Foto: Centre Pompidou
Beaubourg je zamišljen kao kulturno-politička institucija koja se protiv društvene hijerarhije bori institucionaliziranjem novih kulturnih praksi, stvaranjem želje za kulturnim sadržajem i razvijanjem kulturnih potreba
Najveći evropski muzej moderne i suvremene umjetnosti Centar Georges Pompidou, popularno zvani Beaubourg, u siječnju ove godine započeo je proslavu svojeg 40. rođendana. Započeo, jer se fešta nastavlja tijekom čitave godine. U 40 gradova Francuske održat će se 50 izložbi, predavanja, projekcija, predstava i koncerata u suradnji sa 75 partnera te na taj način promovirati izvornu ideju da Beaubourg nije umjetnički trezor, već da je svrha njegovog postojanja distribucija umjetnosti i ideja, edukacija nove publike i dostupnost svim slojevima društva.
Od svojih je početaka Beaubourg plijenio pažnju i izazivao rasprave – svojim izgledom, koncepcijom i načinom prezentacije. Danas je, kažu, u najboljim godinama; stekao je veliko iskustvo i reputaciju, suradnike i prijatelje, a opet, dovoljno je mlad da krene u nove izazove, ne odustane od ideala i da se uspješno bori s mlađom konkurencijom na tržištu.
Francuski predsjednik Georges Pompidou (1970. – 1974.), po kojem je centar dobio ime, bio je njegov idejni začetnik i pokretač. Konzervativac po političkom opredjeljenju, ljubitelj suvremene umjetnosti i kolekcionar, započinje 1969. godine svoj mandat s idejom o novome multimedijalnom centru i muzeju umjetnosti XX stoljeća.
– Volio bih više od svega da Pariz ima kulturni centar koji bi bio i muzej i kreativni centar, gdje će istovremeno moderna (i suvremena, op. a.) likovna umjetnost stajati uz bok s glazbenom i filmskom umjetnošću, knjigama, audiovizualnim istraživanjima… To košta mnogo, moram to iskreno reći. Ali kroz nekoliko godina, to će biti kap u moru u odnosu na izdatke državnoga budžeta, pa ako postignemo cilj, to će biti uspjeh bez presedana – rekao je Pompidou.
Bila je to politička odluka i državni projekt, a njegov pokretač ni u jednom trenu nije posustao i posumnjao u društvenu i političku snagu kulture, iako je nailazio na snažan otpor.
Nove prakse
Danas se možda ta ideja ne čini revolucionarnom, ali krajem 60-ih godina muzej je, najčešće, bio monumentalna građevina koja čuva najvrednije predmete, kulturni trezor, a posjetitelj je pasivni promatrač s distance, pun strahopoštovanja. Pompidou je taj konzervativni koncept doveo u pitanje i predložio novi: policentrični kulturno-umjetnički prostor s internacionalnim programom. Sadržavat će biblioteku, centar moderne i suvremene umjetnosti, industrijskog dizajna i institut za istraživanje i koordinaciju akustike i glazbe.
To će istovremeno biti i muzej, kreativni i edukativni prostor koji će privlačiti publiku različitim aktivnostima – izložbama, koncertima, predstavama, projekcijama filmova, konferencijama i javnom bibliotekom. Radno vrijeme od 10 – 22 sata također je bila novina i simbol demokratizacije i otvorenosti. Na čelu centra je predsjednik (od 2015. to je Serge Lasvignes), koji mora biti vješt organizator i animator koji će znati održavati pluridisciplinarnost – suštinu i svrhu centra. Njega direktno imenuje predsjednik države i savjet ministara.
Beaubourg je zamišljen kao kulturno-politička institucija koja se protiv društvene hijerarhije bori institucionaliziranjem novih kulturnih praksi, stvaranjem želje za kulturnim sadržajem i razvijanjem kulturnih potreba. Zato su od početka krenuli s istraživanjama o interesima i sastavu potencijalne publike, tko dolazi, kako i zašto, kako senzibilizirati i privući posjetitelja. Nakon četiri desetljeća to je izuzetno vrijedna baza podataka o razvoju, preferencijama, socijalnom, psihološkom i političkom profilu publike (koja nikada nije bila homogena).
Za novi koncept bio je potreban i novi prostor. Jednako avangardan kao i sama ideja. Ljeti 1971. na međunarodnom natječaju odabran je projekt trojice mladih arhitekata: Renza Piana, Richarda Rogersa i Gianfranca Franchinija. Zgradu su zamislili kao veliki urbani stroj kojem je svrha proizvodnja kulture, ali i mjesto gdje se kultura živi, dijeli, iščitava, uz razgovor, piće, predah, uživanje.
Nema prodaje
– Sve što zauzima i jede prostor izbacili smo van, da bismo unutrašnjost ostavili čistu, jednostavnu i adaptibilnu, promjenjivu – kaže Renzo Piano. Tako su instalacije smještene s vanjske strane, na fasadi premreženoj plavim, žutim, crvenim i bijelim cijevima kroz koje teku struja, voda, kanalizacija, zrak. Velike staklene površine spajaju unutrašnji prostor s vanjskim, a pokretno stepenište »obješeno« je o glavnu fasadu iznad ulaza. Dok se njime penje, posjetitelju se otvara pogled na čitav Pariz. Iznutra je golemi prazni prostor, koji se oblikuje prema potrebama.
Zgrada je podignuta usred Pariza, u tada zapuštenoj i ruševnoj četvrti obrtnika, sitnih trgovaca i radnika, na velikom parkiralištu koje su popularno zvali Beaubourg, pa je i centar jednostavno naslijedio to ime. Dok su se jedni zgražali i opisivali ga kao nakazu, rafineriju, plinaru ili svemirski brod, drugi su se divili njegovoj neobičnosti i modernome izgledu. Sredine nije bilo.
Odlučeno je da kolekcija centra moderne i suvremene umjetnosti pokriva period nakon 1905. godine. Uz djela likovne umjetnosti, tu su i fotografija, video, strip, film i glazba. Velik dio umjetnina darovali su autori, donatori, kolekcionari i privatne zaklade, dok je drugi dio Centar kupovao iz budžeta koji je za to predviđen. Nijedno djelo ne smije se prodati. Danas Beaubourg posjeduje oko 120.000 umjetničkih djela 6.500 autora.
Od toga je samo pet posto izloženo, a još pet posto se posuđuje i putuje svijetom. Stalni postav često se mijenja, kako bi se što više umjetnina »izrotiralo« pa trenuto možete vidjeti i djela naših suvremenih umjetnika: Mladena Stlinovića, Tomislava Gotovca i Davida Maljkovića. Godišnje se postavi oko 25 privremenih izložbi. Neke od njih postale su kultne po koncepciji, pristupu i postavu koji su promovirale.
»Podružnice«
Prva izložba, otvorena 2. veljače 1977., bila je retrospektiva Marcela Duchampa, oca konceptualne umjetnosti, koji je njeno postojanje i definiciju doveo u pitanje provocirajući publiku. Što je moglo bolje ilustrirati politiku budućeg centra? Izložbe s kraja 70-tih: Pariz – New York, Pariz – Berlin, Pariz – Moskva, Pariz – Pariz, bile su velike multimedijske izložbe epoha i kulturno-umjetničkih veza i utjecaja, dok je Magiciens de la terre (1989.) ostala zapamćena kao prva internacionalna izložba suvremene azijske, afričke, latinoameričke i eskimske umjetnosti u svijetu.
Novi izazovi
Arhitekti Renzo Piano Richard Rogers i Gianfranco Franchini iskoristili su samo polovinu terena predviđenog za gradnju, da bi ispred zgrade ostavili veliki betonski plato koji su jednostavno nazvali »piazza«, po uzoru na trgove renesansnih talijanskih gradova.
Piazza zajedno sa zgradom čini cjelinu zamišljenu kao simbiozu Times squarea i British museuma: »Informacija i komunikacija, aktivnost i prezentacija«. Taj veliki prazni prostor ispred Centra mjesto je susreta, odmora, zabave, razgovora, uličnih predstava i zabavljača. Istovremeno, to je jedino mjesto s kojega posjetitelj i prolaznik može pogledom obuhvatiti čitavu zgradu.
– Publika ima stalno nova očekivanja i traži individualni pristup. Trebamo se suočavati s novim izazovima, pronalaziti nove oblike moderniteta, nove umjetničke scene i prakse, razvijati nove pristupe umjetnosti i povezivati ju sa znanošću i tehnologijom. Posebno je važno razvijati međumuzejske projekte i komunikaciju, koristiti bolje zajedničke potencijale i sredstva.
Digitalno doba donosi svoje prednosti i ograničenja u koja se moramo uklopiti. U Aziji se u prosjeku svakoga dana otvara jedan privatni muzej, ali mrežne stranice muzeja ne postoje, prestatične su. Sve se odvija na društvenim mrežama gotovo u realnom vremenu. Danas postoje posebni blogeri koje se poziva prije otvorenja izložbi da naprave priloge koje objavljuju na Youtubeu i promoviraju događaj. Informacija i slika šire se nevjerojatnom brzinom internetom – kaže Lasvignes.
I u četrdesetoj Centar Georges Pompidou ostaje vjeran svom mladenačkom idealu i zadaći. To je i dalje mjesto druženja, učenja, dokolice, razgovora, divljenja, provokacije i propitivanja, koje je dosad privuklo više od 100.000.000 posjetitelja. Možemo mu samo poželjeti da ostane vječno kulturni laboratorij i da ne postane dio kulturne baštine. Baština pripada prošlosti, a Beaubourg budućnosti.
