EU je definitivno izabrao rat. I to u trenutku kada Amerika s Moskvom pregovara o miru
Povećat ćemo vojni proračun za više nego dvostruko, a to se neće osjetiti na izdvajanjima za zdravstvo, školstvo i socijalu.
Priča koju prodaju NATO i EU ima toliko nejasnoća da ni sami njeni autori nisu do kraja načisto kako će to sve na kraju ispasti. I glavni tajnik NATO-a Mark Rutte priznao je da još uvijek nije do kraja usuglašeno što će točno ići u tih famoznih 3,5 posto za čisto vojne troškove. Preostalih 1,5 ide na svrhe neizravno povezane s vojnim pitanjima. Dakle, ceste, pruge i mostovi. Rutte je priznao da se još uvijek ne zna točno što će se knjižiti kao čisto vojni trošak. Naravno tu će ući tenkovi, topovi, municija, uniforme i slično. Ali što još? Plaće vojnika? Ili mali milijun drugih troškova koji nisu izravno povezani s pucanjem, a imaju veze s vojnim hardverom? Kako kažu ekonomisti, nije do kraja riješeno ni to kako će se tretirati tih 150 milijardi eura za koje će se EU zadužiti na svjetskim financijskim tržištima, a koji će se državama članicama prosljeđivati na osnovu projekata s kojima će aplicirati. Hoće li to biti nepovratna sredstva ili krediti ili kombinirano. Ali uglavnom, ta čisto financijska pitanja i nisu najvažnija.
Daleko najvažnije pitanje, majka svih pitanja u ovoj današnjoj situaciji, jest zašto se to uopće radi? Zašto se ne pokuša pronaći nekakav modus vivendi s Rusijom kao što se 45 godina nalazio sa Sovjetskim Savezom. Sa zemljom koja je bila velesila ravna Americi. A svi znamo da današnja Rusija to nije. Koliko god Putinova Rusija bila vojno moćna, u usporedbi sa Sovjetskim Savezom ona je tek sila srednjeg ranga. Tek nešto jača od Francuske ili Velike Britanije. Pa ako su se sa Sovjetskim Savezom mogli raditi nekakvi detanti i sporazumi za smanjenje naoružanja, kako je moguće da se ne može s Rusijom. Kako može biti Putin veća opasnost od recimo Leonida Brežnjeva čije su oružane snage bile sposobne za desetak dana pregaziti cijeli NATO u zapadnoj Europi i izaći na Atlantik. I kada je Zapadu jedino sredstvo odvraćanja bila nuklearna opcija. A današnja ruska vojska u sada više od tri godine ne može izaći ni na Dnjepar ratujući protiv disfunkcionalne Ukrajine.
Uglavnom, EU je definitivno izabrao rat. I to u trenutku kada Amerika s Moskvom pregovara o miru. Njemački kancelar Friedrich Merz hvali se da će Njemačka uskoro imati najjaču vojsku u Europi. Ako će zaista ići prema tome, pa neće Rusija biti jedina kojoj se to neće svidjeti. Što će o tome reći recimo Francuska i Velika Britanija? Koliko su stvari ovdje izokrenute, pokazuje i situacija u Njemačkoj. Od kada postoji moderna politika, lijeve su stranke bile za mirna rješenja i protiv rata. Za rješavanje sporova mirnim putem i pregovorima. A krajnja desnica je uvijek zagovarala rat. A danas su u Njemačkoj Zeleni stranka koja daleko najviše huška na rat. Dok se krajnje desni AfD koji neki nazivaju čak i neonacističkom strankom zauzima za mir. Za pregovore s Rusijom. Nekad je krajnja desnica optuživala ljevicu za nacionalnu izdaju jer želi miroljubivo rješavati probleme. A sada se neonaciste iz AfD-a optužuje kao ruske plaćenike. Za ono za što su pravi nacisti tridesetih godina optuživali komuniste i socijaldemokrate. Sve se okrenulo na glavu. I ništa više nije kako je oduvijek bilo.
A kad smo već kod tog kako će se pokrivati troškovi naoružavanja, baš neke zemlje koje imaju vlade koje najjače zagovaraju vječni rat protiv Rusije, recimo Danska, radikalno produljuju radni vijek kako bi se smanjio deficit u državnom mirovinskom osiguranju. Ako se ne varam, Danci bi trebali raditi do 72 godine. Hrvatskoj se predlaže brojka 70. Iako žive puno kraće od Danaca. Pa recimo zašto onda za rat s Rusijom ne mobilizirati rođene između 1960. i 1970., dakle one koji se nadaju skorom odlasku u mirovinu. I poslati ih da oslobađaju Mariupolj. Budući da je na takvom ratištu prosječno vrijeme preživljavanja četiri sata, gotovo svi bi brzo izginuli. Naravno, ne bi im bilo žao jer bi znali da su poginuli za demokraciju i slobodno tržište.
Naravno, i za to da odterete državne mirovinske fondove jer im se ne bi trebala isplaćivati mirovina. Pa da se iz tog izvora financira naoružavanje Europe. Da se ne dira u bolnice, škole i socijalu.
Zlatko Crnčec
Nitko ne zna kako financirati rat
Zlatko Crnčec
28. lipanj 2025 09:03
Davor Javorovic/PIXSELL
EU je definitivno izabrao rat. I to u trenutku kada Amerika s Moskvom pregovara o miru
Povećat ćemo vojni proračun za više nego dvostruko, a to se neće osjetiti na izdvajanjima za zdravstvo, školstvo i socijalu.
Priča koju prodaju NATO i EU ima toliko nejasnoća da ni sami njeni autori nisu do kraja načisto kako će to sve na kraju ispasti. I glavni tajnik NATO-a Mark Rutte priznao je da još uvijek nije do kraja usuglašeno što će točno ići u tih famoznih 3,5 posto za čisto vojne troškove. Preostalih 1,5 ide na svrhe neizravno povezane s vojnim pitanjima. Dakle, ceste, pruge i mostovi. Rutte je priznao da se još uvijek ne zna točno što će se knjižiti kao čisto vojni trošak. Naravno tu će ući tenkovi, topovi, municija, uniforme i slično. Ali što još? Plaće vojnika? Ili mali milijun drugih troškova koji nisu izravno povezani s pucanjem, a imaju veze s vojnim hardverom? Kako kažu ekonomisti, nije do kraja riješeno ni to kako će se tretirati tih 150 milijardi eura za koje će se EU zadužiti na svjetskim financijskim tržištima, a koji će se državama članicama prosljeđivati na osnovu projekata s kojima će aplicirati. Hoće li to biti nepovratna sredstva ili krediti ili kombinirano. Ali uglavnom, ta čisto financijska pitanja i nisu najvažnija.
Daleko najvažnije pitanje, majka svih pitanja u ovoj današnjoj situaciji, jest zašto se to uopće radi? Zašto se ne pokuša pronaći nekakav modus vivendi s Rusijom kao što se 45 godina nalazio sa Sovjetskim Savezom. Sa zemljom koja je bila velesila ravna Americi. A svi znamo da današnja Rusija to nije. Koliko god Putinova Rusija bila vojno moćna, u usporedbi sa Sovjetskim Savezom ona je tek sila srednjeg ranga. Tek nešto jača od Francuske ili Velike Britanije. Pa ako su se sa Sovjetskim Savezom mogli raditi nekakvi detanti i sporazumi za smanjenje naoružanja, kako je moguće da se ne može s Rusijom. Kako može biti Putin veća opasnost od recimo Leonida Brežnjeva čije su oružane snage bile sposobne za desetak dana pregaziti cijeli NATO u zapadnoj Europi i izaći na Atlantik. I kada je Zapadu jedino sredstvo odvraćanja bila nuklearna opcija. A današnja ruska vojska u sada više od tri godine ne može izaći ni na Dnjepar ratujući protiv disfunkcionalne Ukrajine.
Uglavnom, EU je definitivno izabrao rat. I to u trenutku kada Amerika s Moskvom pregovara o miru. Njemački kancelar Friedrich Merz hvali se da će Njemačka uskoro imati najjaču vojsku u Europi. Ako će zaista ići prema tome, pa neće Rusija biti jedina kojoj se to neće svidjeti. Što će o tome reći recimo Francuska i Velika Britanija? Koliko su stvari ovdje izokrenute, pokazuje i situacija u Njemačkoj. Od kada postoji moderna politika, lijeve su stranke bile za mirna rješenja i protiv rata. Za rješavanje sporova mirnim putem i pregovorima. A krajnja desnica je uvijek zagovarala rat. A danas su u Njemačkoj Zeleni stranka koja daleko najviše huška na rat. Dok se krajnje desni AfD koji neki nazivaju čak i neonacističkom strankom zauzima za mir. Za pregovore s Rusijom. Nekad je krajnja desnica optuživala ljevicu za nacionalnu izdaju jer želi miroljubivo rješavati probleme. A sada se neonaciste iz AfD-a optužuje kao ruske plaćenike. Za ono za što su pravi nacisti tridesetih godina optuživali komuniste i socijaldemokrate. Sve se okrenulo na glavu. I ništa više nije kako je oduvijek bilo.
A kad smo već kod tog kako će se pokrivati troškovi naoružavanja, baš neke zemlje koje imaju vlade koje najjače zagovaraju vječni rat protiv Rusije, recimo Danska, radikalno produljuju radni vijek kako bi se smanjio deficit u državnom mirovinskom osiguranju. Ako se ne varam, Danci bi trebali raditi do 72 godine. Hrvatskoj se predlaže brojka 70. Iako žive puno kraće od Danaca. Pa recimo zašto onda za rat s Rusijom ne mobilizirati rođene između 1960. i 1970., dakle one koji se nadaju skorom odlasku u mirovinu. I poslati ih da oslobađaju Mariupolj. Budući da je na takvom ratištu prosječno vrijeme preživljavanja četiri sata, gotovo svi bi brzo izginuli. Naravno, ne bi im bilo žao jer bi znali da su poginuli za demokraciju i slobodno tržište.
Naravno, i za to da odterete državne mirovinske fondove jer im se ne bi trebala isplaćivati mirovina. Pa da se iz tog izvora financira naoružavanje Europe. Da se ne dira u bolnice, škole i socijalu.