Nakon uspješne premijere koju je publika ispratila ovacijama, ali i izvedbe na Ljetnoj pozornici u Opatiji, predstava »Priča sa Zapadne strane« nastavila je svoj život u matičnoj kući. S obzirom na iznimno veliku podjelu uloga s brojnim alternacijama, uputili smo se i na jednu od izvedbi u želji da vidimo što nam to mogu pokazati neki drugi pjevači i glumci. Ovoga puta, za razliku od premijere, predstavu smo promatrali s 2. kata gdje je vizura značajno drukčija i daje mogućnost da se predstava, posebno plesni dijelovi, doista vidi na potpuno drugi način. No, ono što je bilo nešto lošije je zvučni dojam, općenito jasnoća pjevanja i govora izvođača, koja je bolja ipak bila na »nižim« razinama gledališta.

Dvostruke uloge

Bez obzira na veliku podjelu uloga, mudar čovjek u glazbenom kazalištu uvijek si osigura zamjene kako bi se predstava, posebno ako je u potpunosti rasprodana, izvela bez obzira na zapreke poput iznenadnih oboljenja umjetnika. Teško je pronaći toliko odgovarajućih osoba za potpuno dvostruku podjelu pa se često radi neka hibridna verzija u kojoj neki umjetnici igraju više uloga. Na kušnju to stavlja njihove sposobnosti i profesionalizam jer doista nije lako jedne večeri u istim scenama igrati prvo jednu, a onda drugu ulogu. Još više to dolazi do izražaja u plesu u kojem tijelo pamti i pokrete i položaje te nije svejedno stojiš li danas lijevo ili desno. Za čestitati je svima onima koji su se upustili u takvu avanturu i to u jednoj velikoj i zahtjevnoj produkciji kao što je ova, a tu prije svega mislimo na Devina Juraja, Darija Dugandžića, Elenu Brumini, Serenu Ferraiuolo, Doriana Stipčića, Denija Sankovića, Petra Baljka, Lorenu Krstić i Auroru Cimino koji su, barem prema napisanoj podjeli, u situaciji da igraju dvostruke uloge. Njihova predstava 20. lipnja omogućila im je da se okušaju i u drugoj ulozi što je nekima bilo zaista i vrlo uspješno.

Korektne izvedbe

Ako je potrebno iste usporediti s premijernom podjelom, onda se ne može reći da je došlo do značajno boljih ostvarenja, većinom se radilo o korektnim izvedbama koje su nosile predstavu na zadovoljavajući način. Jedini koji je zabljesnuo, nadmašio očekivanja i zaslužio svaku pohvalu bio je Deni Sanković u ulozi Bernarda, glumački odličan, plesno točan, a pjevački vrlo uvjerljiv. Dorian Stipčić u ulozi Riffa donio je, u odnosu na premijeru, jednu novu, mekaniju, možda i osjećajniju crtu, kako u karakteru, tako i u zapjevu, što je naprosto drukčije od već ranije hvaljenog Devina Juraja. Vjerojatno je upravo zbog emotivnosti prilikom padanja nakon ubojstva i ostao s ove (krive) strane zastora. Elena Brumini kao Anita bila je vrlo dinamična, plesno i karakterom atraktivna s ipak ponešto manje snažnim pjevačkim ostvarenjem, dok su se svi ostali vrlo korektno snašli u svojim zadaćama. Ipak, može se primijetiti da je preciznost u koreografijama i snaga u akcentiranim grupnim scenskim pokretima u odnosu na premijeru bila manje točna, jednako kao i skupni vokalni nastupi.

Prepuno gledalište

Oni pak koji su na ovoj predstavi jednostavno bili druga podjela također zaslužuju pohvale. Predvođeni su bili Lucijom Jelušić Šimatović u ulozi Marije koja doista nije tipičan glas za ovu ulogu, ali je u svim drugim aspektima bila izuzetno dobra. Kad kažemo tipični glas, onda se to prije svega odnosi na nešto tamniju i klasičnom vokalnom tehnikom obilježenu boju koja je, prema kraju predstave, bila sve više odgovarajuća. Posebnu pohvalu valja joj uputiti na dramsku scenu nakon ubojstva Tonyja koja je bila u maniri ozbiljne dramske glumice. Edi Ćelić, poznati riječki glumac, bio je vrlo zapaženi Diesel, a Ivana Miletić kao Rosalia, iako je bila vrlo uživljena, nije nadmašila likovno i energetski pogođenu Lorenu Krstić s premijerne izvedbe. I u orkestru se mogla primijetiti određena opuštenost koja je dobra za zabavu, ali ne nužno i za točnost i preciznost, posebno u partituri kao što je ova Bernsteinova u kojoj je zahtjevno odsvirati nešto čak i kad si potpuno usredotočen na svaki detalj.

Lijepo je, međutim, bilo vidjeti prepuno gledalište, čak i posljednja mjesta u ložama, ljude koji su oduševljeno pozdravljali izvođače i doista s predstave otišli zadovoljni. Nisu, doduše, mogli biti i na svečanom otvorenju Riječkih ljetnih noći koje se u isto vrijeme održavalo u riječkoj luci, ali su nakon predstave mogli uživati u afterpartyju priređenom ispred zgrade kazališta.