana.

Martina Movrić i njen ciklus »Usporeno«, Foto: Martina Movrić

Barometar fjake

Fjaka je i konverzacija, fjaka je i ćakula, fjaka je i spiza… I nitko nije cijepljen od fjake, čak i onda kada fjaku ne zove pravim imenom, ili za fjaku imena i nema.

– Zato smo na internetskoj stranici stavili i istraživanje, nekoliko pitanja kojima tražimo od posjetitelja da napišu gdje se nalaze, kako se osjećaju i koliko im je jak osjećaj fjake na toj lokaciji. Sve to ne bi li na osnovu broja prijava napravili kartu na kojoj ćemo označiti mjesta na području Dalmacije, a i šire, na kojima se fjaka najviše osjeća. To je anketa koja bi stalno bila otvorena, stalno se punila novim prijavama, mijenjala se i bila poput kakvog barometra fjake – objašnjava Lana.

Puno ona očekuje od korisnika, štono bi se reklo.

– Želim interakciju. Nemam fizički muzej, nemam vodiče, kustose i zato želim da bude interaktivno. To je jedini način koji sam uspjela online smisliti, da bude interaktivno – veli Lana.

Na sve moguće načine vabi Lana ljudstvo k sebi, k fjaci. Evo i recepta za buzaru, jelo za koje će reći da je možda najbolji reprezent delicije koja fjakast pristup traži, to sporo kuhanje, »pusti me stat’« djelovanje. Tu je i savršena playlista sjajnih uradaka koji promoviraju stanje fjake, od »Gange i rere« do TBF-ovih analiza uma.

– Htjela sam prikazati na prvu čega će sve tu biti, da nije prazno. No, od 1. srpnja, pa prvog kolovoza kreću prve izložbe. Umjetnici koji nisu iz Dalmacije prikazat će na svoj način što je za njih fjaka – objašnjava Lana.

Tu je umjetnik iz Osijeka Tomislav Marcijuš koji je u San Franciscu i tamošnjem aquariumu fotografirao meduzu iz Jadranskog mora, pa ju je uz pomoć umjetne inteligencije odjenuo u čipku. A kako je čipkom obgrlio meduzu, tako je isto učinio i s morskim konjicem i kitom, da bi sve to ukomponirao u video u kojem plivaju svi oni ruku pod ruku, čipku pod čipku.

Tu je i umjetnica Martina Movrić koja je priložila fotografije svog svakodnevnog života, baš kao i arhitektica Anita Krmek koja uz to i slika sjajne akvarele. Javila se Lana i nekim našim poznatim ilustratoricama, ali joj nikada na mail odgovorile nisu, ili nisu još. Možda ih je, primjećuje Lana, ulovila fjaka. No zato će ona koja se javila raditi animirani film na temu fjake.

Priča ide k umjetnicima svake vrste, ali i kuharima, chefovima primjerice, ili pak onima koji se bave novim zvukom i starim napjevima. Jer, kako ima muzej, tako ima i Institut fjake, taj nezavisni istraživački centar usmjeren na proučavanje fenomena fjake putem socioloških istraživanja.

Tomislav Marcijuš

Foto: Tomislav Marcijuš

Ležaljka i maslina

A misija instituta je, u najkraćem, istražiti različite dimenzije misli i osjećaja povezanih s fjakom, s posebnim naglaskom na identifikaciju blagodati koje proizlaze iz ovog značajnog aspekta ljudskog iskustva.

Odnosno: »Institut fjake teži unapređenju kvalitete života građana diljem svijeta putem priznavanja važnosti opuštanja, refleksije i osjećaja zadovoljstva koje fjaka može donijeti pojedincima i zajednicama.«

Fjaka. Ako se Lanu pita, to je ona ležaljka i maslina. I napomena da se na fjaku može »potrošiti« vremena čim više to bolje. Samo, Lani je ipak jedan krak obiteljski iz Dalmacije, no što joj suprug Svebor, fetivi Zagrepčanin, na sve ovo kaže!?

– Ooo kako se on samo prilagodio – smije se Lana.

– Znači, trebalo je naučit’ što je fjaka – pitamo.

– Da, da – priznaje Svebor.

– Pa kako se nauči biti u fjaci – zanima nas.

– Strpljenjem. Zbog posla kojim se bavim meni je bilo nepojmljivo maknuti se od mobitela, kompjutora, televizije, praćenja vijesti, isključiti se pa polako. Ali sada mi je fenomenalno – priznaje Svebor.

Oboje pak priznaju kako njima fjaka počinje onog trena čim izađu iz tunele Sveti Rok i prebace na Radio Dalmaciju. Bit će da i zato u Muzeju fjake piše i Lanina definicije koja kaže da je Muzej fjake prvi muzej na svijetu utemeljen na osjećaju uvjetovanom geografskim položajem. I da predstavlja platformu posvećenu suvremenoj umjetnosti, kartolinama, fabulama i dalmatinskom stanju uma.

A što se reakcije na muzej tiče, Lana je posve zadovoljna. Veli kako joj je TikTok onaj prvi veliki test.

– Počeli su prvi negativni komentari, što je fantastično. Jer sve super stvari kreću s negativnim komentarima. Čarolija TikToka je što se malo pomalo, kad ne odustaješ i ne posustaješ, sve počne pretvarati u pozitivu. Onda TikTok ima tu moć da može pokret napraviti. A ako i ne bude ništa od ovoga, probala sam, napravila nešto što će ostati iza mene i to je to – jednostavno će Lana.

Lana kojoj je motiv da upogoni Muzej fjake bio i spomen na njenog djeda Mirka, pjesnika i osobenjaka koji je plac za kuću graditi, po susjedovoj verziji, zaslužio za bačvu vina, makar će prije biti da je tu ipak baka odigrala glavnu ulogu i prikupila potrebna sredstva. Dida koji je svoju unuku disciplinirao pričama o Mari iz ormara. I dida koji je itekako znao što je fjaka. A evo zna i enciklopedija Britannica koja je shvatila da joj nema druge nego spomenuti i fjaku. Lako moguće da je glas onih digitalnih nomada koji su odabrali Hrvatsku i osjetili čari fjake prešao granice Lijepe Naše. Nema veze što se nekad fjaka spari s grintanjem, tako je jednostavno lakše sve.

Elem, 1. srpnja jedna izložba, 1. kolovoza druga u Muzeju koji stremi k tome da fjaku učini planetarno važnom onako kako su, primjerice, Danci izbrendirali svoj hygge. Jer, prvo je bila fjaka, a sve drugo su samo inačice. Jer, kako to lijepo piše na stranicama Muzeja fjake: »U svijetu koji nas gura naprijed, Dalmacija šapuće: ‘Molaj… nije priša.’ Naša mudrost nije u brzini, već u prisutnosti. Jer kad se život uspori, otvaraju se oči i srce za ljepotu koja nas okružuje, a mir postaje svakodnevni luksuz.«

– Vidjet ću ja da je tekst čim prije – velimo Lani na rastanku.

– Ma pomalo – na to će ona, onako kako štovateljici fjake i dolikuje.