Filmski nastavci, ako nisu unaprijed planirani, u umjetničkom smislu gotovo nikad nisu dobra ideja. Najgora varijanta ove loše, mahom holivudske navike, svakako su pak nastavci kultnih filmova ili velikih klasika, i to nekoliko desetljeća kasnije. Istina, ne može se reći da nema svojevrsnih čari, ponekad možda čak i stanovite logike u filmskim uskrsnućima kultnih ostvarenja, posebice ako ih radi isti autor. Četvrti »Mad Max« i drugi »Trainspotting« ni pod razno se, primjerice, ne mogu nazvati promašajima.

No negdje u tom prpošnom svijetu holivudske nezasitnosti i recikliranja trebala bi postojati granica koja čuva najbolje od najboljeg, filmove koji su oblikovali razvoj filmske umjetnosti i utjecali na generacije filmaša, od naknadnog precrtavanja, docrtavanja i holivudskih epiloga. Po nekoj samo po sebi razumljivoj umjetničkoj logici, svevremenska genijalnost takvih filmskih remek-djela trebala bi biti jači argument od puke znatiželje fanova. Vijest da se snima nastavak »Blade Runnera« (Istrebljivač) podijelila je stoga filmofile, puno više no relativno svježi slučaj dvadeset godina starijeg Rentona i ostatka Boyleove ekipe.

Idealno stapanje žanrova

»Blade Runner« Ridleyja Scotta, ekranizacija priče »Sanjaju li androidi električne ovce« Philipa K. Dicka u kojoj »istrebljivač« Rick Deckard (Harrison Ford) dobiva zadatak da ubije četvoro odbjeglih replikanata koji su se na Zemlju vratili naći svog kreatora – nije nikad bio »tek« kultni film. Vizualno zapanjujuća SF distopija, elegantno izvedeni noir, mračna filozofska i sadržajno višeslojna drama u jednom, »Blade Runner« je neponovljivo, idealno stapanje žanrova, savršeno dizajniran, režiran i odglumljen.

Film koji je cyber punk uveo u filmsku umjetnost i pustio vizualni pečat na stotinama filmskih uradaka koji su uslijedili, i dan danas izgleda potpuno bezvremenski. Štoviše, gotovo 35 godina nakon što je snimljen, najbolji karijerni uradak velikog Ridleya Scotta, a s njime i njegov predložak genijalnog Philipa K. Dicka, aktualniji su no ikada prije. U doba kad je razvoj umjetne inteligencije jedan od najprogresivnijih znanstvenih pravaca, a humanost gubi bitke pred kapitalom, pitanje što nas uistinu čini ljudima sve brže iz domene filozofskih rasprava prerasta u praktičnu dvojbu.

Radnja »Blade Runnera« smještena je, uostalom, u 2019. godinu i baš kao što fenomenalni vizualni SF dizajn filma ne djeluje nimalo zastarjelo u ovo moderno sci-teh vrijeme, tako ni hladna hijerarhija s moćnim bijelcima koji proizvode »sintetičke« robove za prljave poslove, dok se mračnim ulicama megalopolisa gužva raznolika etnička masa osuđena na puko preživljavanje, ne djeluje više nimalo futuristički. Gledati »Blade Runnera« danas više ne šalje trnce niz kičmu samo zbog artističkog dojma, već zbog činjenice da sve izgleda nekako previše poznato.

Sa svim tim na umu, dugoočekivani trailer famoznog nastavka naslova »Blade Runner 2049«, koji je na internet pripušten ovih dana, možda izgleda vizualno dojmljivo, no već u startu ostavlja dojam raznoraznih holivudskih klišeja – upravo onoga čega je original iz 1982. godine bio, s iznimkom nekih žanrovskih zakonitosti noira, u potpunosti lišen.

Prisjetimo se, ekranizacija Dickove priče objavljene 1968. godine »dinstala« se kao ideja u Hollywoodu još od sedamdesetih. Prva dva pokušaja adaptacije nisu se svidjela legendarnom SF piscu, a od snimanja je svojedobno odustao i Martin Scorsese. Onda je u igru ušao Scott, angažiravši Davida Peoplesa da prepravi adaptirani scenarij Hamptona Fanchera, a rezultat se, navodno, napokon svidio Dicku. Pisac je nažalost umro prije završetka filma, no u jednom od svojih posljednjih intervjua izjavio je da je zadovoljan projektom te posebno dojmljen vizualnim efektima Douglasa Trumbulla (poznatog i po »Odiseji u svemiru« i »Bliskim susretima treće vrste«) koji su »savršeno uhvatili svijet koji je izmislio«.

Filozofska pitanja

Vizualni koncept filma osmislio je pak Syd Mead, s time da je Scott inspiraciju pripisivao slici Edwarda Hoppera »Nighthawks« i francuskom strip časopisu »Metal Hurlant«. Suradnja je bila ponuđena i velikom Moebiusu, no on ju je, što će poslije požaliti, odbio zbog drugog angažmana.

Lawrence G. Paull i David Snyder potom su realizirali Scottove i Meadove zamisli, a Trumbullu je u osmišljavanju specijalnih efekata pomagao i Richard Yuricich. Zanimljivo, spori i dugački kadrovi kojima je Scott dopuštao gledatelju da upije niz detalja ovog mračnog, ali vizualno iznimno atraktivno distopijskog svijeta, jedna je od stvari koje je filmu nakon premijere zamjerao dio američkih kritičara. Nekima od njih nije se svidjela ni »nedorečenost u ljudskim odnosima«, no akademski je svijet vrlo brzo počeo analizirati sociološke i filozofske ideje filma.

Iza jednostavne akcijske radnje »Blade Runnera« stajao je cijeli niz suptilnih i manje suptilnih poruka. Testiranje sposobnosti na empatiju – navodno najbitniju razliku između ljudi i replikanata – površnim pitanjima o patnji životinja, ili stvaranje osobnosti ugrađenim tuđim sjećanjima i u konačnici suptilna naznaka da bi sam Deckard mogao biti replikant, neka su od moralnih pitanja kojima se poigravao »Blade Runner«.

U Scottovom filmu, kao i u donekle drugačijem Dickovom predlošku, replikanti, odnosno androidi, pokazuju konstantno veću dozu humanosti i empatije od svojih ljudskih stvoritelja i istrebljivača. »Ljudskiji od ljudi«, moto je uostalom i glavnog »proizvođača« replikanata, dr. Eldona Tyrella – prvog koji ne pokazuje previše empatije prema svojim kreacijama.

Ponoviti takvu filmsku kompleksnost, pod istim nazivnikom, zapravo je teško zamislivo. Već i sama najavljujuća rečenica zapleta ovogodišnjeg nastavka, koja govori da »LAPD policajac otkriva mračnu tajnu koja bi mogla uništiti čovječanstvo«, asocira na tipični holivudski SF akcijski film.

Zvučna imena

Istini za volju, ekipa angažirana na »Blade Runneru 2049« sastavljena je od hvaljenih i zvučnih imena. Iza scenarija krije se Hampton Fancher, čiju je svojedobnu adaptaciju Dickove priče Scott dao prepravljati. Sam Ridley Scott, koji je unatrag desetak godina želio snimiti »prequel«, odustao je prije tri godine od ideje da režira nastavak i uskočio je u projekt kao jedan od producenata.

Režija je na kraju povjerena novoj redateljskoj zvijezdi SF filma, Denisu Villeneuveu (»Dolazak«), kojemu je, kako sam tvrdi, originalni »Blade Runner« jedan od osobno najvažnijih filmova u životu. Vrijedi spomenuti da se iza kamere krije i veliki američki snimatelj Roger Deakins, nominiran za ravno 13 Oscara za filmove poput »Farga«, »Iskupljenje u Shawshanku«, »Nema zemlje za starce« i druge.

Uz takvu produkcijsku postavu, očekivani nastavak po svojoj prilici neće biti loš film. No ostaje vidjeti hoće li zbog njega za neke nove generacije gledatelja remek-djelo iz 1982. ostati izgubljeno u vremenu, poput mnogih drugih klasika uslijed »kiše« holivudskih filmova koji svi uglavnom sliče jedni na druge.