RIJEKA  Mali je milijun karaktera stalo u senzacionalnu riječku šampionsku generaciju 2024./25. Ali nijedan osebujniji od Nike Jankovića. Nema pitanja na koje neće odgovoriti onako, baš iz dna srca i duše. Emocije na rukavu, osmijeh kao zaštitni znak. Kao da je zaigrani dečko na školskom igralištu. A zapravo je… Rođeni pobjednik.

Nema utakmice na kojoj nam nije kidao živce, na kojoj nismo psovali i urlali »Dodaj! Do-daj!!! Ne može svaka lopta biti šut po golu«. Hvala Bogu da ne sluša nikoga, nego vlastiti instinkt. Jer u nedjelju u 17.12 sati svojom je »glavom u pod«, driblingom pa niti ne pomišljanjem na dodavanje, nego šutom u malu mrežicu, ispisao riječku nogometnu povijest.

Upisao se Niko u najzlatnije retke svih klupskih almanaha i knjiga koji će ikad biti napisani. Pogodio slijeva u suprotni kut, izbio Belupu dah iz pluća, a Rijeci skinuo sto tona tereta s leđa i lansirao je prema naslovu prvaka. Rođak Janko godinama je krajem osamdesetih igrao za Rijeku. Bio je idol tribina. Došao je kao bek, postao napadač, u 98 utakmica na Kantridi zabio je 37 pogodaka. Skandiralo mu se ‘Ja-nko Ja-nko-vić, ša-la la-la-laaa!’, ali… Trofej nije osvojio. A Niko, Niko iz Hrvaca je – prvak Hrvatske s Rijekom! I to strijelac pogotka. i to kakvog!

Erupcija sreće

Nakon utakmice (vidno trijezan, svaka čast) za HNK Rijeka TV je govorio:

– Kakav je osjećaj? Pa najponosniji smo na svijetu! Za ovo smo živjeli zadnjih godinu dana. Trudili se. Mukotrpno trenirali. I sve se na kraju isplatilo. Kako kažu: i rad i znoj i krv i suze. Nema treninga na kojem nismo išli 100 posto. A najveće zahvale idu – našem treneru, našem Radomiru Đaloviću. Stalno je bio uz nas, stalno nas je motivirao. On je bio naša snaga! Svaka čast i svima u stručnom stožeru i svim dečkima u momčadi. Vjerujte, vidjeli ste i sami, ovo su sve karakterni dečki. Momčad Rijeke… To su sve pobjednici!

Gol za 1:0 proslavio je tako da je valjda sekunda nedostajala da doslovno završi u drugom-trećem redu tribina. Cijela momčad i on, na ogradi, u ogromnom, pobjedničkom zagrljaju s navijačima.

– Pa ovo mi je najbitnija utakmica u životu. Malo me ponijelo, da – smijao se Niko. – Normalno da se dogodi takva erupcija sreće. Osvojiti naslov prvaka Hrvatske… Nema ništa ljepše na svijetu!

Onda je sam svijetu objavio:

– Imam jednu radosnu vijest. Danijela, supruga Luke Menala, je trudna. Dan prije utakmice Luka mi je rekao: »Ako zabiješ gol, dat ću sinu ime po tebi, zvat će se Niko.« Tako da ću, ako dragi Bog da, za dva mjeseca dobiti imenjaka. I još jednom podsjećam Luku na to obećanje. Nitko sretniji od mene što sam zabio gol, što će se roditi još jedan Niko i što smo pobijedili.

U jednom trenutku sezone morali su shvatili da to može biti to, da ovo može biti sezona u kojoj će Rijeka, senzacionalno, osvojiti drugi naslov u povijesti kluba, a oni svi postati možda i najblistaviji dio te ponosne povijesti.

– Ma mi smo u sebe vjerovali od prvog dana. Da, čak i nakon onog poraza od Olimpije, kad smo izgubili 0:5 i ispali iz Europe. Tad su nas neke stvari poremetile, ali nismo htjeli tražiti izgovore, nego smo vjerovali i dalje. Kako sam već rekao, mi smo vam jednostavno – pobjednici! I to se vidjelo u utakmici u kojoj se moralo pobijediti. I naša Rijeka je pobijedila. I Rijeka je prvak. To ostaje, zauvijek.

Podrška i snaga

Nakon zadnjeg Ercegovog zvižduka nije ih se moglo ni pogledom naći na terenu. Odmah su odjurili u svlačionicu ili…

– Ma kakvi. Uhvatili su me navijači. Daj dres, daj ovo, daj ono… – smije se Niko. – Ali nema veze! Jer naši su navijači, i ovo nije nikakva fraza ili demagogija, najbolji na svijetu. Bodrili su nas jednako od prve do zadnje utakmice. I u pobjedama i u porazima bili su uz nas, s nama, naša podrška i snaga. Svaka im čast, hvala im od srca i ne mogu ni opisati koliko mi je drago što smo im mogli donijeti ovu neizrecivo veliku, zajedničku radost – rekao je Niko Janković.

A Luka Menalo je u noći slavlja i obilnog zalijevanja grla još u miks-zoni, a onda i u gradu priznao:

– Tek moram reći ženi što sam obećao Jankoviću!

Nek’ sin bude živ, zdrav, sretan i voljen, to je jedino bitno. Mama neka odluči o imenu. Niki Jankoviću više od ove časti ne treba.

Niko je prvak Hrvatske, Rijeka je prvak Hrvatske. A preksutra ide po – drugu duplu krunu.

Kvarner okupan suncem, ljudi hodaju i još ne vjeruju, ali u sebi polako prihvaćaju tu čarobnu činjenicu: Iznad svih, mi prvaci. Rijeka!

I za Orlanda i za Korada, za sve kojih više fizički nema, a koji bi danima od sreće plakali i grlili se s nama jer nakon 2017. mislili smo da će možda tek naši unuci dočekati novi naslov.

A evo ga. »Luđaci« Mišković i Đalović, »manijaci« Fruk, Janković, Radeljić, Zlomislić, »maratonci« Petrovič i Selahi, »lala« Devetak, »Primorac« Djouahra, junačina Majstorović… Donijeli su radost koju prije samo koji mjesec ni sanjati nismo mogli.

Hvala i Smolčiću i Hodži, hvala Ivanoviću, Pašaliću, Galešiću… Nisu dočekali da osvoje titulu s Rijekom, ali su utkali svoj veliki dio u najljepšu od svih istina: Rijeka – prvak Hrvatske!