KULA ATLAGIĆ – Premda završetak lokalnih izbora u Zadarskoj županiji nije donio veća iznenađenja, iznjedrio je nekoliko zanimljivosti. Primjerice, u fokus javnosti, čak na nacionalnoj razini, dospjelo je mjesto u sastavu Grada Benkovca, Kula Atlagić gdje je upisano 316 birača.

Međutim, na izborni dan, sve do 11.30 sati, nitko nije glasovao čime je ovo mjesto postalo neslavni rekorder.

Ipak, u poslijepodnevnim satima došlo je do naglog preokreta, jedan se mještanin odvažio iskoristiti svoje demokratsko pravo, a očito je da je potaknuo pozitivan trend (ili rekao drugima da su izbori) jer je na kraju, prema informacijama DIP-a, zabilježeno čak osam glasova.

Makadamski putevi

Nažalost, loša izlaznost nije iznimka nego pravilo u Lijepoj Našoj, ali ipak smo dan nakon festivala demokracije, samo u teoriji, posjetili ovo zanimljivo mjesto kako bismo provjerili što kažu mještani i zašto im je potpuno svejedno. Selo je itekako raštrkano, ali lijepo, okruženo beskrajnim zelenilom i ukrašeno šarenim buketima cvijeća svih vrsta. Ima i lijepo uređenih kuća, obnovljenih u autohtonom stilu, omeđenih suhozidima. Ovdje kao da je vrijeme stalo, priroda je netaknuta, ali ljudi su veseli, sretni, zadovoljni i nadasve gostoljubivi. Saznajemo to nakon lutanja po mjestu, a kako to obično biva, sreća prati hrabre i nailazimo ni više ni manje nego na čovjeka koji je izašao na izbore.

Kula Atlagić – za politiku ne mari / Foto Mislav KLANAC

Božo Sovilj rođen je u Kuli Atlagić, a živio je 30 godina u SAD-u. Otišao je nakon Domovinskog rata, radio i prije mjesec dana se vratio na rodnu grudu.

– Eto, 30 godina nisam izlazio na izbore, pa sam sada ispunio svoju građansku dužnost. Ne znamo točno, mislim da nisam prvi, nego drugi koji je izašao. Izašao sam i u prvom krugu. A zašto drugi nisu, tko će to znati? Nisu zainteresirani, sad je vrijeme od pomidora, radi se po vrtovima, a neki vjerojatno nisu ni znali da su izbori, govori Sovilj dok uređuje vrt i okućnicu.

Osim toga, kako napominje Sovilj, u ovo selo nitko nije ništa uložio zadnjih 30 godina – ni zeru asfalta.

A ljudi ipak ima, neki dolaze barem povremeno, primjerice rođaci Davor i Sava Sanković. Jedan živi u Srbiji, drugi u Crnoj Gori, ali Kulu uvijek smatraju domom.

– Došli smo mjesec, dva u svoj rodni kraj, obići stare roditelje, kuće, imanje… Meni je ovdje divno, u Kuli sam 80 posto vremena, baš volim doći, sve mi je blizu, uživam, kaže Sava koji, kao i Davor, ni ne može glasati jer nema prebivalište u ovom mjestu.

I Davor obožava ovo mjesto jer se tu »baca brigu na veselje« i ništa mu ne nedostaje, osim…

– Nemamo koncerata, ali zato sami pjevamo, dodaje kroz smijeh.

Šalu na stranu, kao nužnost Davor, a suglasni su i ostali, ističe »malo asfalta« od zaseoka Sankovići do Gornje Kule, a riječ je o dva kilometra. Ne treba im puno, međutim sadržaja nikakvih osim dviju crkava nemaju, stoga bi minimum bio omogućiti im barem koliko-toliko sigurne ceste.

Četiri kilometra od Benkovca, a kao da je Bogu iza nogu / Foto Mislav KLANAC

Kako siješ…

Dok ćakulamo uz rakiju, u društvu psa imena Zloćko koje mu ni najmanje ne pristaje, dolazi i Siniša. Prezime možete pogoditi – Sanković.

Siniša stalno živi u Kuli Atlagić, ima dvoje djece i kaže da je ovdje živjeti – milina.

– Ja imam djecu, ali prije toga 25 godina nije se nitko rodio ovdje, uglavnom su stariji. Moja djeca idu u Benkovac u školu i vrtić, blizu je nama sve to, treba nam pet minuta autom, priča zadovoljno Siniša koji nije izašao na izbore.

– Što ću izlaziti? Ne poznajem nikoga, ni ne znam za što su bili izbori. Oni su lijepo trebali doći u selo i razgovarat’ s narodom i pitat’ što nama treba u životu. Ne daš ništa, dobiješ – ništa, ističe Siniša.

Svejedno, mišljenja je da, kako kaže, nitko nikome ništa neće dati, već da se čovjek sam treba snaći i stvoriti sâm sebi dobre uvjete za život. Mudar čovjek naučio je da vrijedi ona – uzdaj se u se i u svoje kljuse.

Živko Žika Sanković razmišlja slično i ne vidi neki veliki smisao izbora.

– Nemam ja ni stranke, ni kandidata, ja sam se svega toga riješio, nije me za to bilo briga ni u onom sistemu, ni sad u ovome, kratak je i jasan 67-godišnji Živko koji napominje da je ovdje stari običaj imati dva imena.

Stari je običaj, zaključujemo, živjeti i polako, u skladu s prirodom, ne opterećujući se s onim što se teško ili nikako ne može mijenjati. Valja biti zadovoljan onim što se ima, a ovdje, ako ništa drugo, imaju zajedništvo, svi se poznaju, poštuju i druže.

Skladan suživot

Žive u ovom mjestu, saznajemo od naših sugovornika, i katolici. I svatko živi u miru, bez ikakvih napetosti, oduvijek su jedno, a to se nije, kažu, promijenilo ni u vrijeme Domovinskog rata.

Ipak, prije je bilo drugačije, prije rata imali su ovdje čak i školu, a svako je polje bilo obrađeno kao u pitaru. Plodna dolina i vrijedne ruke hranile su mnoge, dok danas ljudi uglavnom uzgajaju pomidore, milune i nešto vinove loze, ali samo za osobne potrebe. Šteta, mjesto je ovo velikog potencijala, a za početak, kao preduvjet ikakvog razvoja dobro bi došao asfalt, da se makar lakše povežu s ostatkom svijeta. Jesu li svojim ignoriranjem izbora poslali poruku nadležnima? Teško. Njima mjesto od stotinjak stanovnika obično ne znači puno, premda su to ljudi, a ne brojke. Ljudi su to sa sudbinama i pričama, velikog srca i skromnih želja. Želja koje stanu u »dva kilometra asfalta«. Ako ih dobiju, dogovorili smo se, skupa će – okrenuti janje.