Nije izlaz u parcijalnim socijalnim mjerama, već u promjeni ekonomskog modela da svaki pojedinac može dostojanstveno živjeti od svog (minulog) rada
Najnovija mantra Vlade je da je problem stanovanja zajednički europski problem što je retorika kojom se relativizira odgovornost za situaciju u Hrvatskoj.
Godinama se zatvaralo oči pred rastom cijena, štoviše još se i dolijevalo ulje na vatru kroz programe koji su poticali potražnju umjesto ponude od čega su koristi imale banke, agenti i država, a da bi se sad odjednom probudili i počeli pričati o priuštivom stanovanju – jer o tome priča cijela Europa.
Vlada sada ide nizom mjera, od poticanja ljudi da iznajmljuju prazne stanove, poticanjem dugoročnog najma, pokušava se pokrenuti investicijski ciklus s lokalnim jedinicama da se grade stanovi za jeftini najam, i kad se sve to u nacionalnom planu stambene politike pobroji, to su tisuće stanova koji bi se na ovaj ili onaj način trebali sliti na tržište u nekom periodu.
Mjerama se, kaže potpredsjednik Vlade Branko Bačić, želi barem zaustaviti rast cijena, jer teško da će baš doći do njihovog pada. To nam, na koncu, s obzirom na to da smo duboko zaglibili u ciglu i beton, više ni nije u interesu. Nešto se dakle počelo pokretati, iako teško da će se sve i realizirati, a struka već o svemu skupa govori s debelom zadrškom.
Pitanje je, međutim, što se radilo do sada i zašto se uopće dozvolilo da cijene ovoliko narastu. Jer cijene su inertne i ljepljive, i kad jednom dohvate neku razinu teško će se više spustiti. Sada se sve skupa želi prikazati i kao »zajednički europski problem«, kao problem koji dakle imaju i drugi u puno razvijenijoj Europi, a ne samo mi. Valjda se računa na to da će odgovornost, ako se podijeli, izgledati manja.
U Hrvatsku je međutim u periodu tranzicije i kasnije ušlo tko zna koliko i kakvog kapitala koji je kupovao što je mogao i gradio kako hoće, dižući »usput« cijene nekretnina i za domicilno stanovništvo. Onaj tko je na tržište ušao naknadno i isključivo na strani potražnje, zatekao je previsoke cijene.
U međuvremenu porasla je inflacija jer sve uvozimo, a uvezli smo i euro, prije svega iz političkih razloga. Uz to, previše se oslanjamo na turizam koji isto sve uvozi, a zbog turista i dodatno rastu cijene. To su ekonomski trendovi koji su posljedica političkih odluka. Kupovna moć potom je dodatno pala, pola zaposlenih prima plaću od oko tisuću eura, s čim je teško i preživjeti, a kamoli kupiti neko kapitalno dobro. Za kredit i za najmanji stan treba puno veća plaća, što znači da si više od pola Hrvatske ne može priuštiti krov nad glavom.
Ministar Bačić priča o povratu PDV-a, no ta mjera za ljude koji ne mogu ni pristupiti kreditu zbog preniske plaće uopće »ne igra«. Sve su to sistemski i makroekonomski problemi generirani dosadašnjim izborom javnih politika. I sada bi ih opet trebale riješiti javne politike. I
mamo li ih? Onaj tko ih kreira, a to je Vlada, prvo bi trebao imati svijest o tome da ovolika nejednakost gdje si recimo bankarski menadžeri isplaćuju sve veće bonuse, a radnici i u tom iznimno profitabilnom sektoru rade za malu plaću – nije normalna. Ako se pred tim zatvara oči, sve drugo je kozmetika. Isto tako, u Vladi bi trebali smoći političke snage i odgovornosti pa priznati da nejednakost i siromaštvo postaju strukturni problem. Koji se ne može rješavati parcijalnim mjerama. Imamo problem struktura i pogrešnog ekonomskog modela.
Ako se međutim postavi pitanje o teškom životu zbog visokih cijena u dućanima, do visokih cijena nekretnina, onda se iz redova vladajućih uvijek dobije sličan odgovor – imamo mjere za »naše najranjivije skupine«, za »naše najugroženije građane«… Iako se u tim »skupinama«, nažalost, prepoznaje sve više građana.
Ako se pak stalno ponavlja da imamo cijene za najugroženije, socijalnu pomoć za siromašne i stanove za one koji ih si ne mogu priuštiti, onda je od takve retorike do alanfordovske logike o plaži za bogate i siromašne – samo jedan korak.
Pa nije valjda poanta u tome da se pitanje socijale petrificira, uzima zdravo za gotovo, da se legitimira njeno postojanje, jer, kao, živimo u kapitalizmu, pa je »normalno« da ima i siromašnih, već valjda treba težiti tome da se siromaštvo iskorijeni na jedini način na koji je to moguće i pravedno, a to je da svatko može pristojno živjeti od svog rada.
Onda će si svatko sam moći priuštiti nužna dobra.
Bez toga, govoriti o priuštivosti nekonzistentno je i bespredmetno: ona se pretvara tek u novogovor koji služi kao smokvin list za prikrivanje problema i nesposobnosti. Drugim riječima, nije valjda cilj poticati ili tolerirati nejednakosti i onda ih »rješavati« parcijalno i odozgo, palijativom i socijalnim mjerama za one kojima je uistinu najteže.
Teži se valjda imati ekonomiju takvu da svi mogu živjeti od svog rada, da svatko »uključuje« sam sebe, kroz rad i aktivnost. Govorimo, naravno, o srednjem sloju, koji se kod nas urušio. No, na pitanje što s ljudima koji si ne mogu priuštiti stan jer im je plaća premala, a njih je, dakle, sve više, Bačić odgovara da će se za njih graditi socijalni stanovi. I onda opet ta retorika koja kao da ima tendenciju opravdati siromaštvo, ili ako nema, onda se to nesvjesno čini.
Uvriježilo se govoriti o socijalnim skupinama, pa se pitanje nejednakosti udomaćuje već u govoru, a kad se udomaći u govoru, onda će se vjerojatno lakše prihvatiti i u životu. Radi se na tome da se ogromne nejednakosti počinju prihvaćati kao nešto normalno.
Da se razumijemo, ne da bi socijalne politike trebalo biti manje, nego više: samo društvo jedan je socijalni konstrukt. Socijalna politika, štoviše, ne treba biti uska i parcijalna, ona nije samo jedna od politika, već svaka politika – monetarna, fiskalna, industrijska, svaki sektor, svako ministarstvo, sve mora biti prožeto socijalnim kriterijem uvećanja društvenog blagostanja. To je pitanje svjetonazora, ekonomske i političke teorije i filozofije.
Opcija koja misli da to nije posao države, zalaže se za užu državu koja brine o obrani i sigurnosti, a ekonomiju prepušta tržištu, uz ovakve pojedinačne intervencije kroz prizmu parcijalne socijalne politike. I to je legitimno, ako se to komunicira kao program. Kejnezijanska, međutim, država blagostanja, ne znači rastrošnu državu, već državu koja pitanja ekonomije tretira kao dio svoje političke odgovornosti. Javne politike uključuju ekonomske politike, i u tom smislu standard građana nije samo pitanje tržišta, nečije dobre volje ili dobrog srca.
Aneli Dragojević Mijatović
Nejednakosti i siromaštvo postaju strukturni problem
Aneli Dragojević Mijatović
15. lipanj 2025 14:58
Foto Sergej Drechsler
Nije izlaz u parcijalnim socijalnim mjerama, već u promjeni ekonomskog modela da svaki pojedinac može dostojanstveno živjeti od svog (minulog) rada
Najnovija mantra Vlade je da je problem stanovanja zajednički europski problem što je retorika kojom se relativizira odgovornost za situaciju u Hrvatskoj.
Godinama se zatvaralo oči pred rastom cijena, štoviše još se i dolijevalo ulje na vatru kroz programe koji su poticali potražnju umjesto ponude od čega su koristi imale banke, agenti i država, a da bi se sad odjednom probudili i počeli pričati o priuštivom stanovanju – jer o tome priča cijela Europa.
Vlada sada ide nizom mjera, od poticanja ljudi da iznajmljuju prazne stanove, poticanjem dugoročnog najma, pokušava se pokrenuti investicijski ciklus s lokalnim jedinicama da se grade stanovi za jeftini najam, i kad se sve to u nacionalnom planu stambene politike pobroji, to su tisuće stanova koji bi se na ovaj ili onaj način trebali sliti na tržište u nekom periodu.
Mjerama se, kaže potpredsjednik Vlade Branko Bačić, želi barem zaustaviti rast cijena, jer teško da će baš doći do njihovog pada. To nam, na koncu, s obzirom na to da smo duboko zaglibili u ciglu i beton, više ni nije u interesu. Nešto se dakle počelo pokretati, iako teško da će se sve i realizirati, a struka već o svemu skupa govori s debelom zadrškom.
Pitanje je, međutim, što se radilo do sada i zašto se uopće dozvolilo da cijene ovoliko narastu. Jer cijene su inertne i ljepljive, i kad jednom dohvate neku razinu teško će se više spustiti. Sada se sve skupa želi prikazati i kao »zajednički europski problem«, kao problem koji dakle imaju i drugi u puno razvijenijoj Europi, a ne samo mi. Valjda se računa na to da će odgovornost, ako se podijeli, izgledati manja.
U Hrvatsku je međutim u periodu tranzicije i kasnije ušlo tko zna koliko i kakvog kapitala koji je kupovao što je mogao i gradio kako hoće, dižući »usput« cijene nekretnina i za domicilno stanovništvo. Onaj tko je na tržište ušao naknadno i isključivo na strani potražnje, zatekao je previsoke cijene.
U međuvremenu porasla je inflacija jer sve uvozimo, a uvezli smo i euro, prije svega iz političkih razloga. Uz to, previše se oslanjamo na turizam koji isto sve uvozi, a zbog turista i dodatno rastu cijene. To su ekonomski trendovi koji su posljedica političkih odluka. Kupovna moć potom je dodatno pala, pola zaposlenih prima plaću od oko tisuću eura, s čim je teško i preživjeti, a kamoli kupiti neko kapitalno dobro. Za kredit i za najmanji stan treba puno veća plaća, što znači da si više od pola Hrvatske ne može priuštiti krov nad glavom.
Ministar Bačić priča o povratu PDV-a, no ta mjera za ljude koji ne mogu ni pristupiti kreditu zbog preniske plaće uopće »ne igra«. Sve su to sistemski i makroekonomski problemi generirani dosadašnjim izborom javnih politika. I sada bi ih opet trebale riješiti javne politike. I
mamo li ih? Onaj tko ih kreira, a to je Vlada, prvo bi trebao imati svijest o tome da ovolika nejednakost gdje si recimo bankarski menadžeri isplaćuju sve veće bonuse, a radnici i u tom iznimno profitabilnom sektoru rade za malu plaću – nije normalna. Ako se pred tim zatvara oči, sve drugo je kozmetika. Isto tako, u Vladi bi trebali smoći političke snage i odgovornosti pa priznati da nejednakost i siromaštvo postaju strukturni problem. Koji se ne može rješavati parcijalnim mjerama. Imamo problem struktura i pogrešnog ekonomskog modela.
Ako se međutim postavi pitanje o teškom životu zbog visokih cijena u dućanima, do visokih cijena nekretnina, onda se iz redova vladajućih uvijek dobije sličan odgovor – imamo mjere za »naše najranjivije skupine«, za »naše najugroženije građane«… Iako se u tim »skupinama«, nažalost, prepoznaje sve više građana.
Ako se pak stalno ponavlja da imamo cijene za najugroženije, socijalnu pomoć za siromašne i stanove za one koji ih si ne mogu priuštiti, onda je od takve retorike do alanfordovske logike o plaži za bogate i siromašne – samo jedan korak.
Pa nije valjda poanta u tome da se pitanje socijale petrificira, uzima zdravo za gotovo, da se legitimira njeno postojanje, jer, kao, živimo u kapitalizmu, pa je »normalno« da ima i siromašnih, već valjda treba težiti tome da se siromaštvo iskorijeni na jedini način na koji je to moguće i pravedno, a to je da svatko može pristojno živjeti od svog rada.
Onda će si svatko sam moći priuštiti nužna dobra.
Bez toga, govoriti o priuštivosti nekonzistentno je i bespredmetno: ona se pretvara tek u novogovor koji služi kao smokvin list za prikrivanje problema i nesposobnosti. Drugim riječima, nije valjda cilj poticati ili tolerirati nejednakosti i onda ih »rješavati« parcijalno i odozgo, palijativom i socijalnim mjerama za one kojima je uistinu najteže.
Teži se valjda imati ekonomiju takvu da svi mogu živjeti od svog rada, da svatko »uključuje« sam sebe, kroz rad i aktivnost. Govorimo, naravno, o srednjem sloju, koji se kod nas urušio. No, na pitanje što s ljudima koji si ne mogu priuštiti stan jer im je plaća premala, a njih je, dakle, sve više, Bačić odgovara da će se za njih graditi socijalni stanovi. I onda opet ta retorika koja kao da ima tendenciju opravdati siromaštvo, ili ako nema, onda se to nesvjesno čini.
Uvriježilo se govoriti o socijalnim skupinama, pa se pitanje nejednakosti udomaćuje već u govoru, a kad se udomaći u govoru, onda će se vjerojatno lakše prihvatiti i u životu. Radi se na tome da se ogromne nejednakosti počinju prihvaćati kao nešto normalno.
Da se razumijemo, ne da bi socijalne politike trebalo biti manje, nego više: samo društvo jedan je socijalni konstrukt. Socijalna politika, štoviše, ne treba biti uska i parcijalna, ona nije samo jedna od politika, već svaka politika – monetarna, fiskalna, industrijska, svaki sektor, svako ministarstvo, sve mora biti prožeto socijalnim kriterijem uvećanja društvenog blagostanja. To je pitanje svjetonazora, ekonomske i političke teorije i filozofije.
Opcija koja misli da to nije posao države, zalaže se za užu državu koja brine o obrani i sigurnosti, a ekonomiju prepušta tržištu, uz ovakve pojedinačne intervencije kroz prizmu parcijalne socijalne politike. I to je legitimno, ako se to komunicira kao program. Kejnezijanska, međutim, država blagostanja, ne znači rastrošnu državu, već državu koja pitanja ekonomije tretira kao dio svoje političke odgovornosti. Javne politike uključuju ekonomske politike, i u tom smislu standard građana nije samo pitanje tržišta, nečije dobre volje ili dobrog srca.