U sklopu programa Gradske knjižnice Zadar – Palača riječi – u goste je stigao književnik Edo Popović i predstavio svoj najnoviji roman iz 2024. koji nosi naslov »Hrvatski pasijans«. Popović je jedan od najznačajnijih suvremenih hrvatskih prozaika koji je književni proboj ostvario zbirkom urbanih priča »Ponoćni Boogie« (1987.), a koja je svojim filmskim, glazbenim i književnim referencama te autentičnim gradskim glasom stekla gotovo kultni status. Osim toga, književnoj i kulturnoj sceni pristupio je tijekom ‘80-ih kao član uredništva časopisa Quorum te kao suradnik omladinskih listova Polet i Studentski list. Početkom 1990-ih djeluje kao profesionalni novinar i ratni reporter, što će ostaviti dubok trag u njegovu kasnijem književnom izrazu.

U svojim djelima, poput »San žutih zmija« (2000.), dnevničke proze »Kameni pas« (2001.), trilogije »Koncert za tequila i apaurin« (2002.), »Plesačica iz Blue Bara« (2004.) ostaje vjeran urbanim temama, često prožetima refleksijama društvene zbilje. No, s vremenom njegova proza evoluira prema introspektivnijim i prirodom inspiriranim zapisima, što se posebno očituje u knjizi »Priručnik za hodače« (2009.) koji predstavlja svojevrsni putopis i meditaciju o hodanju, pisanju i življenju, ili pak dnevničko-autobiografska proza »U Velebitu«. U romanu »Lomljenje vjetra« (2011.) kroz mračni futuristički okvir promišlja smjer suvremenog hrvatskog društva, dok se u posljednjem romanu »Hrvatski pasijans« (2024.) ponovno okreće urbanim temama.

Osim detalja o najnovijem romanu otkrio je više i o svojim književnim uzorima, procesu pisanja, a također se prisjetio i svojih pustolovina po Velebitu, ali i povlačenju iz gradske svakodnevice u prirodu.

IZ STVARNOG ŽIVOTA

Popović radnju svojeg najnovijeg krimića »Hrvatski pasijans« smješta u Novi Zagreb, gdje se cijela priča vrti oko umorstva jednog umirovljenog svećenika. Slučaj preuzimaju inspektori Branko Rakitić i Marko Ančić. No, kao i mnogi drugi elementi u njegovim romanima, i ova priča potekla je iz stvarnog života, gdje svakodnevne vijesti o zločinima, političkim previranjima i društvenim anomalijama postaju neiscrpan izvor njegove inspiracije.

– Inspiraciju crpim svaki dan – čitam portale, crnu kroniku, političke vijesti… I tu već nema previše razlike između crnih vijesti i političkih. Nažalost, nije potrebno puno kopati da bi se došlo do motiva za krimić. Inspiracija dolazi sama, iz svakodnevnog života, objašnjava Popović koji se godinama bavio i novinarstvom.

U središtu radnje romana nalazi se čovjek na dužnosti – inspektor Rakitić – koji, kroz niz neobičnih susreta s ekscentričnim obiteljima i ljudima na rubu društva, otkriva paradoks naše svakodnevice – gdje dobri na kraju ispadnu loši, a loši dobri.

– To je moj način da progovorim o ovom našem, rekao bih – ludo zanimljivom društvu. Samo bih volio da je manje zanimljivo. Ali, eto, takvi smo. Mi smo, koliko god to banalno zvučalo, još uvijek mlada država, mlada demokracija. Mislim da će morati proći jedna ili dvije generacije dok ne shvatimo što je to zajednički interes, kaže pisac.

Po njemu, zrelo društvo poznaje barem desetak tema oko kojih postoji konsenzus – bez obzira na političke razlike. U Hrvatskoj, kaže, toga nema.

– Mi se ni oko zdravstva ne možemo dogovoriti – a svi bismo ga, valjda, htjeli besplatno. Umjesto toga, odmah se skače jedni drugima u oči, tvrdi Popović te dodaje kako mu se čini da jedino književnost još može otvoriti prostor za ono što svi znamo – ali o čemu najčešće šutimo.

Iako se u svojim romanima dotiče ozbiljnih i često mračnih tema, ističe da mu nikad nije bila namjera šokirati čitatelja.

– Naprotiv, pokušavam ostaviti prostor za vedrinu i nadu – jer drugačije ne znam ni ne želim. Ne pripadam među one pisce koji vole »zatući« čitatelja teškim temama. Stvarnost je sama po sebi dovoljno šokantna i neugodna. Nastojim da, unatoč svemu, ostane neka svijetla točka.

KRITIKA DRUŠTVA

U krimiću »Hrvatski pasijans« važnu ulogu ima i tema religije, iako sam priznaje da nije religiozan.

– Moja majka je bila vjernica, a otac komunist – nevjerojatna kombinacija. Zato često kažem da sam dijete miješanog braka, priča Popović kroz smijeh.

Vjeru svoje majke, međutim, pamti s poštovanjem jer je u njoj prepoznavao tihu, nenametljivu duhovnost.

Sandra Simunovic/PIXSELL

– Moja majka je razlikovala instituciju Crkve od vjere. Znala bi reći da je Bog svuda oko nas i da nije nužno ići u crkvu da bi se čovjek pomolio – može i sam, u tišini svoje sobe. Takav pogled na vjeru, iako nisam religiozan, mislim da sam naslijedio. I u romanu jasno ističem tu razliku između religioznosti i duhovnosti – ona se vidi i kod samih likova, pojašnjava ovaj pisac.

Većina njegovih djela prevedena su na njemački jezik, dok će roman »Hrvatski pasijans« dogodine također biti preveden na njemački jezik u okviru jedne male nezavisne izdavačke kuće iz Dresdena. To potvrđuje da njegov rukopis nadilazi lokalni kontekst – premda je ukorijenjen u njemu.

Ovo nije njegov prvi krimić, do sada je objavio trilogiju »Igrači«, koju čine dvije novele – »Koncert za tequilu i apaurin« i »Plesačica iz Blue Bara« – te kratki roman »Dečko, dama, kreten, drot«. U tim pričama likovi se međusobno povezuju, ali još važnije – povezuje ih atmosfera postratnog zagrebačkog društva u kojem se isprepliću politika, kriminal, mediji i različite društvene strukture.

– U tim pričama postoji poseban tip policajca koji je greškom postavljen za šefa odjela za kulturni terorizam. U toj ludoj postizbornoj križaljci, kad se ljudi postavljaju po ključevima, on završava u Ministarstvu unutarnjih poslova na toj potpuno apsurdnoj funkciji kao šef kulturnog terorizma. O takvim stvarima se ne može pisati ozbiljno – to je jednostavno nemoguće. Svoje krimiće volim nazivati »špageti vesternima« budući da volim gledati stare špageti vesterne u kojima pravda na neki način uvijek bude zadovoljena. Iako, istjerivači pravde nisu baš neki uzorni ili bogojazni likovi, kaže Popović čiji je pristup krimićima nerijetko humorističan i pomaknut, ali uvijek s jasnim društvenim podtekstom i kritikom društva u kojem živimo.

PITANJE EGZISTENCIJE

U romanima vješto isprepliće mnoštvo likova, od kojih su mnogi inspirirani stvarnim osobama, iako to nikad nije doslovno. No, ono što ih sve povezuje jest da sam Popović na početku pisanja nikada ne zna kako će priča završiti.

– Na početku imam tek osnovnu ideju – maglovitu sliku. A kad dobijem prvu rečenicu, sve samo krene. Volim reći da se moja proza sama piše. Nemam unaprijed razrađenu konstrukciju, samo pustim da sve ide svojim tokom, otkriva Popović te ističe kako vjeruje u onu da te inspiracija treba pronaći kako radiš, pa je on često nalazi u svakodnevici, glazbi ili slučajnim trenucima.

– Događa mi se da usred ručka ustanem i potrčim za računalom jer mi je sinula ideja. Ako to ne zapišem odmah – gotovo je, nestane. Zapravo, cijelo vrijeme »varim« roman, i kad vozim, i kad hodam. Tako mi je, primjerice, vozeći se iz sela prema Zadru pala na pamet ideja za novi roman – čista fikcija.

Jednog od njegovih najpoznatijih likova – inspektora Rakitića, uvelike je oblikovao prema vlastitim crtama.

– Da sam policajac, bio bih kao Rakitić – možda još i žešći. On je moj alter ego jer je intuitivan. I ja sam takav – čovjek osjećaja i intuicije. Nisam intelektualac koji će razbijati glavu pitanjima o poretku u svemiru i slično. Ja jednostavno »nanjušim« ljude, iskreno će ovaj pisac.

U razgovoru se osvrnuo i na jednu od ključnih tema za svakog domaćeg autora – pitanje egzistencije kroz književni rad.

– Ja ne mogu živjeti od pisanja. Ne znam kako je kod Ante Tomića, Miljenka Jergovića ili, pak, Damira Karakaša. Od mlađe generacije zanimljiv mi je Kristian Novak – on se prodaje, ima publiku. Potpuno mi je jasno da moje proze nemaju tako širok doseg kao njihove, kaže Popović koji je već tri godine u mirovini, a budući da je bio član Zajednice samostalnih umjetnika – ima nešto veću mirovinu od prosjeka jer ima i petnaest godina radnog staža izvan umjetnosti, a uz to prima i dodatak kao zaslužni hrvatski pisac.

No, dodaje kako ipak uspijeva ostvariti prihode izvan hrvatskog tržišta.

– Imam sreću što su mi gotovo sva djela prevedena na njemački, pa su honorari od tamo ipak ozbiljniji. Gostovanja i javna čitanja su tamo također solidno plaćena. Nikad nisam aplicirao za stipendije, uvijek su to bile pozivnice. Tako sam, primjerice, proveo šest mjeseci u Švicarskoj – bez obaveze, ali sam ipak vodio svjesno bilješke koje planiram pretočiti u knjigu.

NOVOZAGREBAČKI PISAC

Iako u posljednje vrijeme sve više vremena provodi na selu, tražeći odmak od gradskog ritma, u svojim romanima i dalje ostaje snažno vezan uz urbani pejzaž – ponajprije uz gradske četvrti Novog Zagreba, koje su najčešća pozornica njegovih priča.

– Često me nazivaju novozagrebačkim, pa čak i samo zagrebačkim piscem – kao da je to uvreda. Ali nije. Pa Bukowski je pisao o Los Angelesu, gdje je živio… Svi pišemo o onome što poznajemo. A ja jako dobro poznajem Zagreb, pogotovo Novi Zagreb, ističe Popović.

Govoreći o književnim uzorima, ne skriva da ih ima – naprotiv, smatra da bi bilo neiskreno tvrditi suprotno.

– Mnogi su pisali prije mene, i bolje od mene. I danas, iako imam 68 godina, učim. Ne mislim da sam sve naučio – čovjek uči cijeli život.

Popović je otvoren i po pitanju književnog stvaralaštva – priznaje da ideje dolaze iz raznih izvora, pa i iz literature drugih autora.

– Ako nešto »ukradete«, to treba reći. Nitko nije sto posto originalan. Moj prvi krimić, s inspektorima, događa se u psihijatrijskoj klinici. I baš tamo jedan krimić latinoameričkog pisca postane ključ za rješenje slučaja – inspektoru Rakitiću dolazi u ruke i poveže mu konce. Dakle, ponekad rješenje dolazi izvana, a policajci su samo medij.

Za kraj dodaje kako je u životu, kao i u književnosti – sve nepredvidivo.

-​ Vjerujem da je život pun slučajnosti. Ništa ne možemo planirati s potpunom sigurnošću. Postoji ona dobra: »Ako želiš nasmijati Boga – reci mu svoje planove«, zaključuje Popović.

PRIRODA I KNJIŽEVNOST

Prošlog vikenda u ambijentu zagorske planine Ivanščice održalo se četvrto izdanje festivala Brdo knjiga, a među sudionicima je bio i Popović koji je predstavio dvije knjige – »U Velebitu« i »Priručnik za hodače«. Za njega je ovaj festival savršen spoj prirode i književnosti, a kako ističe, uvijek dođu zanimljivi ljudi. Posebno ga je veselio ovogodišnji gost – norveški književnik Torbjørn Ekelund.

-​ Ekelund je predstavio knjigu »Godina u šumi«. Naime, on je svaki mjesec išao provesti po jedan dan u šumi na istom mjestu. Poanta je u tome da avantura ne mora biti ekspedicija na Mount Everest – to može biti i jednodnevni boravak u prirodi, dostupan svima. Ekelund ima nevjerojatno oko za detalje i zbilja donosi duboke uvide u prirodu, kaže Popović, te dodaje kako mu je, od takve literature, jedna od najdražih knjiga koju je pročitao ona od škotske književnice Nan Shepherd – »The Living Mountain«. Također, istaknuo je kako kod nas taj žanr nije toliko definiran te da bi volio da se više domaćih autora bavi tim temama.

Govoreći o prirodi, Popović se prisjetio i nekih neobičnih susreta s putnicima na Velebitu.

– Jedne godine, u skloništu Tateova koliba na Stapu, upoznao sam čovjeka iz Engleske koji je pješice krenuo iz Londona, a cilj mu je bio – Jeruzalem. Zvao se Adam. Ipak, stigao je »samo« do Istanbula, jer se morao vratiti zbog sudskih procesa u kojima je bio uključen kao aktivist. Nakon toga sam napravio s njim intervju dok sam radio kao novinar, prisjeća se.

Osim toga, ispričao je kako je u planinarskom domu na Sjevernom Velebitu jednom prilikom sreo i jednu Britanku koja je bila toliko niska da je skoro ruksak bio veći od nje.

– Krenula je rano ujutro iz Jablanca, popela se na prijevoj Alan i preko Premužićeve staze stigla do Zavižana, gdje je prespavala. Budući da se spremala oluja, rekao sam joj da ne ide dalje, jer je planirala dolje na Lubenovac sljedeći dan. Međutim, svejedno je otišla. Kada je prošla oluja, sjeo sam u auto i otišao do Alana da provjerim je li sve u redu, dok su mi tamo kazali kako je stigla i već produžila prema Baškim Oštarijama. Englezi imaju taj osvajački duh. Nevjerojatan mi je taj način razmišljanja. Hrvati nikada nisu bili osvajači – mi smo se uglavnom branili. Kada bi netko rekao idemo osvojiti svijet, odgovor bi bio ma nećemo danas – južina je, pada kiša. Uvijek nekako nađemo izgovor da nešto ne ostvarimo. Izuzetak su naši mornari, oni su oduvijek plovili, i nekad i danas te su stvarno vidjeli svijeta, mišljenja je Popović.