U Ex Librisu se u četvrtak navečer govorilo o novinarstvu – predstavljene su dvije knjige cijenjenih novinara Heni Erceg i Viktora Ivančića. Različite formom, a povezane vremenom, prostorom i razmišljanjima, otvaraju pitanja koja su mnogima neugodna. Obje knjige tretiraju devedesete kao razdoblje u kojem su nastale duboke društvene deformacije: rat, pljačkaška privatizacija, klerikalizacija, kulturni revizionizam, slom javne riječi. S autorima su razgovarali Saša Stanić i Marina Banićević.

Ivančićeva knjiga “Poštena inteligencija (Novinarstvo i duh kapitalipse)” predstavlja oštru kritiku uloge novinarstva i intelektualaca u službi kapitalizma i nacionalizma, razotkrivajući mehanizme prilagodbe i izdaje kritičke misli. Sastoji se od dva dijela: prva polovica knjige su četiri temeljna eseja koji su bili objavljeni prije 15 godina, a međuvremenu je pisao eseje koji se na neki način tiču novinarstva. To je drugi dio knjige, jer je odlučio na jednom mjestu sabrati tekstove o novinarstvu. Cijela je knjiga posvećena temi devastiranja struke. Dotiče se pitanja kritike i koja je njena funkcija. Naime, čest prigovor Ivančiću upravo je taj da je njegova kritika nekonstruktivna.

“Ja sam punih 40 godina profesionalno u novinarstvu i ne sjećam se da sam ikad nešto predložio. Kritika nema razloga da bude konstruktivna, ona je promišljena neposlušnost, odbijanje podvrgavanja vladavini. Ja nisam političar da bih nužno morao imati neka rješenja da bih sudjelovao u javnom dijalogu,. Dovoljno je da vidim što ne valja, što ne vrijedi. I to se tumači kao destruktivno. Međutim, to je cijeli smisao mog posla, da ukazuješ na anomalije. A pritom, kad nastupaš iz pozicije angažiranog novinara, onda ti se priljepi etiketa da nisi objektivan. Ali na koncu, najbolja slika stvarnosti je u očima onog tko želi da je promijeni”, rekao je Ivančić.

Ercegina knjiga “Četiri magarca apokalipse (Razgovori u devedesetima)” zbirka je intervjua koje je vodila tijekom 1990-ih, u doba rata, političkih progona, crkvene ofenzive i medijskog mraka. Objavljeni su uglavnom u Feral Tribuneu, gdje je Erceg bila jedna od ključnih novinarki. Naslovna ironija – “četiri magarca apokalipse” – direktno parodira biblijsku metaforu, a nastala je iz nekoliko razgovora s pjesnikinjom Vesnom Parun koju Erceg smatra možda najboljom hrvatskom pjesnikinjom te joj je na taj način odala svojevrsnu posvetu.

Intervjui su nastajali kroz devet godina i to svaki tjedan. To je bila, kako kaže, gomila materijala, ali kod biranja koji će završiti u knjizi, bila je potrebna stroga selekcija. Odabrala je one sugovornike koji bi i danas rekli to što su rekli onda, prije toliko godina. To su bili umjetnici, glumci, pisci, a oni koji su na nju ostavili poseban dojam su Izet Hajdarhodžić, Rade Šerbedžija i Milka Podrug-Kokotović.

Potegla se i tema same teme. Erceg iza sebe ima nekoliko debelih knjiga koje se bave društvenim, političkim i kulturnim devijacijama na prostoru bivše Jugoslavije, s osobitim fokusom na rat, nacionalizam, klerikalizam i položaj žena. Moderator Saša Stanić upitao ju je ima li smisla i dalje pisati o tome, s obzirom na to da se ništa ne mijenja. “Smisao je dvojan”, odgovara Erceg. “Ulazimo u nacionalizam, Europa u još gori. Fašizam kuca na vrata, a ratovi su puno gori nego prije”, rekla je referirajući se na Gazu i istaknula apsurdnost situacije u kojoj ljudi šute, a istovremeno gledamo kako mala djeca umiru od sistematskog izgladnjivanja, prizore koje nismo vidjeli od nacističke Njemačke. “Nema smisla ni šutnja. Teško je stalno se prisiljavati da sjedneš i pišeš, ali ovo je trenutak kada bi zaista trebalo pisati i reći dosta je bilo. To je ta neka podvojenost, ali svejedno mislim da treba lajati”, kaže Erceg.

Laju li dovoljno mladi novinari koji su ograničeni kapitalizmom? Na pitanje kako danas odgajati mladog novinara, Ivančić kaže uz smijeh: “Tako da ode iz novinarstva. Ta struka se strukturalno jako mijenja. Nije kao što je bila prije. Ne može ostati na kapitalističkom tržištu. Tržište i profesionalno novinarstvo su kao vuk i ovca”, upozorava i dodaje da bi se novinarstvo trebalo početi tretirati kao javno dobro – kao obrazovanje, kao zdravstvo. “Svaki građanin ima pravo da bude informiran da bi mogao sudjelovati u društvu i znati uopće na što liči to društvo. To nažalost nije slučaj”.

Međutim, vjera u struku i dalje postoji, ali i vjera u konzumente medija. Autori smatraju da su utjecaji medijske državne propagande preuveličani i da čitatelji znaju prepoznati lažan sadržaj. Štoviše, vjeruju da ljudi medijima pristupaju ironično i cinično te da veći utjecaj imaju manji mediji s vjernom publikom, nego što ima mnogima omraženi javni servis.