Foto Ana Križanec
Nadamo se da će ova predstava, unatoč brojnim gostujućim umjetnicima i velikom ansamblu, ostati na repertoaru
povezane vijesti
Potpuno suvremena produkcija visoke umjetničke kvalitete okončala je službenu sezonu glazbenih premijera u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca. Dugo iščekivani naslov »West Side Story« ili u prijevodu »Priča sa Zapadne strane« napokon je ugledao svjetlo dana na velikoj pozornici, a publika, koja inače sredinom lipnja i nije oduševljena predstavama u zatvorenom prostoru, ovoga puta bila je razdragana i malo je reći – oduševljena!
Već drugi put u kraćem vremenskom razdoblju kazalište u Rijeci izbacuje hit-predstavu: nakon »Pepeljuge« ovim se nazivom zasigurno može ovjenčati i »Priča sa Zapadne strane« i to ponovo s redateljskim i koreografskim potpisom Lea Mujića. Nakon iskrenih stajaćih ovacija koje su uslijedile po završetku predstave teško je pisati nešto negativno, ali cilj bilo koje recenzije nije puko kritiziranje, već otvaranje tema za promišljanje i postavljanje pitanja s ciljem da buduće produkcije i općenito kazališni život bude bolji.
Duga povijest nastajanja
Nadahnuta motivima šekspirovskih ljubavnika Romea i Julije, »Priča sa Zapadne strane« bilježi relativno dugu povijest vlastitog nastajanja bivajući idejno prvo smještena na istok New Yorka u centar borbe katoličkih i židovskih stanovnika, da bi kasnije, u želji za suvremenijom i tada aktualnijom pričom, bila smještena na zapad u kojem je netrpeljivost vladala između bijelaca i sve većeg broja portorikanskih imigranata. Pitanja nacionalne, vjerske ili rasne netrpeljivosti, posebno povezane uz migracije, i danas su svuda oko nas, pa se s ovom pričom sigurno mogu poistovjetiti i neki koji će predstavu u budućnosti pogledati.
Prema konceptu Jeromea Robbinsa i po literarnom predlošku Arthura Laurentsa, stihove je napisao Stephen Sondheim (po kojem danas ime nosi i jedno od najpoznatijih londonskih kazališta za mjuzikle), a glazbu Leonard Bernstein, dirigent i skladatelj generacijama poznat i po svojim edukacijskim koncertima za mlade. Premijerno izvedena 1957., »Priča sa Zapadne strane« do danas ostaje jedan od najizvođenijih mjuzikala u povijesti s čak dvije ekranizacije od kojih je posljednja, u režiji Stevena Spilberga, nastala 2021. godine.
Efektni koreografski momenti
Već prvi pogled na partituru i sadržaj, kao i popis uloga, jasno pokazuje da produkcija ne može biti jednostavna, a riječki teatar je upregnuo sve svoje snage i tehničke kapacitete koje ima na raspolaganju ne bi li omogućio otkrivanje čarolije ove svevremenske priče. Uz spomenutog redatelja i koreografa Lea Mujića, scenski dio autorskog tima činili su dramaturg i asistent redatelja Bálint Rauscher, scenografi Stefano Katunar i Aleksandra Ana Buković, kostimografkinja Manuela Paladin Šabanović i oblikovatelj svjetla Aleksandar Čavlek. Općenito govoreći, predstava je vizualno dopadljiva, jasna, pregledna, konceptualno zanimljiva i razigrana, a svi spomenuti scenski elementi uspješno se nadopunjavaju.
Vidljivo je promišljanje da će izvedbe biti i na otvorenom prostoru (Opatija), osim rotacije pozornice za koju će se očito morati pronaći neko novo rješenje. Posebno dinamični i efektni bili su koreografski momenti i brojevi, kako grupni, tako i komorni, koji predstavljaju i najveći forte ove predstave jer pomiču tradicionalnu podjelu na pjevače, glumce i plesače, stavljajući ih većinu pred iste zahtjeve. Neki su se pritom snašli mnogo bolje i doista zadivili svojim plesačkim umijećem. Ako je potrebno nešto izdvojiti kao manjkavost, onda su to glumačke scene koje možda nisu u potpunosti zaživjele i bile su odmaknute od vidljive kazališne režirane glume.
Podjela
Ogromna podjela, zajedno s alternacijama, drugo je pitanje koje možda valja postaviti, a ponajviše zbog činjenice da se mahom radi o gostujućim umjetnicima, većinom iz Zagreba, što samo po sebi nije nikakav grijeh, ali otvara prostor za raspravu o »vlastitosti« ove produkcije. Ipak, ne može se reći da je bilo tko u ovoj podjeli pogrešan, dapače, pohvalno je što očito kompromisa i uslišavanja umjetničkih ambicija pojedinaca bez pokrića nije bilo. Kao glavni protagonist na sceni se (ponovo nakon nekog vremena) pojavio miljenik domaće publike Damir Kedžo i ponovo potvrdio da mu je, osim na estradi, mjesto i na pozornici. Njegova partnerica i nesuđena ljubav Maria bila je Katarina Margaretić, dok su u ostalim ulogama bili Franka Batelić Ćorluka kao Anita, Ivan Čuić kao Bernardo i Devin Juraj kao Riff. Bez obzira na priču i glazbu, nakon predstave nekako se stekao dojam da su najzaokruženiji i najprofesionalniji u cjelokupnoj izvedbi bili upravo Devin Juraj, briljirajući u pjevačkom i scenskom nastupu s potpuno profesionalnim scenskim pokretom te Batelić Ćorluka koja kao da je rođena na pozornici i plijeni pozornost publike u svakom trenutku.
Margaretić i Kedžo, iako glavni likovi, nešto su manje bili snažni u vokalnoj interpretaciji jer im je ili nedostajalo fokusa tona ili točne intonacije u zahtjevnim melodijskim linijama proširene tonalitetnosti. Navedeni komentar za vokalnu uvježbanost proteže se i na još neke izvođače pa bi možda valjalo promisliti o sustavnoj reviziji toga dijela posla, s vokalne ili tehničke strane. U prilog teškoćama s pjevanjem idu i neka manje spretna rješenja u prijevodu (Borivoj Radaković) koji ponekad manje prirodno povezuje fraze, ima čudnu akcentuaciju ili manje vodi računa o samoglasnicima na visinama odnosno rimi koja u originalu postoji.
Jetsi i Sharksi
U skupini Jetsa odlično su se predstavili Dino Antonić kao Action, Andrea Tich kao A-Rab, Filip Sever kao karikirani Baby John, Dario Dugandžić kao Snowboy, Dorian Stipčić kao Diesel, Mario Jovev kao Big Deal te Elena Brumini kao Anybody. Razigrani glumački dijelovi, odlične koreografije i energetski do krajnjih granica nabijeni glazbeni brojevi krasile su ovu skupinu, a dužni im nisu ostali ni »protivnici« Sharksi koje su, s mnogo manje pjevačkih trenutaka, igrali Deni Sanković kao Chino, Petar Baljak kao Pepe, Stefano Iagulli kao Indio, Samuele Taccone kao Luis, Ali Tabbouch kao Anxious, Jody Bet kao Nibbles i Leonard Cela kao Juano. Ženska strana podjele prema zahtjevima je obrnuta pa su cure Sharksa imale više pjevačkih zadataka, posebno u scenama u kojima je sudjelovala i Maria (»I Feel pretty«). Njih su na premijeri igrale Lorena Krstić kao karakterna Rosalia (s jednom od svojim ponajboljih umjetničkih kreacija do sada), Aurora Cimino kao Consuela, Serena Ferraiuolo kao Francisca, Marta Kanazir kao Teresita, Ksenija Krutova kao Estella i Sephora Ferrillo kao Marguerita.
Suprotno njima, cure Jetsa s većinom plesačkim zadacima bile su Sonja Milovanov kao Graziella, Tea Rušin kao Velma, Yurika Kimura kao Minnie i Laura Orlić kao Clarice. Da bi priča o mladima bila zaokružena, potrebni su i neki »odrasli« među kojima su bili Inspektor Shrank i njegov policajac Krupke (Lovro Matešin i Marijan Padavić) te Denis Brižić kao Doc i Giuseppe Nicodemo kao Glad Hand.
Orkestar
Sagledavajući cjelokupnu predstavu i način na koji je ona u svojoj partituri zadana, odaje dojam da potječe iz 60-ih godina prošloga stoljeća ne po svojoj aktualnosti, već po protočnosti same radnje koja ponekad teži monumentalnosti i statici i ne ide na ruku izvođenju u današnjem kazalištu u kojem je brzina izuzetno važan faktor. Ipak, uz pomoć odličnog ansambla, upotrebljive scene i eksplozivnih koreografija, Mujić uspijeva održati zanimljivost izvedbe, a u tome mu, valja reći, pomaže i orkestar kojem ovo nikako nije lak i jednostavan zadatak. Osim ritmičkih i strukturalnih razlika u popularnoj i tradicijskoj glazbi Amerike, a u usporedbi s onim što mi gajimo kao neki klasični repertoar, svirati »Priču sa Zapadne strane« iziskuje od svakog člana orkestra dodatni napor. Oblikovanje tonova ili skupina glazbala da zvuče autentično kao i izvedbe latinoameričkih ritmova u kompleksnoj fakturi koju, za razliku od brojnih mjuzikala ne nosi bend, bilo je izazovno, ali se u istome većim dijelom i uspjelo. Orkestar (koncertna majstorica Vivijana Rogina) pod vodstvom Valentina Egela bio je kompaktan, nenametljiv i ne odveć glasan, što bi možda bilo za očekivati s obzirom na brojnost izvođača. Oblikovatelj zvuka Saša Predovan očito je također odradio izvrstan posao.
Melodije brojeva poput »Tonight«, »I Feel Pretty« ili »Mambo« poznate su i korištene i izvan cjelovite izvedbe mjuzikla, ali je lijepo bilo moći ih čuti i u kontekstu ove predstave. Nadamo se da će ova predstava, unatoč brojnim gostujućim umjetnicima i velikom ansamblu, ostati na repertoaru i, a ovo je najvažnije, dostupna svima onima koji je pogledati žele, uključujući djecu i mlade, ali i širu publiku, jer ako je nešto put k privlačenju i oduševljavanju postojeće i nove publike, onda su to ovakve izvedbe.
