Foto: Davor KOVAČEVIĆ, EUGEN ZOBAJ, JOSIP MARIN
"Cilj ove knjige je da svima vama otvori oči"
Sve su književne promocije jedna drugoj, manje više, nalik.
Na stolu izložene netom otisnute knjige, za stolom pisac, predstavnik izdavačke kuće i gosti koji će o knjizi biranim riječima pričati, u dvorani poneki novinar kulturne neke rubrike, a tu je i uredno složenih nekoliko redova stolaca na koje sjedaju prijatelji, rodbina, okorjeli fanovi pisane riječi i gdjekoji putnik namjernik koji zna da će nakon svega biti i nešto jela i pila. No, ima promocija i druge vrste, taman da bude po onoj da izuzetak potvrđuje pravilo.
Evo priče o jednoj takvoj, o promociji koja je za potpisnika ovog teksta u startu počela drugačije od drugih. Jer u publici eto i Margite! Zajedno su njih dvoje u osnovnu školu išli, nisu se vidjeli »mali milijun godina« i onda ih ponovo spoji ni manje ni više nego knjiga Željka Brdala »S bijelim štapom put planina«.
– Vidjet ćeš, Željko ti je sjajan lik. Ne da on da mu invaliditet diktira život – šapuće tako Margita starom školskom prijatelju koji, zapravo, pojma nema što ga to tu čeka.
Govori ona to sekundu prije nego li je promocija počela. Promocija, premda bi posve legitimno bilo kazati da to bi i 23 minute duga prezentacija, i stand up, i predavanje, i lijepa lekcija o životu i ljudskoj snazi.
Jer, Željko Brdal je profesor povijesti i geografije koji radi kao učitelj, koautor udžbenika iz povijesti za 6. razred, animator školskog šaha, inicijator hodanja i promotor mogućnosti osoba s invaliditetom. I Željko Brdal je planinar. I Željko Brdal je slijep.
Pa je napisao knjigu o tome kako se osvajaju planinski vrhovi i kad prst sudbine ispred tebe sagradi tzv. žuti zid sljepoće. Nego, promocija…
Mnogi su došli poslušati Željka Brdala, Foto: Davor Kovačević
RUKA SIGURNOSTI
Vidi se da je Željko profesor, onaj kojeg vole učenici zagrebačke OŠ Dugave. Taj se za prezentaciju ozbiljno pripremio i nema druge ljudima iz Mozaik knjige, moderatoru Marku Hajduru i uredniku knjige Vidu Jakši Opačiću, nego da zadani ritam prate.
Ide prvi slajd. Naziv mu je »Planinarsko prijateljska podrška i pomoć«. Ajde što su tamo neki brojevi, stupci različitih boja što manji, niži, što viši, ali tu su i nadimci. Atraktivni, Grandiozni, Kremenska, Sitan vez, Željan pažnje. A iza svakog nadimka piše – »ruka« sigurnosti, povjerenja i planinarskog druženja!
– Kvaka je u tome da na izletu u trenutku inspiracije netko dobije prigodni nadimak – objašnjava Gojzek, odnosno Željko.
Ima, eto, i on nadimak. Dao si ga je sam sebi po planinarskoj skupini Gojzeki Hrvatskog planinarskog društva Željezničar. Kada je, naime, 2011. njegova kći Nika upisala prvi razred OŠ Zapruđe, postala je »gojzekica«, a s njom i njeni roditelji.
Nego na slajdu i Buraz, Galeb, Lički, Kum, Stiroporna… Uz svaki nadimak tu je i brojka koji kazuje koliko puta je netko od spomenutih bio Željku pratnja na nekom vrhu iz dnevnika Hrvatske planinarske obilaznice. Sitan vez ima sve samo ne sitnu brojku, 63 puta je on bio uz Željka.
Jer, objasnit će to na prezentaciji i u knjizi Željko, osobe oštećena vida penju se u brda uz videću pratnju uz korištenje neke od tehnika kretanja u planini. Naveo je on i tehnike: držanje za nadlakticu, konop, ruksak, ruku ili štap.
Što se novinara tiče, već je prvu lekciju dobio, a nije nego prvi slajd. I da, ima Željko i osobni grafikon! Od 150 kontrolnih točaka, odnosno vrhova, iz onog spomenutog dnevnika Hrvatske planinarske obilaznice, njemu je ostalo još njih osam na koje nije kročio svojom gojzericom!
Klek, uspon uz uže, Foto: EUGEN ZOBAJ
ZAPLESAO TANGO
Ne staje Željko s promocijom, ide to dalje i prije nego se snimač upalio. Evo sad spomena najkrševitijih uspona, ma sedmoj sili u uhu ostade samo priznanje da je Željko s Ivekom na Omiškoj Dinari plesao tango. I da je mrežasti krš na Biokovu bio željan pažnje.
Sve je u Željka tako nekako da ne znaš koji dio je živa istina, a koji zrnce humora. Bit će da je u svakom humoru i istine. Pa kad se spominju najmorskiji usponi, a to su oni gdje se i morem mora ploviti da bi se pod planinu došlo, onda je i logično da je tu i brodica, i valova, i morske bolesti i planinarske sreće na vrhu brda.
Usponi koji su tražili sajlu zato su mrvu ozbiljnije naravi. Sajla, kaciga, pojas, osiguranje. I ono najvažnije, to da je prijatelj ispred i prijatelj iza, jer to je ono najbolje osiguranje.
– Pitaju me je li me bilo strah. Iskreno, nije, ali sam na zahtjevnijim usponima svjestan gdje sam i tada sam maksimalno usredotočen i oprezan – poručuje Željko.
Sajla. On doslovce na rubu. Zaštita. Zahtjevan uspon. Uf! Mudro Željko spušta prezentacijsku gojzericu na 64 crno-bijela polja! Ima on i rubriku najšahovskiji izlet. To je ono kad se na Velebitu nađu tri vrsna šahovska animatora planinara, taman da bude materijala za priču imena »Šah-mat na Velikom Stolcu«.
Prvo partija šaha, a onda ide rubrika »Najviši«.
– Jedno od najčešćih pitanja je svakako gdje je bio najviši vrh – smješka se Željko.
Pritom kao iz rukava vadi pa pred narod baca jednu svoju poznatu izreku: »Nije važno gdje si na planini, već je bitno s kim si na planini.«
– Priznajte da je ovo životna istina – pita Željko nazočne, a oni mu plješću u znak odobravanja.
Na Dinari je onaj najviši vrh Hrvatske koji je, dakako, osvojio. U tom usponu su mu društvo činili Sokol i Galeb, doslovno. I namučili su se svojski, za razliku od one družine Poljaka koja je od svega na pola puta odustala. Sve je, doduše, počelo dobrim roštiljem, krajnje idilično.
– A onda smo pred kraj uspona uživo slušali Thompsona kako pjeva »Vjetar s Dinare« uz opći potop, o čemu svjedoči i fotografija »ponosno pokislih« – ilustrativno će Željko.
Dinara, poker na stazi, Foto: JOSIP MARIN
AUSTRIJSKI TISUĆNJAK
U Austriji je »ubrao« svoj prvi tisućnjak. Zapravo, tritisućnjak, vrh Sauleck. Reći će Željko kako je uspon bio dugotrajan, naporan do bola, ali će kazati i to da bi opet ponovio taj uspon. Pritom plaća piće svakom tko je u stanju izračunati koliko se minuta neprekidno držao za ruku. S kim se to naš Gojzek držao za ruku cijeli dan, saznat će svatko tko pročita poglavlje »Moj prvi tritisućnjak«!
– Zbog terena na tom sam se izletu kretao tehnikom »pruži mi ruku«, otprilike od 7 ujutro do 22 sata navečer, srećom s odmorima i pauzama! Prava visokogorska tura, alpski stjenoviti teren, okružen ledenjacima, koji ima naziv »granitni pakao« – prisjeća se Željko.
Inače, taj mu je tisućnjak ekipa iz HPD-a Željezničar darovala za rođendan, okrugli 50. Na vrhu, na 3.000 metara, čekalo ga je iznenađenje, svjećice, torta i šampanjac.
A kad smo već kod tri tisuće metara visoke planine austrijske, nudi Željko još jednu zanimljivu crticu vrijednu promišljanja. Na istom tom usponu, na 2.000 metara, eto planinarskog doma u kojem su dva menija u ponudi, i muški i ženski WC uredan i čist.
Tu je i rubrika najzahtjevnijih, uspona dakako. Na vrh od malo preko 700 metara, naš Anića Kuk, Željko i ne bi išao drugi put, iako je bio u sjajnoj ekipi, osiguran s »malo debljim tangama«, kako će ilustrativno on nazvati planinarski pojas. Znao je već u podnožju okomite stijene da će biti, kako veli, »umri muški«, zahtjevno i za Brucea Willisa i Mela Gibsona, ali sve je završilo spektakularno.
A na vrhu prvo što je Željku palo na pamet jest pitanje: »Kako ću se sad spustiti dolje«. Dovoljno je reći da je uspon trajao 10 sati! Kaže Željko da je, kada se spustio u kanjon odakle su krenuli uzbrdo, imao osjećaj da ne zna hodati po ravnom! Put gore je njemu u pravilu lakši.
Ima on i najzrakoplovniji izlet koji ga svrstava u vjerojatno iznimno malobrojnu skupinu onih koji su zbog planine u jednom danu letjeli avionom na odredište, popeli se na brdo, pa letjeli natrag kući. Sve u jednom danu. Avionom u Dubrovnik, pa na vrh Sniježnica, pa natrag.
Taman da i iz zrakoplova Željko priču ima. Em je pomalo smiješno kad te pravila tjeraju da te do aviona i od aviona voze u kolima hitne i da tijekom vožnje sjediš u invalidskim kolicima makar si se malo prije popeo na Sniježnicu, em je Željko shvatio da mu nigdje nije ići bez bijelog štapa, pa ni kad u avionu sjedi.
Odložio je, naime, štap, jer ionako neće hodati po avionu, kad eto ti kraj njega japanskog turista koji pokušava komunicirati.
– Skužim da netko pored mene hopsa. Okrenem se, a ono Japanac na engleskom jeziku pokušava uspostaviti kontakt. Ja ga ne vidim, a on ne vidi da ga ne vidim. A da sam imao štap, odmah bi skužio – priča Željko.
Anića kuk – trio u usponu na stijeni
IME JE – ZNAKŽeljko Brdal rođen je u Zagrebu 1969. godine. U dobi od četiri godine, kada su primijećene njegove prve teškoće s vidom, na pregledu mu je potvrđena visoka kratkovidnost te je počeo nositi naočale. Tada mu je dijagnosticirana i retinalna pigmentoza, genetska, nasljedna bolest mrežnice koja prouzrokuje odumiranje njezine funkcije što dovodi do gubitka vida. Unatoč poteškoćama s vidom, nakon mature upisuje Filozofski fakultet i Prirodoslovno-matematički fakultet u Zagrebu te stječe diplomu profesora povijesti i geografije. U travnju 1995. zapošljava se kao profesor povijesti i geografije u OŠ Dugave u Zagrebu gdje i danas radi kao učitelj povijesti. Koautor je i nekoliko udžbenika iz povijesti, a tri desetljeća je i voditelj Šahovske škole Dugave s kojom je bio prvak i viceprvak Republike Hrvatske. A ova planina o kojoj piše dogodila se 2011. godine, kada se njegova kći Nika upisala u osnovnu školu i učlanila u planinarsku skupinu Gojzeki. U toj skupini zajedno planinare roditelji i djeca, pa su se učlanili i mama Vlasta i tata Željko. Profesor Željko postao je tako strastveni planinar. Kažu da je ime znak. Onaj koji se preziva Brdal i nije imao kud nego u brda, u planine. |
Omiška Dinara – Ivek, Željko, Ema, Edita i Dolores na završnom dijelu prije vrha, Foto
NE PODCIJENITI PLANINU
Ma, nije sve samo veselje. Sjetio se Željko i onih kojih više nema. Sjetio se svog Damira Granulacijskog Cazina i Dražena Kuma Grizelja.
– Planinarenje nije bezopasno. Planine su mjesto gdje se uistinu može uživati, ali ne smijete ih podcijeniti – upozorava Željko.
Tu je i još jedna Gojzekova mudrost, ona da su plan i priprema uz pravovremeno promišljanje garancija uspjeha. I da uvijek, baš uvijek u svakoj aktivnosti treba misliti na sigurnost i biti svjestan opasnosti koje vrebaju na nas. Bome i ova vrijedi kako za planinarenja, tako i za onaj svakodnevni život.
Ostadoše za prezentaciju dugu 23 minute još dvije važne rubrike. Jedna je ona najgastro izleti. Jer, gastronomija je, priznaje Željko, neizostavni dio njegovih izleta, a bome ima i među svim onim kompanjonima za penjanje i onaj koji je, ne bez razloga, nadimak Gastro zaslužio.
Sudeći po onome što je Željko prezentirao, tu se o svetom nekom gastronomskom trojstvu radi: roštilj – janje – pršut! No, premda su sve fotografije i u knjizi i za promocije bile iznimno ilustrativne, kompozicija janje na ražnju i janje na stolu je tu uistinu govorila više od tisuću riječi.
Kad se fotografije spominju red je, a ne zaboravlja to Željko, spomenuti školsku asistenticu Mariju koja je svojim napomenama i videćom pomoći u izboru fotografija te savjetima učinila da prezentacija bude baš onako vrhunska. Što se pak tiče gastromomenta, evo važne napomene.
– Prilikom planiranja izleta gledajte da tu bude i gastrotočka – savjet je majstora koji je svojim mnogobrojnim člancima i izletima taj termin uveo u planinarski rječnik.
No, sve što je Željko za promocije govorio, ako ne i sve što je pisao i evo stavio u knjigu, tu je na neki način zbog inkluzivnih izleta. U knjizi tako i poglavlje »Pruži mi ruku«, ono koje priča o istoimenom projektu HPD-a Željezničar, o onih deset izleta što ih je za sada proveo u djelo.
Bez obzira na vrstu invaliditeta, svaka se osoba može uputiti na planinarski izlet koji je prihvatljiv njenim psihofizičkim ograničenjima i sposobnostima. Stoga HPD Željezničar Zagreb svake godine organizira četiri »Pruži mi ruku« izleta pružajući priliku svima koji bi usprkos invaliditetu htjeli provesti slobodno vrijeme u druženju i planinarenju. Jasno je konačno novinaru i što je cilj ove knjige.
– Cilj ove knjige je da svima vama otvori oči, da vidite da i vi možete biti nekom podrška za planinarenje, nekom tko sigurno negdje sjedi unutar četiri zida i čeka, a ne usudi se. Ni nekima od vas se ne da dići ujutro, a prilika je obostrana, ta da vi budete ruka podrške koja će osobi s invaliditetom pružiti ruku podrške.
Cilj ove knjige je da potakne na planinarenje osobe koji nemaju invaliditet, a ovima koji ga imaju da pokaže da je to ipak moguće. Da ne gledaju svoja ograničenja, već da postanu svjesni svojih mogućnosti. Sve je moguće ako se hoće. Ja sam najbolji primjer – poručuje Željko.
Granulacijski i Gojzek u silasku s Krajačevog kuka
PRUŽI MI RUKUKako nema koji tjedan da se po deseti put išlo na izlet »Pruži mi ruku«, tako su i uspomene svježe. Evo gdjekojeg podatka s izleta na Petrovu goru s početka svibnja 2025. Na izletu su tako sudjelovala 33 sudionika, od čega je bilo 15 osoba s invaliditetom, kaže Željko. A onda ide njegov sitan vez. – O njegovoj uspješnosti najbolje govori činjenica da je izlet uspio okupiti podršku, spektar autizma, pomoć, gluhosljepoću, prijateljstvo, intelektualne teškoće, suradnju, mišićnu distrofiju, motivaciju, govorno-glasovne teškoće, zafrkanciju, oštećenja vida i sljepoću, pozitivu i multiplu sklerozu. Uz njih kao podrška izletu sudjelovali su članovi GSS-a Karlovačke županije, voditelj Dubravko Butala, na kvadu Nebojša Gvozdič, Željko Mihić, Zlatko Radočaj i njegov potražni pas Ljubo. I to nije sve! Iz PD-a Paklenica (Zadar), da vidi provedbu izleta »Pruži mi ruku« OSI stigao je d.d. (čitaj dalmatinski duet) Nikolina Krpina i Marko Rogoznica. »Svi« navedeni okupili su se ispred lovačkog doma Muljava! Nakon što je Ema zabilježila koga ima – koga nema, koordinirano-spontani zbor PMR-a uz dirigentsku palicu sveprisutnog Hrvoja izveo je prigodni prepjev hita Novih fosila. I tako je počeo ovaj fenomenalni planinarski izlet! – priča Željko. Na trasi izleta među ostalim i obilazak Spomenika ustanku naroda Banije i Korduna, tog iznimnog rada Vojina Bakića. Išlo se i poučnom stazom Kraljev put, 320 metara dugom, koja je namijenjena osobama s invaliditetom i zbog ravne podloge prilagođena za kretanje osoba u kolicima ili s teškoćama u kretanju. Na znanje odgovornima Željko upozorava: »Treba napomenuti da je na nekoliko mjesta ova sjajno zamišljena staza urušena i potrebna joj je sanacija.« |
USKORO I NA BRAJICI
Pritom citira svog pokojnog oca koji je znao govoriti da je svaki izgovor dobar. Pa ako i ono janje treba biti kome izgovor, nek’ bude. Knjiga »S bijelim štapom put planina« ima i podnaslov koji kaže »Putopisi slijepog profesora, strastvenog planinara«. Pisala se ona od 2012. Te godine se dogodio onaj prvi izlet, Sudnikov pohod.
Penjao se Željko prvo atraktivnom dionicom, pa grandioznom. I zaljubio u planinarenje. A kako se zaljubio, tako je počeo i pisati svoje planinarske putopise te ih objavljivati u časopisima Hrvatski planinar i Riječ slijepih.
Njihovo ukoričenje bilo je pitanje vremena, jer tko ih ukoričio ne bi, informativne i humoristične u isti čas. Sve tu pršti od dobre volje onoga tko se ne libi primjerice reći da pojma nema zašto se vrh zove Zmijski vrh, kad gore zmije nikada vidio nije.
Knjiga će, najavio je njen autor, biti izdana i na brajici, baš kao što će među ljude i njeno audioizdanje. Kako to lijepo i u svom stilu kaže Željko, nema bolje nego ležati, slušati i planinariti. A zašto valja čitati ovu knjigu, lijepo je sažeo i Alan Čaplar, urednik Hrvatskog planinara i glavni tajnik Hrvatskog planinarskog saveza.
– Željko me naučio kako gledati planinu, kako je vidjeti – reče Čaplar.
I to je to. Vidimo se na planini!
