Jedan od onih. Dana. I datuma. Onih koji dolaze kako bi ušli u povijest. Rijeka. S navodnicima ili bez njih. Od nedjeljnog jutra, od sedam pa sve do 20.30 sati kad će se znati rezultati. Oni politički što će stići s birališta. Kao i onaj iz Splita gdje će u isto vrijeme kad se prebroji većina glasačkih listića stići rezultat.

Dakako, vrlo je izgledna opcija da oba susreta završe neodlučeno te da se sve prolongira za sedam odnosno 15 dana. Ali koliko god i nakon 18. svibnja morali čekati, već je danima na Kvarneru sasvim, sasvim posebno ozračje. Ekstremna se energija širi iz epicentra. S Korza. I obavija sve kvartove grada.

Ma čitavu regiju. “Rijeci” se širom otvaraju vrata druge, koliko god 2017. godine stigla “kletva” – “Ovo ste gledali sada i nikad više”, titule u manje od desetljeća. Baš kao što se i Rijeci nudi iskorak iz političkog monolita koju ju je obavijao najmanje četvrt stoljeća.

Promatramo li veliko finale predizbornog nadmetanja, nedjelja 18. svibnja mogla bi postati nešto poput 3. svibnja ili 15. lipnja. Upisana u povjesnicu grada kao jedna sasvim posebna nedjelja. Energija koja nalaže: svatko tko ima pravo glasa i nije spriječen nekim nepremostivim preprekama treba izaći na izbore. Vremena je mnogo, punih 12 sati.

Vrlo je slična priča i s “Rijekom”. Iza nje je sezona koja je nesebično hranila tradicionalnu riječku skeptičnost. Od cijena ulaznica do odlaska Smolčića, Ivanovića, Pašalića,..niza ključnih igrača. Na kraju krajeva, budimo iskreni, i fantastične emocije Radomira Đalovića  su se uglavnom, kod te iste mentalne kategorije, definirale kao nadomjestak neiskustvu. Na kraju – čak tri meč lopte. Dvije u prvenstvu jedna u kupu.

Nedjelja. Emocije na vrhuncu. Rijeka u fokusu. Dan koji bi mogao, nakon  mjeseci kad se tome malo tko nadao, u pozitivnom smislu usmjeriti budućnost. Iskoristimo dan pred nama. Dan u kojem je najveća hrvatska zvijezda – Rijeka. Dan u kojem su svi pogledi – u očekivanju odgovora koji dolaze u 20,30 sati – biti uprti prema Korzu. Iskoristimo dan. Uđimo u povijest.