Drugačije je to nego u kazalištima što su kvadraturom velika. Drukčije je kad u prostor stane tek stol i dva reda stolica oko njega, uredno posloženih da publika, njih 30-ak, ima gdje sjesti. Drukčije kad su ti glumci tako blizu da ih dotaknuti možeš samo da je hrabrosti i da nisi posve koncentriran na to da si tiho dok se pred tobom odvija predstava. Predstava, a zapravo život. Kazalište Arterarij, redatelj Romano Nikolić, i opet se bavi temama kojima se drugi u pravilu ne bave.

Pamti se »Kućica za pse« u kojoj su se tematizirala ratna silovanja, kako žena, tako i muškaraca. Novoj predstavi ime je »Lijepi interijeri: Zagreb« i ona priča o ratnim deložacijama, onima što su se u Zagrebu, u hrvatskoj metropoli, dogodile 1941. i 1991. Ona se bavi dvjema ženama koje su iz svoga stana izbačene i njihovim pokušajem da se svojim stanovima vrate. Ona se bavi onom porculanskom šalicom, šoljicom, kojoj ni otkrhnuta ručka ne smeta da zapravo jedina ostane cijela pa da spoji, da spasi. A te dvije žene, ako već nisu i četiri u pitanju, igraju Alma Prica, nacionalna prvakinja HNK-a Zagreb, i Dragana Varagić, dugogodišnja prvakinja Narodnog pozorišta Beograd.

Dan nakon premijere evo nas na kavi s Draganom Varagić. Pitamo je kakav je osjećaj piti kavu iz »normalne« šalice jutro nakon što je u rukama imala onu šoljicu okrhnute ručkice. Smije se Dragana.

– Te šalice, i šalice i šoljice, imaju posebno značenje u našoj predstavi. Mislim da je taj porculan, koji je takav da se više nigdje ne može naći, priča o svim našim krhkim sudbinama i da je važno da se samo drška odvalila u nekom trenutku, ali je šalica ostala cijela. Ja bih nekako rekla da nam je o tome predstava – veli Dragana.

MNOGO NJEŽNOSTI

E da, ostala je šalica cijela, makar je onaj tko je gledao premijeru bio uvjeren da će popucati.

SANJIN KAŠTELAN

– Obje pamtite isti stan, obje s pravom polažete na njega pravo, i majke su vam pile iz tih šalica, i čuvale ih, voljele. Ja sam samo čekao sukob. No, nije se dogodio – priznajemo Dragani.

– Ne, nije. To je priča o dvije žene različitih biografija koje i vrijeme dijeli, a onda postaje priča o dva bića koja postaju jedno. Mnogo je nježnosti u našoj predstavi o mogućoj sreći koja se pretvorila u bol koji traje. Fantastično je raditi s Almom. To je poseban doživljaj. I ono što mi je lijepo i što pamtim iz procesa rada je to da je cijela ekipa disala na isti način. To nas je povezivalo. Tu prije svega mislim na našeg reditelja Romana Nikolića čija je vizija povezala i Almu i mene, i Moniku Herceg i njenu poetiku, Doroteu Šušak i njenu dramatursku filigransku osetljivost, Marija Mažića i njegovu ideju za projekt, Tanju Ačimović i Pavlu Miličić te dvije fino uzemljene, a entuzijastične brige oko svih nas. A kad govorimo o Almi, baš je pravo blago imati takvu glumačku partnericu – priča Dragana.

Znaju se, kaže, njih dvije od ranije. Sjeća se i kako su onomad bile zajedno u istom projektu.

– To je serija »Aleksa Šantić« snimana baš pred rat. Alma je igrala tu drugu veliku ljubav Alekse Šantića, ona je bila moderna žena, a ja sam bila njegova onako više tradicionalna sestra. Nismo imali neke zajedničke scene, osim jedne porodične proslave, ali se znamo od tamo. Znamo se i iz onih odlazaka u Dubrovnik kad smo bile mlađe. Alma je igrala Juliju na Dubrovačkim ljetnim igrama, to sam gledala, a ja sam koju godinu prije igrala Juliju u Narodnom – sjeća se Dragana.

Tako su se nekako križali njihovi putevi dok se evo nisu našle jedna sučelice drugoj, ili jedna uz drugu.

SANJIN KAŠTELAN

– I to je blago. Cijeli ovaj proces nešto je što ću sigurno dugo pamtiti, a imam dosta godina i svašta pamtim (smijeh). Ovo je nešto što je srcu drago i što će tu i ostati. Jer bez te količine ljubavi, dobrote i nježnosti ne bismo mogli proći kroz proces ovako kako smo prošli – ističe Dragana.

VAŽNE ULOGE

Pitamo Draganu je li joj možda, kada je dobila tekst na uvid, prošlo kroz glavu: »Pa nije li mogla i neka lakša tema!?«. Kao da su je krenule teške teme. U kazališnoj uspješnici »Naš sin« beogradskog Hartefakta igra majku koja se lomi kad se suoči sa seksualnom orijentacijom svoga sina.

– Igrala sam ja i komedije – smije se na to Dragana.

Ali je istina i to da je počela karijeru s nekim velikim, važnim, teškim ulogama. Nataša Rostova u »Ratu i miru«, pa Julija, pa Lady Ana u »Richardu III.«… S druge pak strane pamtit će je oni s malo više životnog iskustva i iz televizijskih serija poput serije »Svetozar Marković« što ju je režirao Eduard Galić, ili pak iz filmova poput »Velikog transporta« Veljka Bulajića. A pamtit će se, dakako, i to »Varljivo leto ‘68.«

– Najvažnije mi je tko je u ekipi. Vremenom mi se iskristaliziralo kao najvažniji kriterij da su to ljudi koje osjećam kao svoje i da možemo nešto zajedno. I da se razumijemo. I to se dogodilo na ovoj predstavi – ističe Dragana.

A onda eto digresije, onako kako je nekada davno svako malo digresiju neku imao za reći njen razrednik u gimnaziji. Ispričava se Dragana na digresiji, ma nema zašto kad paše.

– Kćerka mojih prijatelja iz Toronta ima 16 godina, hoće upisati glumu, pa me njeni roditelji, oboje inženjeri, zamole da je čujem. Dođe ona, ja je poslušam i kažem: »Ljudi, ja bih rekla da!« Međutim, ode ona prvo na medicinu, pa na inženjerstvo i sada radi doktorat u Danskoj. Pa mi šalje svoj rad koji je objavila. Radila je na nekim aparatićima za srce, pa su proveli eksperiment u Španjolskoj. U eksperimentu je užaren ugljen po kojem fakiri hodaju i publika kojoj su, baš svima, priključili te aparatiće. I u jednom trenutku detektiraju da su se svima u publici ujednačili ritmovi srca dok gledaju fakire. Događaj je ujedinio publiku. I ja joj velim: »Pa ti si kazalište! Ovo je naše!« Jer kad se dogodi nešto u kazalištu, te neke tišine, publika se ujedini. To je ta tišina koju osjećamo. I onda svi dišemo istim ritmom – priča Dragana.

Znali su velikani odavno koliko je tišina važna. Spomenut će tako Dragana Kurosawu koji je kadrove u filmu montirao poštujući ritam udaha i izdaha, Bergmana koji je govorio o pupčanoj vrpci između publike i izvođača na sceni.

SANJIN KAŠTELAN

– Sve je to nešto čemu težimo, i to se ponekad dogodi u našem poslu, i to su ti neki trenuci koji se pamte. To je neko malo čudo koje je moja mlada prijateljica i znanstveno dokazala – smije se Dragana.

FILIGRANSKO TKANJE

Tišina. Bome je bilo tišine i za premijere.

– To preplitanje njihovih priča, to istovremeno postojanje u dva vremena, to neko filigransko tkanje kojem smo težili kako bismo povezali ta dva vremena i te dvije osobe iz dva vremena u događaju za koji kažemo na kraju: »Nije se dogodilo, sudbine su se dogodile, a njihov susret možda i nije.« To preplitanje je bilo važno i te priče o majkama. Znače mi te priče o majkama – priznaje Dragana.

U predstavi je raznih važnih rečenica.

– U jednom trenu tako govorite kako pravda nikog ne zanima. Zar je stvarno tako? – pitamo.

– Jest, tako je. Ali ima još rečenica u tekstu. Alma tako najprije govori: »Kad je rat nema ljudi.« A poslije toga kaže: »Kad je rat ima ljudi.« Mislim da to je prepoznavanje u nekim teškim okolnostima duboko i značajno, jer ta promjena koja se dogodi u tim nekim susretima nešto je što trenutno mijenja unutarnju psihološku strukturu u obje osobe. To je nešto što ne očekujete. Kad to imate u susretu s nekom osobom, to je dragocjenost. A trčeći kroz život, kao što sada trčimo, zaboravimo koliko je to važno, koliko je dragocjeno i koliko je to ono čemu ustvari težimo – ističe Dragana.

A ima, kaže, još jedna tema koja joj je važna, a spominje se na kraju predstave.

– To je tema djece. Što je to što trebamo napraviti da bismo tim mladim generacijama ostavili nešto lijepo i svijetlo, pročišćeno, a ne svoje traume i tuge!? – pita se Dragana.

– Nemam pojma. Samo smo na sebe usmjereni – sve je što joj se dalo reći.

– Ali ima čovjeka, k’o što kaže naš tekst – ima čovjeka. Znate što, nas su sustigle tehnologije. Pritom govorim o svojoj generaciji. Ubio nas je taj urnebesni početak brzog tehnološkog razvoja za koji nismo sigurni gdje točno ide. Znamo što su benefiti, ali nismo sigurni što su posljedice i koliko nemamo kontrolu nad tim. Paradoksalno je, ali u cijelom tom tehnološkom razvoju mi »obični« znamo danas puno manje o svijetu u kojem živimo nego što je to bilo ranije – mišljenja je Dragana.

DUHOKLONUĆE

Spomen mladosti neminovno je doveo do spomena studenata koji mjesecima već prosvjeduju u Srbiji. Dragana nema dileme, odavno je rekla kako je ona njihova profesorica i mora biti uz svoje studente. Pritom je i pobrojala podosta vrlina na koje su nas studenti podsjetili svojim ponašanjem. Sabranost, strpljivost, odlučnost, hrabrost, nepotkupljivost…

– I unijeli su misao u javni prostor. Jer mi smo na nekom poluautomatskom pilotu, pogotovo u tom javnom prostoru, političkom i društvenom. Oni su u sve unijeli misao. Bilo mi je zanimljivo gledati kako oni kad govore misle. I vrlo su koncizni. Moja generacija je opširna. Prošle godine za najljepšu riječ u srpskom jeziku izabrana je »duhoklonuće«, a ove godine »rasanica«. Eto, to je put koji, nadam se, prolazimo – kaže Dragana.

I da, dodaje, generacija je to koja ide tri koraka naprijed.

– Oni se ne »zakucavaju« u problem koji su u društvu prepoznali, ne muče se otpetljavati te zamršene čvorove, već idu dimenziju iznad toga. Moja generacija misli da to treba rastvoriti, raspetljati, a to nekada ide unedogled i nemoguće je. Na neki način i ovaj susret između ove dvije žene u našoj predstavi nije raspetljavao već je tom nekom drugom dimenzijom napravio dragocjenim susret prepoznavanja dva ljudska bića – objašnjava Dragana.

Pamti tako ona kako joj je kolega Petar Kralj prilikom ponovnog susreta nakon mnogo godina kazao: »Ljudi trebaju pričati.«

SANJIN KAŠTELAN

– To se dogodilo u Torontu. Ja sam 20 godina živjela u Kanadi, otišla sam ‘93. protestno iz kazališta. Nije izgledalo da ću u dogledno vrijeme bilo gdje ponovo igrati, a bez toga ne bih mogla, pa sam se odselila. Povremeno su dolazila beogradska kazališta u Kanadu na gostovanje. I tko će drugi nego ja poslije predstave organizirati okupljanje u svojoj kući. Pa su došli Petar Kralj i Svetlana Bojković. Sjedili smo tu večer, sjedili smo dugo i pritom je rekao tu jednostavnu rečenicu koja je meni puno značila: »Ljudi trebaju pričati.« – prisjeća se Dragana.

NEISPRIČANE PRIČE

Značilo je to njoj i zbog svih onih priča što ih u sebi zatvorene drži, ili ih je držala. Držala ih je zatvorene i zato jer ju je život vodio tako da s 36 godina ode daleko od kuće i počne potpuno drukčiji život u sredini koju ne pozna.

– O Kanadi sam malo znala. Znala sam da imaju dobar hokej. I znala sam da žena premijera voli plesati bosa na prijemima – smije se Dragana.

Hvatala je ono što joj se činilo zanimljivo, a zapravo je učenje moralo početi ispočetka.

– Učenje kako hodati dok hodate. Taman da sve te neke priče ostanu ne samo zatomljene, već jednostavno neispričane, jer nije bilo vremena. Ja sam tek tamo shvatila koje sam blago imala radeći s fantastičnim glumicama i glumcima dok sam bila mlada glumica. Što su mi sve dali, shvatila sam tek kad sam otišla – priznaje.

Samo, da ne pojedu čovjeka te neispričane priče!?

– Pojedu. Priče treba ispričati. Naša cijela predstava je o tim pričama koje se moraju ispričati. I nisu nas pojele. Naprotiv, spojile su nas – kaže Dragana.

A zato što se ljudi boje pričati priče, ili nemaju vremena, na kulturi je veća odgovornost, na kulturi koja se jamačno nimalo slučajno slabo dotira. Netko voli da ne pričamo priče, čini se.

– Znate što, ljudi pričaju priče i kad šute. Te tišine su dragocjene, svašta se kaže. Svašta se prenese. I to je isto jedno duboko razumijevanje. Ali ta potreba da se sretnemo i da postojimo u nekom vremenu i prostoru zajedno, to nam je negdje cilj i u umjetnosti. Ti susreti nas oplemene. Pare? Da. Kultura u problemu?! Kako ne, uvijek. Ali ima nešto što je dragocjeno i za što se nadam da nismo izgubili. I ono što je lijepo, ima publike u kazalištu. I to je zanimljivo – veli Dragana.

Vjeruje ona da na našim prostorima postoji neka tajna veza između glumaca i publike.

– Ostala je očuvana, prepoznajemo se, razumijemo se, znamo zašto idemo u kazalište, znamo zašto radimo u kazalištu. To mi je nešto vrlo značajno – ističe Dragana.

Pitamo Draganu i to je li joj bilo teže otići u Kanadu, praktički na vrhuncu karijere, ili se vratiti 2012. pa i opet skoro sve iz početka. Ona veli da ljudi ima svuda. I da se ljudi prepoznaju po nekom unutarnjem otkucaju.

– Nisam se bojala početi ispočetka. Stecaj sretnih okolnosti me odveo na audiciju kod sjajnog kanadskog redatelja, tako da sam zaigrala prvi put na engleskom vrlo brzo. Ali da je bilo lako, nije. Samo mi je bilo stalo da imam dovoljno širine i radoznalosti prihvatiti novo. Ne mijenjati sebe, već si dodati. Otkrila sam u kom dijelu mene »stanuje » engleski jezik – priča Dragana.

SVI SUSRETI SU NOVI

Ima, kaže, divne uspomene na neke ljude s kojima je radila u Kanadi, na susrete koji su joj bili značajni.

SANJIN KAŠTELAN

– Odlazak, povratak, isto mi je bilo teško. Nevjerojatno je to, ali je tako. Prvo, nitko nas nije tamo zvao. Tamo nitko nema pojma što sam ja radila u Beogradu, koliko sam igrala u kazalištu i snimala. Ali, imate energiju s nekim se susresti, nositi sa sobom sebe, kažete »ja sam tu« i ajmo vidjeti možemo li zajedno. Ako ne, radit ću neke druge poslove. Stati ne možete, morate vrtjeti pedale bicikla, inače ćete pasti. Povratak je očekivanje da će vas ponovo zapljusnuti to nešto lijepo što ste zapamtili iz nekih davnih godina i da će vam vratiti jedan dio identiteta. Ali ne možete se vratiti na staro. To ne postoji. Svi susreti su novi, sve je drugačije. Drugačije ne po nekom pojavnom obliku, drugačije u osjećaju. I to nije loše, makar nije lako. Treba ponovo hodati tamo gdje sam mislila da put znam. Kada sam to razumjela, sve je postalo lakše – ističe Dragana.

Puno toga je, kako kaže, odnijela u Toronto, ali je puno toga i donijela u Beograd. Kanađani su je tako nagovorili da počne režirati, da predaje na fakultetu. Prije tog je magistrirala, upisala doktorat.

– Poslije nekoliko mjeseci se uplašim da mi se to dopalo, da se više nikada neću vratiti na scenu. Onda sam samo riješila – ne! Ja se moram vratiti onome što me davnih godina odvelo u glumu. Doktorat ću uvijek moći završiti, a i bez doktorata mogu biti profesorica, što sam i postala – priča Dragana.

Prepala se, priznaje, nove ljubavi, prepala se da će staru zaboraviti.

– Mi smo krhka bića. Odluke su naše krhke. Imaju one unutrašnju snagu koja nas vodi, ali mješavina snage i ranjivosti je nešto zajedničko svima nama koji hodamo kazališnim daskama. Kada sam bila mala, mislila sam da kad staneš na scenu da je to snaga, monumentalnost. A onda sam s vremenom shvatila da je to kao život. Ta životna snaga je kao neki mali plamičak kojeg nosite na dlanu, idete kroz život i pazite da se taj plamičak ne ugasi – kazuje Dragana.

VRIJEME ISKOČILO IZ ZGLOBA

Što bi samo na sve ovo kazao Shakespeare!? Nasmijala se na ovo Dragana. A nije pitanje bez vraga. Starom liscu ona se dala posve, specijalizirala ga na Shakespeare Institute u Stratfordu.

– Kad sam bila mala, čitala sam jednu knjižicu o Shakespeareu u kojoj su prepričali neke njegove komade. Još je kod kuće imam, izdanje Lastavica. Baš sam bila mala i baš sam bila fascinirana – na prvu će Dragana.

Odvede nas zato razgovor i dalje, put Tolstoja, put prvih velikih uloga. Odvede nas i do njenog rodnog Kraljeva i svega što je naučila od svoje učiteljice Radmile.

– Sjećam se, učili smo pisati slovo A. Preko ramena se ona nagne, vidi da sam brisala gumicom i brljala nešto. Gotovo da nisam probušila papir od brisanja. I ona meni uzme ruku i pored toga nas dvije pišemo pisano slovo A koje je prelijepo. I nauči me tad jednu stvar o životu: kad nešto nije dobro i ne ide, ne diraj ga više, ali pored toga počni novo. To me Radmila naučila o životu – priča Dragana.

Kraljevo, Beograd, Toronto, Zagreb…

– Niste mi rekli što bi na sve kazao Shakespeare. Ako ne o vama, ono o ovom današnjem vremenu koje živimo – velimo.

– Izglobilo se. Vrijeme iskočilo iz zgloba. To bi vjerojatno rekao – s blagošću će Dragana.

Spasit će zato neka šalica, šoljica, makar da joj je drška i okrhnuta malo.