Iz priča Vlaste Marušić, a njih je u knjigu složila 36 na 170 stranica, lako je zaključiti da vrlo dobro, ma odlično poznaje otoke i otočane, otočni mentalitet i život na otocima
povezane vijesti
Minulog vikenda proveo sam lijepu, ugodnu večer u Čitaonici na Trsatu. Ulazeći u prostor starog zdanja, glasno sam se zapitao: od kada ovdje nisam bio? Prošle su mnoge godine. U Čitaonicu nisam otišao tek tako, da je vidim i razgledam. Naprotiv, imao sam valjani povod – bio sam na promociji knjige »Otočne priče« autorice Vlaste Marušić. Novo ime na našoj spisateljskoj sceni napunilo je veliku dvoranu Čitaonice. Očito, nije baš nepoznata, iako su »Otočne priče« njen prvijenac ukoričen u knjigu. Vjerujem, one su početak.
Iz naslova je razvidna tematika kojom se autorica bavi – otoci i otočani, preciznije Otoci i Otočani – s velikim O. Tako ona piše kroz čitavu knjigu, i za to joj upućujem pohvalu. Puno sam pisao o otocima i otočanima, specifičnostima i problemima života na otocima, o otoku kao svijetu za sebe, malom komadiću kopna što je sa svih strana okružen morem. Prostoru na kojemu svi putevi u svim smjerovima vode prema istom odredištu – prema moru. U taj i takav prostor smjestila je Vlasta Marušić tematiku svojih »Otočnih priča«, njihovi su protagonisti prvenstveno ljudi s otoka, i oni koji su se na otoku zatekli, trajno ušli, ili nakratko zašli u život otočana i njihovu svakodnevicu.
Prepoznatljive priče
Pročitao sam neke od priča, onako na svoj način, napreskok kako mi se stranica otvorila. Kratke, pisane jednostavno i zanimljivo, lako se i brzo čitaju. Budući da dobro poznajem ove naše, kvarnerske otoke, svaku sam pokušao smjestiti u određeni, meni poznati lokalitet, naselje, uvalu, plažu, neku lučicu, na mulić. Ili barem, na određeni otok. Učinilo mi se kao da poznajem neke od njihovih aktera. Toliko su Vlastine priče prepoznatljive i svima bliske, donose dio otočnog života, pa ponekad i folklora.
Gen pučkog pjesnika
Ovaj tekst moram privatizirati malo više nego što običavam. Vlasta je kriva. Nazvala me otprilike mjesec dana prije promocije, a dugo se nismo ni vidjeli ni čuli, ispričala mi što je napisala, uz poziv na promociju. Moja prva reakcija na njene riječi bila je: »Boškinčeva raca!« Zašto? Odgovor prepuštam Antonu Šuljiću, koji je za ovu prigodu u potpis dodao i – Boškinac. »Vlastina knjiga potvrđuje mi pomisao da se gen i njezina pisanja nastavlja na gen našeg zajedničkog pradjeda Antona Šuljića Boškinca, pučkog pjesnika, pa sada, zajedno s rođakom Brankom Šuljićem (izostavljam što je napisao za mene), čini trijumvirat Boškinčevih nasljednika po peru i u otočnim temama.«
|
Iz priča Vlaste Marušić, a njih je u knjigu složila 36 na 170 stranica, lako je zaključiti da vrlo dobro, ma odlično poznaje otoke i otočane, otočni mentalitet i život na otocima. Ne treba to čuditi, ona je otočanka, skoro pa prava, fetiva. Tek joj mjesto rođenja u Rijeci donosi taj mali nedostatak. Roditelji su joj rođeni na Pagu, u Novalji. Već tridesetak godina udajom je otočanka s Cresa, gdje živi najveći dio vremena. I samo treba gledati i osluškivati, »niš’ ne vidim, niš’ ne čujem«, pa pomno složiti u zanimljivu priču, takvu što će se s guštom čitati. Tako da će čitatelj poželjeti nakon stanovita vremena neku od njih ponovo čitati.
Zapostavljeni
Anton Šuljić Boškinac, njega ne treba posebno predstavljati, recenzent je knjige »Otočne priče«. S razlogom! U svom osvrtu na promociji istaknuo je, između ostaloga: »Vlasta Marušić priča svoje otočne priče kakvih nam zbilja nedostaje. I inače je otočni život prilično zapostavljen u našoj kulturnoj javnosti, osim što se otoci ljeti pretvore u stanovitu instant kulturnu pozornicu na kojoj se, uz ostalo, relativno pristojno može nešto i profitirati. Te su priredbe ionako posvećene više turistima no otočanima. Domaći, pravi i istinski otočani, uglavnom ostaju izvan i tih rijetkih domašaja kulturnih politika. Zato ova zbirka priča ima i svoje osobito mjesto pa i poslanje. Ona moguće otvara i novo poglavlje u našoj kulturnoj politici u kojoj bi regionalno i krajevno amblematično zavrjeđivalo daleko više pozornosti kulturne javnosti… sa žaljenjem valja primijetiti da se posljednjih desetljeća u nas postmodernistička kulturna scena okrenula u smjeru izmišljenih ili nametnutih trendova koji ne dodiruju stvarni život, već ga žele oblikovati, usmjeravati ili interpretirati na isključivo vlastitoj vizuri. Vlasta svojim izborom Otoka kao toposa za svoje priče zapravo svraća tu Krivu Drinu u pravom smjeru.«
Otočni repertoar
Predstavljanje knjige okupilo je veliki auditorij, otočane i ljude porijeklom s otoka, sigurno i dosta »ljetnih otočana«, ali i mnoge koje je privukla sama knjiga. Slična događanja uvijek su prigoda za zanimljive susrete, posebno s ljudima koje slabije viđamo. A kada dođemo u neke poznije godine, takvi susreti još nam više znače jer manje izlazimo, uglavnom se držimo kuće. Čim su »Otočne priče« na dnevnom redu, to sugerira veće okupljanje otočana. Jasno, i ljudi koji su povezani s otocima i otočanima, onima autohtonima i nama u dijaspori. Tako je bilo i u trsatskoj Čitaonici. Podrazumijevaju se i teme razgovora prije i poslije službenog programa. Mogao bih ih nazvati otočnim repertoarom – nezaobilazni su more, ribe i ribolov, barke, ali i masline, glavnom zapušteni vinogradi… I dobra stara vremena kada smo živjeli na otoku. Zaboravljamo da je to davno bilo, kada smo djeca još bili… Htjeli to ili ne, neminovno se otvara i priča ljeta na otoku. Da, i među otočanima! Takvi razgovori kraja nemaju… dok netko sve ne rastuži rečenicom: više ne odlazim ni na otok, ni na more, nema ribolova… Jasno, u pitanju su godine i zdravlje. Brzo slijedi nova tema razgovora, karakteristična za ozbiljne godine. Boli me ovdje i ondje, bio sam kod onog poznatog doktora, pa idem kod još jednoga… Drugi odgovora na isti način, njega također boli, ali on pozna još boljega doktora… Za kraj razgovora, prije razlaza, prisjećanje tko je sve umro od posljednjeg viđenja, s našeg i onog drugog otoka. |
Ovome nema potrebe bilo što dodavati. U svojim pričama Vlasta Marušić potvrđuje ono što uvijek ističem – otoci žive čitave godine, a ne samo u ona dva ljetna mjeseca. Ljudi su konstantno na njima, sa svojom svakodnevicom, brigama i patnjama, ali i malim radostima velika značenja. Otoke se mora upoznati da bismo o njima mogli govoriti i suditi, a upoznat ćemo ih samo životom na otoku, odnosno kako Vlasta piše, na Otoku. Ljeto, kad svi volimo otoke i hrlimo na njih, nije prigoda za upoznavanje otoka. Svojim pričama Vlasta Marušić ponudila nam je prilog za njihovo, barem djelomično upoznavanje.
