Roko i ja smo nakon tri mjeseca zavoljeli Forli. Istina je, on nipošto nije Bologna, malen je i ni po čemu poseban, ali nama je to postao. Možda jer smo ga s vremenom prihvatili kao svog, sve njegove mane i prednosti, a možda jer nam predstavlja sve dobro i lijepo što nam se do sada na ovom Erasmusu događalo. Dragi su nam njegovi parkovi i malene ulice, a najviše volimo naš kafić na Piazzi Camillo Benso Conte di Cavour gdje gotovo svaki dan sjedamo na kavu i smješkamo se dobrim starim konobarima, kao i oni nama.

NIŠTA BEZ NOGOMETA

Bismo li ikad živjeli ovdje? Vjerojatno ne. I dalje smo lokalpatrioti i zadrti domoljubi pa nam je Lijepa Naša ipak najdraža i vječno povratna destinacija. Bez obzira na to, kako se semestar bliži kraju, tako nas hvata neka sjeta za Forlijem i vremenom provedenim ovdje. Četvrtak smo proveli na faksu, u knjižnici, radno, a večer smo odvojili za šetnju i večericu na našoj omiljenoj pjaci.

Vikendi su i dalje rezervirani za izlete i ipak su nam omiljeni pa se tako ovaj vikend bazirao na jednoj iznimno bitnoj aktivnosti – nogometnoj utakmici. Naime, u srijedu je Bologna igrala protiv Milana, pobijedila je pa i osvojila talijanski kup! To je prvi put nakon više od pe deset godina da su u tome uspjeli i velika je stvar pa se u Bologni naveliko feštalo i slavilo. Bologna si je zagarantirala ulazak u Europsku ligu, što im je od izuzetne važnosti. Tako sam barem ja shvatila, slušajući detaljno Rokova objašnjenja. Mi smo uspjeli nabaviti karte za utakmicu prvenstva u nedjelju. Veliki derbi – Fiorentina protiv Bologne. Fiorentina se s druge strane borila za više mjesto na tablici kako bi i oni mogli u Europu, a naša je utakmica bila predzadnja u sezoni pa im je pobjeda bila itekako bitna. Caka je bila u tome da se igralo u Firenci na njihovom stadionu Artemio Franchi pa smo mi to odlučili spojiti u jedan veliki vikend izlet do našeg prijatelja Bogija, koji je trebao ići s nama na utakmicu.

U subotu ujutro svi smo se našli u Firenci, ali smo odmah produžili dalje u Toskanu, vlakom do Arezza, malenog grada udaljenog četrdeset minuta vožnje od Firence. Arezzo je najpoznatiji po tome što je u njemu sniman kultni klasik »La vita e bella« iliti »Život je lijep« po naški. Taj sam film pogledala barem deset puta i svaki put se rasplakala pa je Arezzo svakako bio na popisu gradova koje bih voljela posjetiti. I drago mi je da jesam jer je zaista jedan skriveni dragulj Toskane. Gužve nije bilo, cijene su pristojne i nije prevelik pa ga se lako i bez problema može prohodati u jednom danu. Prošli smo preko Piazze Grande gdje su se Roberto Begnini i njegova principessa vozili na biciklu, a pronašli smo i knjižaru iz filma, iako je bila zatvorena. Nas troje u sve smo uspjeli ugurati i ručak i pokoje pićence, ipak se treba držati već ustaljenog rasporeda. Sve smo obavili na vrijeme da stignemo uloviti i nešto Eurosonga navečer kod Bogija, a razočaranje je bilo što naša privremena država nije pobijedila. U nedjelju navečer sve je bilo spremno za veliki derbi. Karte su bile tu, odjeća je bila neutralna i Roko i ja odlučili smo navijati za Bolognu u tišini. Stadion je bio velik i prilično napunjen, iako je na utakmicu došla tek šačica Bolonježana, ostali vjerojatno zaokupljeni i umorni nedavnim uspjesima da bi ovdje prisustvovali. Uzbuđenje je bilo na vrhuncu. Okruženi Firentincima nije bilo izbora nego slaviti Fjorentinske golove. Napeta utakmica završila je pobjedom Fiorentine 3:2, a i mi smo se veselili, makar Bologna bila naš grad, obuzeti dobrom energijom! Osim nogometnih, dočekali su nas i izborni rezultati pa je ostatak večeri proveden u stilu ozbiljnih politologa, uz debatu i lonac amatriciane.

KOLEGIJ O JUGOSLAVIJI

U Forli smo se vratili u ponedjeljak umorni, ali zadovoljni produktivnim vikendom, a odmah nas je dočekao i naš novi kolegij »Nakon Jugoslavije: manjine i ljudska prava na zapadnom Balkanu«. To smo taktički upisali nas dvoje, ali i svi ostali Hrvati, nadajući se da će nam naše podrijetlo donijeti kakvu-takvu prednost. Kolegij će trajati samo deset dana, ali predavanja imamo svaki dan i to po četiri sata. Zvuči ozbiljno, ali atmosfera na prvom predavanju bila je krajnje opuštena. Profesor je iz Sarajeva pa smo s njim mogli i na hrvatskom pričati pod pauzama. Ostali su studenti Talijani sa zanimljivom fiksacijom na zemlje Balkana i bivše Juge pa su tako svi oni u Forliju učili i hrvatski. Jest, radilo se o A2 razini i da, nisu mogli reći puno više od »dobar dan« ili »idem spavati«, ali njima je dovoljno zabavno i samo nas slušati dok govorimo i pokušavati razaznati što više riječi. Sljedeći semestar dobar dio njih dolazi na Erasmus u Zagreb, na naš faks, pa su im ove veze i poznanstva zlata vrijedne. Na našem novom kolegiju odmah se stvorila mala heterogena zajednica svega i svačega. Pred nama je zanimljivih deset dana.