RIJEKA  Veljko Karabaić živi dinamične umirovljeničke dane i – prima priznanja. Životni i radni opus ovog znanog riječkog sportskog djelatnika može poslužiti i za filmsku priču, a sve to valorizirano je ove godine kroz dvije vrijedne nagrade. Prvo je u Novom Vinodolskom stigla ona za životno djelo Zajednice sportova Primorsko-goranske županije, potom nedavno i nagrada »Milan Neralić« Hrvatskog olimpijskog odbora. Hvalevrijedna priznanja koja ne ostavljaju ravnodušnim.

Nagrada »Milan Neralić« dodijeljena je u Kninu gdje je svečanost premijerno održana na kninskoj tvrđavi, a Karabaić je bio jedan od pet dobitnika priznanja HOO-a za rad u sportu.

– Ova posljednja nagrada je priznanje za doprinos u lokalnom sportu, dodjeljuje se već sedam godina, a između ostalog, bio sam i jedan od osnivača kada smo na Vijeću HOO-a ustanovili tu nagradu. Zamisao je bila da se nagrade ljudi koji su malo prepoznatljivi, ali se puno trude oko lokalnog sporta – kaže Karabaić. – To se pokazalo kao jako dobro, a tako želimo nastaviti i u budućnosti.

Karabaić je osam godina bio predsjednik Zajedice sportova PGŽ-a, a sada je predsjednik Nadzornog odbora.

– Naravno da sam sretan zbog svega, to je ipak priznanje mom radu i doprinosu u razvoju sporta u gradu i županiji. Posebno mi puno znači nagrada »županije« jer sam više od 61 godinu u sportu. Godine 1964. bio sam jedan od osnivača Rukometnog kluba Pećine, a i dan danas sam u tom klubu i imam počasnu funkciju dopredsjednika. Cijeli život osjetio se taj amaterski i volonterski rad. Naravno tu se izdvaja onaj profesionalni rad pročelnika za sport u dva mandata prije odlaska u mirovinu. Sve to mi osobno puno znači. U cijeloj priči moram istaknuti veliku podršku obitelji – dodaje Karabaić.

Županija i grad

Karabaićev život ponajviše je vezan uz rukomet, iako je kroz svoje funkcije pomagao svim sportovima. Bio je rukometni djelatnik, pa i sudac.

– Bio sam najmlađi rukometni sudac u Jugoslaviji i član Predsjedništva RSJ-a u posljednjem mandatu prije raspada države. To mi je bila posebna čast. Bilo je stvarno puno funkcija, od Riječkog sportskog saveza nadalje. Što najviše pamtim? Teško je reći, ali možda je kruna bio moj profesionalni rad u Gradu kada smo napravili veliki pomak u izgradnji gradske sportske infrastrukture. Od Bazena Kantrida do Centra Zamet, u razne sportske objekte uloženo je otprilike ondašnjih milijardu kuna. Bilo je to i u okviru priprema za Mediteranske igre. Objekte smo sagradili, ali Igre nismo dobili. Zovem ih »građevinske igre«. Onaj tko ima puno novaca, financira izgradnju stambenih objekata i onda dobije Mediteranske igre.

Riječki i županijski sport danas proživljavaju neke druge dane. Novac je postao prioritet profesionalizma, a bez njega nema ni onih pravih rezultata u ekipnim sportovima.

– Županijski sport je recimo u usponu i ide nabolje. Lokalne uprave prepoznale su te stvari, dobro i puno ulažu u infrastrukturu. Prije deset godina bilo je puno manje objekata u manjim sredinama. Mi smo se trudili da se ravnopravno razvijaju i otoci i Gorski kotar. To su prepoznali župan i pročelnici. Grad je učinio puno po pitanju sportskih objekata, ali po meni nema onih »drugih novaca«, od sponzora, ulagača, donatora… Mislim da je to rezultat pada privredne aktivnosti – rezonira Karabaić.

Mišković i Volpi

Druga strast i ljubav je HNK Rijeka. Karabaić je također ostavio traga u preobražaju i formiranju moderne Rijeke. I to u trenucima kad je klub praktički bio na izdisaju.

– S pokojnim Robertom Komenom bio sam na prvim razgovorima u Speziji kada smo se upoznali s Damirom Miškovićem i Gabrieleom Volpijem. Tada smo prije 13 godina sve dogovorili. I to sve je i realizirano. Od tada sam član Uprave ili Nadzornog odbora HNK Rijeka. Normalno da sam na svakoj utakmici. Dao sam dio sebe u sve to. Sjećam se da smo Komen i ja rano ujutro krenuli put Spezije, a Volpi nas je pitao gdje ste prespavali, kako ste došli. A mi smo krenuli u četiri sata iz Rijeke. Ja sam vozio… Rijeka je tada bila u nokautu, nije imala niti za benzin. To je događaj u koji mnogi ne vjeruju. Luciano Sušanj, Komen i ja smo tada skupljali oko milijun kuna za klub mjesečno da bi Rijeka preživjela, a danas treba milijun i dvjesto tisuća eura. Eto, to su te razlike… Miškovića se može kritizirati, ali da nije bilo njega, njegove vizije i upornosti, danas ne bi bilo kluba. On mene zove Rođak jer mi je supruga iz Novalje, a ono što obeća i izvrši – zaključio je Karabaić.