Da aktivizam doista dolazi u svim oblicima, živući su dokaz VINS Vladarice, samoorganizirani aktivistički zbor iz Rijeke koji ove godine obilježava čitavu dekadu postojanja. Oni koji dugo prate njihov rad i stvaralaštvo znat će ih i kao VINS, vokalno-instrumentalnu neformalnu skupinu, sve dok prošle godine nisu nadodale i Vladarice.

U zboru je dosad pjevalo oko 40 osoba, a iza njih je otprilike isto toliko nastupa, održanih uglavnom u Rijeci.

Tijekom deset godina rada razvile su specifičan repertoar, koji bi se mogao nazvati aktivističkim i etno, a koji se sastoji od raznih pjesama od kojih su neke od njih prepjevale tako da potiču rodnu ravnopravnost, solidarnost, radnička prava, antifašističko i drugo tradicijsko nasljeđe.

Nedavno su izdale »Aktivističku pjesmaricu« s pjesmama koje donose radost zajedništva, prenose misao slobode i jednakosti, oslobađaju od konvencije teksta i patrijarhata i jačaju ponos i solidarnost, a tim povodom razgovarali smo s dvjema Vladaricama, Jelenom Androić i Tajanom Josimović.

Jelena Androić, Foto: Vedran Karuza

Tajana Josimović, Foto: Privatna arhiva

Zajedništvo u pjesmi

Kako je nastao zbor? Što je bila vaša motivacija na početku?

TAJANA: Najjednostavnije rečeno, zbor je nastao iz velike potrebe za pjevanjem. Neke od naših zborašica su se i prije VINS Vladarica bavile pjevanjem, a neke su u Zagrebu bile dijelom Le zbora koji je poznat po svom aktivističkom djelovanju. Kada smo se konačno pronašle, prvo što smo željele bilo je pjevati i to pjevati s upjevavanjem, onoliko uvježbano koliko je to moguće, kao i pjevati pjesme koje nam se sviđaju, a to su većinom bile tradicijske pjesme iz raznih krajeva svijeta. T

ako je pokrenut zborski dio edukacijskog programa Udruge Prostor Plus koji nam je omogućio rast i razvoj, i ta je strukturalna podrška iznimno važan segment priče o VINS Vladaricama.

Javno smo se predstavile svijetu s nekoliko pjesama kao VINS krajem lipnja 2015. na produkciji Prostora Plus, a prvi samostalni koncert izvele smo u veljači 2016. u Book caffeu Dnevni boravak.

Već su sljedeći nastupi zbora dokaz da nam je želja bila i glasno propjevati o važnim društvenim temama pa smo pripremile i izvele nekoliko pjesama na prosvjedu »Hrvatska može bolje« u Rijeci u lipnju 2016. godine, a u veljači 2017. nastupile smo na otvorenju izložbe »Naše tijelo, naš izbor, naša borba« Udruge Pariter u povodu obilježavanja 8. marta koji tada u Rijeci nije imao svoj noćni marš kao danas.

Sve to je potaklo i ostale građane i građanke da nam se pridruže i time postanu dijelom ove zborske priče.

Foto: Marko Laća

Koji su vam do sada bili najveći izazovi, a što najveći uspjesi?

TAJANA: Rekla bih da je najveći izazov svima nama odvojiti vrijeme u našim ludim životima za redovno pjevanje. Ovakav vid bavljenja pjevanjem omogućava poniranje i osvještavanje sebe i svog tijela, otkrivanje i svog glasa i njegove, odnosno svoje snage, uspostavu kontrole nad njime i sobom, ali i puštanje da čuješ kakav je, kakva si, kao i svjedočenje o tome kako zvuči s drugim glasovima, stajati čvrsto u svojoj dionici dok oko tebe zvuči više njih, povezanost koja se neminovno dogodi dok pjevaš s nekim i prekrasna prijateljstva i zajedništvo koje iz toga proizlazi.

A onda i gomila pjesama iz raznih krajeva, na raznim jezicima koji nakon nekog vremena pjesmom sami izlaze iz usta, i napokon zajednička sreća kada uspijemo ispjevati nešto iza čega sve čvrsto stojimo i za što se zajedno borimo. Rekla bih da je naš najveći izazov, kao i izazov svake ponaosob – pronaći vrijeme za redovno pjevanje – ujedno i naš najveći uspjeh. Sve ostalo je posljedica toga.

Koje su neke od ključnih vrijednosti koje su opstale tijekom čitavog desetljeća vašeg postojanja i djelovanja?

TAJANA: Ako želju za pjevanjem shvatimo kao okvir, onda su prijateljstvo, zajedništvo, solidarnost, borba za jednakost i pravedno društvo okosnice te slike u okviru, zajedno s feminizmom, antifašizmom, borbom za radnička prava, mirotvorstvom, interesom za tradiciju raznih krajeva i vremena kao i uronjenost u sadašnjost u kojoj živimo.

Te su vrijednosti jednostavno izranjale kako su izranjale i društvene prilike u kojima smo osjećale potrebu (i iznašle vremena za uvježbavanje) da ih javno ispjevamo.

Spoj tradicije i aktivizma

Kako se zbor razvijao tijekom vremena – koliko je imao, a koliko danas broji članova/ica? Je li tematski fokus ostao isti ili se mijenjao?

TAJANA: U ovih deset godina u zboru je sudjelovalo oko 40 zboraša, odnosno zborašica, a surađivali smo i s desetak glazbenika i glazbenica. Na početku nas je bilo sedmero i pjevali smo uglavnom tradicijske pjesme. Ta ljubav prema zvuku tradicijskih pjesama je ostala do dana današnjeg.

Nepresušan izvor tradicijskih pjesama iz cijelog svijeta donijele su nam različite radionice na kojima smo učile od vrsnih poznavatelja i poznavateljica tradicijske glazbe. Primjerice, na TradInEtno Festivalu kao i na drugim radionicama u organizaciji Udruge TradinEtno iz Pazina gdje smo imale prilike učiti od Lidije Dokuzović, Dunje Bahtijarević, pa i naše Maje Bolić, a posebno bismo istaknule vrsne poznavatelje i čuvare istarske glazbene tradicije Gorana Farkaša i neizostavnog barbe Darija Marušića.

Kako je koja članica išla na koje radionice, tako je donosila nove pjesme u zbor, a kroz Prostor Plus organizirale smo i nekoliko radionica tradicijskih pjesama u Rijeci. Kako su se od 2016. sve češće počeli organizirati prosvjedi u Rijeci tako smo poželjele pjevati i prikladne pjesme. Na početku smo se poslužile već gotovim aranžmanom »Ay Carmele« koji smo preuzeli od Le zbora, ne bi li zatim krenule stvarati vlastiti aktivistički repertoar.

U tome nam je pomoglo puno umjetnica i umjetnika, aktivista i aktivistkinja, kulturnih radnica i radnika i uopće cijela izvaninstitucionalna scena koja nas je zvala na svoje programe ili podržala u radu suradnjama. U sklopu suradnje Prostora Plus sa Selmom Banich i Ninom Gojić »Kako žive žene?« održale smo i radionicu »Što su pjevale naše sestre?«, a s Boženom Končić Badurina sudjelovale smo u dijelu istraživanja o riječkim tabakinama…

Poseban poticaj za preinake tradicijskih pjesama došao je s projektom »Ženski životi glasnije« (suradnja Udruge Domino i Prostor Plus) kada smo stvorile neke prepjeve tradicijskih pjesama koje smo kasnije često pjevale i koje se nalaze u našoj »Aktivističkoj pjesmarici«. Na taj su se način spojili i tradicijska glazba i aktivistički pristup u ono što pjevamo danas i po čemu smo prepoznatljive.

Pričajmo o vašoj novoj »Aktivističkoj pjesmarici«. Koji je bio povod njezina izdavanja?

JELENA: Prije godinu dana sastale smo se da isplaniramo kako bismo željele proslaviti 10 godina rada zbora. Stavljale smo na stol što želimo, što bi bilo korisno, što možemo. U tom je razgovoru rođena i ideja o pjesmarici jer – čemu rad i na aranžmanima i na prepjevima i čemu dobra zafrkancija pritom ako to ne možeš podijeliti. Drago nam je da smo ideju, dar samima sebi za rođendan, zaista i realizirale.

Foto: Marko Laća

Kako ste birale pjesme koje će ući u pjesmaricu?

JELENA: Kako je to aktivistička pjesmarica, odabrale smo onih par pjesama iz našeg repertoara koje su aktivirajuće, a istovremeno žanrovski raznovrsne.

Tu su, na primjer, »La lega«, inače zaštitna pjesma radnica u rižinim poljima Italije stara više od stotinu godina, a koju uvijek pjevamo na prosvjedima (i ljudi je vole). Zatim »Šinjore«, politički angažirana portugalska pjesma, koja je tu jer govori o ženskom neplaćenom radu, a prevele smo je, odnosno za nju napisale hrvatske riječi. Zatim »Slobodna«, u originalu pjesma riječkog punk benda Pasi, za koju je naša Maja napravila presjajan aranžman za glasove i koja govori o slobodi govora i misli, ili na primjer »Neven vene«, tradicijski slavonski seks-pozitivan bećarac koji smo s radošću »prevele« na jezik istospolne ljubavi, a takav još nije ispjevan!

Jesu li u njoj sve pjesme koje inače izvodite ili ima i nekih novih pjesama koje do sada nismo čuli te postoji li neka koja vam je posebno draga?

JELENA: Sve te pjesme inače izvodimo. »Slobodna« je, recimo, na našem repertoaru najkraće. Posebno draga, a da je iz pjesmarice? Pa evo, ako mogu govoriti u svoje ime, napisat ću na ovom mjestu sve riječi naše verzije pjesme »Po šumama i gorama«: »Po šumama i gorama naše zemlje sjebane idu čete pionirki žensku borbu provode.

Neka znade mačo kleti da će kod nas slomit vrat, prije ćemo mi umrijeti nego svoje tijelo dat. Katolibani nas ne plaše ženska, krv u nama vri, mi ne damo pičke naše da ih gaze klečavci. Zgazit ćemo šoviniste i prihvatit ljuti boj, spasit cure, djevojčice oslobodit ženski rod!« Eto, kao što se vidi, nema labavo. Bar dok pjevamo!

Unificirajući proces

Tko je sve sudjelovao u izradi pjesmarice?

JELENA: Ispjevale su je Maja Bolić, Nataša Czerny, Tajana Josimović, Ana Jurčić, Bojana Kučić, Anita Ladišić i ja. Maja nam je pritom dirigirala, a Nataša na jednoj pjesmi svirala gitaru, snimio nas je i materijal obradio Sebastijan Tomažin (Uni Cut).

Na samoj knjižici radile smo Maja, Tajana, Anita Pribanić i ja, knjižicu je dizajnirala i otisnula Ana Labudović (RISO & friends), dok je ilustracije za nju izradila Robyn Powderly iz istog studija. Svima beskrajno hvala, jako smo zadovoljne s učinjenim.

Kome je ona namijenjena?

JELENA: Namijenjena je drugim zborovima i pjevačkim skupinama koje izvode sličan repertoar sa sličnim namjerama – da izraze podršku i utječu na rodnu ravnopravnost, solidarnost, radnička prava, antifašizam… Ali i naravno svima koji žele pjevati s nama u bilo kojoj situaciji – na ulici, na probama ili virtualno.

Generalno govoreći, na koji način glazbu gledate kao alat u društvenom i političkom aktivizmu?

JELENA: Glazba je meni, a vjerujem da govorim i u ime ostalih, iznimno snažan, oslobađajuć i nagrađujuć alat. Snažna je jer se ori (ili šapuće, ovisno što je kontekst) – dakle brzinski prenaša emociju – i to u suglasju, što pak podrazumijeva zajedništvo, sestrinstvo, ali i podešavanje različitosti, stapanje naših glasova u glas zbora.

To je samo po sebi, iz pozicije izvođača i izvođačica, snažan proces. Njegova se vibracija, ne samo pjesme već i tog finog unificirajućeg procesa, širi na one koji slušaju, a njihova pak tišina i pozornost, ili pjevanje »uz«, tapkanje, pljeskanje, aplauz… jedan je opet nov, zajednički čin, sukreacija zvučnog prostora.

Kad tome pridodaš svjetonazore koje dijeliš, a koji su super snažni motivatori sami po sebi, snaga se amplificira. Tako nekako dolazi i do oslobađanja, i nagrade.

Ah, da, i komponenta humora, činjenica da same sebe ne shvaćamo pretjerano ozbiljno već smo tu kako bismo ismijale, pohvalile, upozorile na ili iskarikirale zbilju, ali ne kao protagonistice, već kao prateći kor koji ima pravo na autoironiju, amaterizam, distancu i zabavu.

Dok je pjesme, nema predaje

Kako balansirate umjetnički i aktivistički sadržaj?

JELENA: S nevjerojatnom lakoćom – svako jutro par sklekova i sok od jagoda. Šalim se. Događa se prirodno.

Kojim ste se društvenim temama najviše bavili kroz pjesme i nastupe tijekom godina?

TAJANA: Čini mi se da je najprisutniji feminizam, što je prilično logično s obzirom na to da naš zbor čine i činile su većinom žene i kao takve osjećamo rodnu diskriminaciju i zatiranje raznih prava u vlastitim životima.

Gledamo u opće urušavanje radničkih prava, diskriminaciju na osnovi seksualne orijentacije, nacionalnosti, vjeroispovijesti, klasne probleme, zatiranje vrijednosti poput antifašizma i solidarnosti te opću fašizaciju i militarizaciju društva, srozavanje sloboda ukratko. Raznolikim porijeklom tradicijskih pjesama koje pjevamo slavimo i poštujemo hrvatske, ali i sve druge tradicije, jezike i zajednice, kao što slavimo i pjevamo pjesme otpora i borbe, a posebice one koje veličaju slobodu, mir i poštovanje svih živih bića.

Nažalost, sadašnjost nam daje i previše povoda za aktivističko pjevanje, nadam se da će doći razdoblje kada ćemo te pjesme pjevati u sjećanje na prošle borbe. Na sreću, zajedno smo moćnije i pune duha, dok je pjesme, nema predaje, kako kaže pjesma: »Pivat ‘oću, pivat je sloboda!«

Što biste poručile mlađim generacijama koje žele povezati umjetnost i borbu za pravednije društvo?

JELENA: Da, ma što im govorili, nikad ne prestanu vjerovati da je pravednije društvo moguće, i da su ljudi u suštini dobri. Moja poruka. A umjetnost, ako je vole i koju već vole, samo neka na van daju autentičnu, svoju.

Planirate li nove projekte, suradnje ili izdanja?

TAJANA: Mi stalno kuhamo nove ideje, a neke dođu i same. Prvo ćemo se odmoriti, a onda se posvetiti promišljanju o daljnjim aktivnostima.

Kakvu budućnost priželjkujete za VINS Vladarice – i za društvo u kojem pjevate?

JELENA: Za VINS Vladarice – da se što češće i privatno druže uz pjesmu, da im se pridružuju novi članovi i članice i da se neki stari, koji mogu, vrate. Da surađuju s raznim glazbenicama i glazbenicima i stvaraju svoje aranžmane, tekstove i frke i nadalje. I da tako bude sve dok za to bude dobre volje. A društvu želim ozdravljenje, neka stanu prokleti ratovi, prije svega.