Kad vam glazbenik od ugleda kaže da postoje tri benda u kojima je sanjao biti, pa su prva dva imena Beatlesi i Stonesi, to je šablona, isto će reći valjda 90 posto rokera srednje ili starije generacije. Kad kaže da je treći The Waterboys, to je prilično partikularan izbor. Kad takvu rečenicu izgovori bard americane Steve Earle, osnivač i jedini stalni član dugovječnog i nekad vrlo popularnog škotskog benda Mike Scott mora se osjetiti počašćeno.

U tom smislu, nije nelogično da uvod u novo djelo The Waterboysa, čiji naslov “Life, Death and Dennis Hopper” precizno upućuje da je riječ o konceptualnom albumu u potpunosti posvećen životu glumca i važne figure američke kontrakulture 60-ih godina, pripadne upravo Earlu. Taj fini akustični alt-country se, sasvim prigodno, zove „Kansas“ jer je Hopper tamo odrastao. Napola oda rodnom kraju, napola pokuda (jer pjesma govori i o tome kako ga ta nedođija guši, kako su svjetla velikih gradova nešto za čim žudi), uvod je u žanrovski iznimno šarenu, ali istovremeno smisleno kohezivnu glazbenu avanturu od 25 naslova s odlikama mjuzikla.

Konceptualni albumi, oni što se vrte oko specifične teme nisu tolika rijetkost, ali posveta bilo kojoj poznatoj osobi (a Dennis Hopper ipak nije prvoloptaško mjesto pop-kulture), je prilični kuriozum. Ne i za Mikea Scotta, njegova je karijera na neki način sačinjena od fascinacije ljudima od kulture. Još kao brucoš 1977. pokrenuo je fanzin „Jungleland“ nazvan po pjesmi Brucea Springsteena, bio je fasciniran tadašnjom punk scenom, kad je pokrenuo The Waterboys par godina kasnije njihov prvi singl  „A Girl Called Jimmy“ posveta je Patti Smith…Dennis Hopper koji je besmrtnost osigurao režijom i glumom „Golih u sedlu“, definirajućeg filma hippie ere, mu se ne mota po glavi od jučer. No, nije impozantna Hopperova filmska karijera (na potezu važnih filmova od „Buntovnik bez razloga“, preko „Apokalipse danas“ do „Blue Velveta”), bila okidač, Scott je na neki način postao opsjednut njegovim likom i djelom kad je pred prije koju godinu vidio izložbu njegovih fotografija u Londonu.

„Fascinirao me način na koji je kadrirao slike i odlučivao što će snimati, bio sam očaran njegovim okom“ – objasnio je trenutak kad je podsvjesno uronio u njegov svijet. Prvo je prije pet godina napisao jednu pjesmu jednostavno nazvanu „Dennis Hopper“ koja je završila na pretposljednjem albumu „Good Luck, Seeker“, pa je uglazbio još par i mislio objaviti EP. No, pjesme su nadirale i rodio se kompletan album, 25 audio zapisa, neki su pjesme, neki svojevrsni skečevi ispunjeni općim mjestima Hopperovog života, ali i društvenim okolnostima toga doba i ljudima koji su se kretali u njegovoj orbiti. U tom smislu, ovaj album je više od posvete jednom čovjeku, djeluje kao priča o specifičnom povijesnom razdoblju.

Nakon „Kansasa“, pregnantne americane podebljane poderanim Earlovim glasom, tema naredne „Hollywood 55“ o Hopperovim prvim koracima prema statusu filmske zvijezde, skreće album glazbeno u skroz drugačije vode, sasvim primjereno, iza kao da svira glamurozni swing big band kakav bi zamislili iza Sinatre ili Deana Martina. Već naredna „Live In The Moment, Baby“ o izazovima života filmskog glumca je žestoki rock, „Andy (A Guy Like You)“ koja priča o odnosu glumca i Andyja Warhola je simpatični šlager, “The Tourist“ kao da je izgubljena snimka s „bijelog albuma“ Beatlesa, „Riding Down To Mardi Gras“ je „pijan“ valcer kakav bi mogli zamisliti na nekom od ranih albuma Toma Waitsa, „Hopper’s On Top (Genius)“ ekstravagantni je retro pop, „Michelle (Always Stay)“ prekrasna je klavirska laganica, prema drugoj polovici albuma „Freakout At The Mud Place“ odzvanja diskoidnim ritmom, „Golf, They Say“ je laganica dylanovskog stila, instrumental „Venice California (Victoria)/The Passing Of Dennis Hopper“ na kraju albuma i Hopperovog životnog puta nosi u sebi morriconeovsku napetost…Pravi vatromet žanrova, ovako na papiru djeluje kao šaka u oko, ali kao cjelina album je na neki čudan način savršeno logičan i uravnotežen. I ono što je najvažnije, zove na ponovno slušanje i proučavanje.   

The Waterboys su nekad davno, na svojim počecima svrstavani uz škotske kolege Simple Minds i irske susjede U2 u malu ladicu zvanu „big music“. Zanimljivo, iako je termin skovan po njihovoj pjesmi, drugo spomenuti su postali veliki s tim otvorenim modernim rock zvukom, The Waterboys su postali veliki tek kad su se okrenuli folku, pa su s „The Whole Of The Moon“  i „Fisherman’s Blues“ u tom tonu osvojili širu publiku. Nakratko. Zadnjih 25 godina The Waterboys, odnosno Scott kao jedini postojani član, izbacuju redovito albume koji slabo privlače novu publiku, a bogme ne fasciniraju ni staru jer Scott to radi po ćefu, ako mu se svira eksperimentalni rock a la Radiohead on će to i učiniti. U posljednje vrijeme polako se vraća korijenima, muzikalnost i lakoća stvaranja zanatski uvjerljivih troakordnih melodija je neupitna, ali…The Waterboys već dugo nisu važan bend.

Nasuprot toj tezi, “Life, Death and Dennis Hopper” se doimlje poput nenadanog uskrsnuća jer isijava odlikama veličine i bitnosti. Hrabro je to, lucidno i luckasto djelo čovjeka za kojeg smo mislili da je sve važno što je imao za reći rekao krajem 80-ih. Ako će ikad itko snimati film o Dennisu Hopperu, ne bi trebao i ne bi smio mozgati što će s glazbom. “Life, Death and Dennis Hopper” zvuči kao idealni soundtrack.