Nakon što su prošlog ljeta morali otkazati koncert zbog zdravstvenih problema frontmena Josha Hommea, Queens of the Stone Age ove godine ponovo stižu pred hrvatsku publiku – nastupit će dva dana zaredom, 22. i 23. srpnja, na zagrebačkoj Šalati.

U međuvremenu bend nije mirovao – objavili su poseban duo koncerta i dokumentarca koji prati pripreme i izvedbu odabranih pjesama duboko ispod Pariza, u katakombama.

Ograničeni vremenom

»Alive in the Catacombs« donosi intimnu i ogoljenu verziju benda, okruženog gudačima, bez prepoznatljive buke i distorzije.

U tom neobičnom prostoru pjesme iz raznih faza karijere reinterpretirane su s naglaskom na emociju i suptilnost, a sve je dodatno obilježeno činjenicom da je snimanje održano u trenutku kad se Homme suočavao s ozbiljnim zdravstvenim izazovima. O tom iskustvu, kao i o očekivanjima od nadolazećeg koncerta u Zagrebu, razgovarali smo s gitaristom benda Deanom Fertitom.

»Alive in the Catacombs« pripremao se 18 godina i napokon se ostvario prošle godine. Koliko je trajala priprema glazbenog dijela?

– Jako kratko, imali smo svega dvije-tri probe prije nego što smo se spustili u podzemlje. Bili smo ograničeni vremenom, a i Josh je bio lošeg zdravstvenog stanja pa smo se trudili sve napraviti što učinkovitije.

Iako su pjesme prilagođene okruženju, ipak ste zadržali svoju esenciju. Kako ste birali pjesme za polusatni repertoar?

– Birali smo pjesme koje možda nisu konvencionalne, koje ne biste očekivali čuti u takvoj atmosferi. Kako smo uvrstili gudače, htjeli smo da to iskustvo bude zanimljivo i uzbudljivo i za njih. Pokušali smo odabrati pjesme koje nam nisu bile samo zanimljive zbog prilike da ih izvedemo na radikalno drugačiji način, nego i takve koje će se lako prenijeti i na gudače.

Možete li mi dati primjer, koju pjesmu i zašto baš tu?

– »Villains of Circumstance« je jedna od njih. Prije nekoliko godina Josh i ja smo napravili verziju te pjesme u šou »Later… with Jools Holland«.

Tako da smo odmah znali da će ta pjesma funkcionirati. Dekonstruirali smo pjesme, prenijeli gitarske dionice i dopustili gudačima da preuzmu taj dio. Bio je to zanimljiv misaoni proces. Ali da, za »Villains« smo odmah znali da mora biti dio toga.

Drukčiji pristup

Kako je okruženje utjecalo na aranžmane? Što je bilo nužno napraviti?

– Što se tiče pripreme, bilo je zanimljivo jer smo na probama sjedili u krugu, mogli smo se gledati i oslanjati na vizualne znakove. Nismo imali puno vremena za uvježbavanje, pa smo se međusobno usmjeravali. A kad smo došli tamo dolje u katakombe, shvatili smo da to više nije moguće zbog postava za kamere.

Bilo je pjesama gdje nisam mogao dobro ni vidjeti gudačice. Zato smo se morali oslanjati isključivo na sluh. I to je zapravo bilo jako lijepo, jer inače sviramo jako glasno. Postoji toliko nijansi i emocija koje se ponekad izgube, ali sada su došle do izražaja.

Josh je bio stvarno sjajan u tom okruženju.

U dokumentarcu je Josh rekao da pokušavate maksimalno pojednostaviti pjesme, ali ih ipak učiniti zanimljivima.

– Da, točno. Pokušavaš svesti sve na samu bit pjesme i na emociju, na ono najvažnije što želiš prenijeti. Ali naravno, da to i dalje bude zanimljivo.

Znači, ponovo ste otkrili vlastite pjesme?

– Apsolutno. Svi smo osjećali da to možemo, da znamo kako bi trebalo zvučati. Ali, naravno, vrijeme je bilo ograničavajući faktor – koliko duboko tim putem možemo ići. Mislim da je dobro ispalo. Odabrali smo pjesme koje su imale neki narativni luk, koje su pokrivale više albuma. I završile su uzlaznim osjećajem. Mogli smo uzeti i neke očiglednije pjesme, ali odlučili smo se za malo drukčiji pristup.

Što je vječnost?

To je super. Originalnije. Je li ta izvedba utjecala na vaš pogled na smrtnost, glazbu i bend, pogotovo s obzirom na Joshove zdravstvene probleme u to vrijeme?

– Bilo je toga puno. Ne znam jesam li tada u potpunosti shvaćao sve. Cijeli je dan bio prilično nadrealan. Nikad prije nisam bio tamo, imao sam možda pola sata da razgledam uokolo. Ali kad smo počeli svirati, fokus se suzio – cilj je bio što bolja izvedba tih pjesama.

Imali smo samo dvije, eventualno tri probe. Djelomično zbog ograničenog vremena, ali i zato jer je Josh bio u velikim bolovima. Htjeli smo mu maksimalno olakšati.

Dakle, bili ste fokusirani na trenutak?

– Da. Ali, istovremeno, podsvjesno osjećaš pitanje – što je vječnost? A ovo što smo radili jest neka vrsta vječnosti – stvaramo nešto što bi moglo trajati zauvijek. Kombiniramo snažan vizualni element s glazbom. Nismo znali hoće li to uspjeti.

Tek kad sam prošli tjedan vidio projekciju, bio sam stvarno dirnut. Filmska ekipa, producent Mark Rankin i tonci su napravili nevjerojatan posao. Ispalo je bolje nego što sam se usudio nadati. Neke su scene stvarno izuzetne.

Idemo na nadolazeći koncert u Hrvatskoj. Jeste li pripremili nešto posebno s obzirom na prošlogodišnje odgađanje?

– Ne znam. Samo nam je posebno to što konačno dolazimo. Ne sviramo dovoljno često tamo. Uvijek želimo doći, ali kad se planiraju europske turneje, putna logistika to često otežava. Tako da smo presretni što se vraćamo. Nastavljamo otprilike tamo gdje smo stali – još uvijek u svojim glavama promoviramo zadnji album, ali prošla je godina dana i tko zna, možda do tada ubacimo neke pjesme koje dugo nismo svirali. Stvarno se veselimo povratku.

Preplavljen emocijama

U zadnjih 10-15 godina pravite velike pauze između albuma. Planirate li tako nastaviti ili ćete ubrzati tempo? Što vam zapravo donose te velike pauze, jer sa svakim novim albumom redizajnirate i bend.

– Ono što najviše volim kod ovog benda – a sviram u njemu skoro 20 godina – je to što svi članovi tijekom tih pauza rade nešto drugo. I onda se svi vrate s nečim novim. To nam daje svježinu kad radimo novi album. Ali iskreno, volio bih da idemo brže. Da radimo češće. Mislim da smo sada u različitoj fazi života i ne znam hoćemo li opet uzeti toliko dugačku pauzu – volio bih da ne uzmemo. U posljednjih nekoliko godina doživjeli smo dosta toga i mislim da imamo dovoljno materijala iz kojeg možemo crpiti inspiraciju.

Za kraj, možete li mi u nekoliko riječi reći koje ste emocije osjetili dok ste gledali dokumentarac i koncert?

– Osjećao sam se prilično preplavljeno emocijama kad sam ga prvi put gledao. Kao što sam rekao, dok smo bili tamo, nisam zapravo imao priliku doživjeti sve to. Mislim da je najveći osjećaj bio ponos – što smo to uspjeli napraviti jedni za druge i podržati Josha kroz ono što je prolazio. To mi ulijeva optimizam. Jer dobivamo drugu priliku – na puno razina. Kad smo taj dan otišli, nisam znao što nas čeka. Nisam imao pojma koliko je ozbiljno njegovo stanje. Tako da to sve dodatno naglašava koliko je važno ne uzimati ništa zdravo za gotovo i biti prisutan u trenutku.