RIJEKA – Sve što se sa ženama žrtvama nasilja radi je gašenje požara, jer pružanje pravne i psihološke pomoći nije ništa ako te žene nemaju gdje otići kako bi pobjegle od nasilnika. U Hrvatskoj postoji zakonsko rješenje za žene koje su preživjele partnersko nasilje u obitelji i ako ispunjavaju uvjete ostvaruju pravo dvogodišnjeg boravka u stanu koji plaća država. Međutim, to se u Hrvatskoj ne koristi – istaknula je na današnjem simpoziju o stambenom zbrinjavanju žrtava nasilja Lorena Zec, koordinatorica razvojnih aktivnosti i psihologinja udruge SOS Rijeka.

Simpozij je dio projekta FORZA – Feministički odgovor rodno zasnovanoj agresiji, koji se provodi u partnerstvu s CESI – Centrom za edukaciju, savjetovanje i istraživanje te uz financijsku podršku EU i sufinanciranje Ureda za udruge hrvatske Vlade, a u okviru projekta provedeno je istraživanje koje je ukazalo da unatoč velikom broju nasilja u partnerskim odnosima i u obitelji malo žrtava zna za mogućnost stambenog zbrinjavanja i malo ih tu mogućnost koristi.

– Žrtve nasilja da bi to pravo iskoristile moraju imati pravomoćnu presudu kojom dokazuju da su bile žrtve nasilja, a među uvjetima su i imovinski cenzus te preporuka nadležnog zavoda za socijalni rad. Najveći problem je pravomoćna presuda, jer je hrvatsko pravosuđe jako sporo te u kaznenim i prekršajnim postupcima žene vrlo često dugo čekaju na presudu. Stoga tražimo da se uvjet pravomoćne presude izmijeni te da se kao uvjet uvede samo presuda ili da se proživljavanje nasilja dokazuje na neki drugi način. Među našim korisnicima koje su koristile pravo stambenog zbrinjavanja imamo primjer korisnice čiji je partner dobio više od 20 godina zatvora, ali ta presuda već dugo čeka da postane pravomoćna te ta korisnica čeka ostvarenje prava na stambeno zbrinjavanje, istaknula je Zec.

Dodajući da u Hrvatskoj na godišnjoj razini ima više tisuća slučajeva prekršajnih kaznenih djela nasilja u obitelji Zec je kazala da istovremeno postoje županije u kojima uopće nema zahtjeva za stambenim zbrinjavanjem žrtava, a velika razlika između potrebe i onoga što se na terenu događa bila je poticaj za istraživanja.

– Naš je zaključak da žrtve ne znaju za pravo stambenog zbrinjavanja zato što ne znaju ni oni koji ih o tome trebaju informirati, a najčešće su to djelatnici institucija socijalne skrbi, naglasila je Zec.

Kao veliki problem u Primorsko-goranskoj županiji, kao i u ostalim obalnim županijama, apostrofirala je pronalaženja adekvatnog stana, jer je teško naći stan iz kojih ih najmoprimac neće izbaciti s početkom turističke sezone.

– Hrvatska nema dovoljno stanova u svojoj državnoj imovini te se stanovi iznajmljuju od privatnih najmodavaca. Istraživanje je pokazalo da najduži period u dolasku do stana upravo traženje prikladnog stana u kojem će žrtva zajedno s djecom biti dugoročno smještena. Država pokriva sve troškove najma i režija na period od dvije godine, koje se može produžiti za još dvije godine, obajsnila je Zec.

Na godišnjoj razini od petnaestak do dvadesetak žrtava nasilja u Primorsko-goranskoj županiji koristi pravo stambenog zbrinjavanja, a naglašavajući da je pitanje adekvatnog stanovanja ljudsko zamjenica pučke pravobraniteljice Tatjana Vašić zaključila je da Ured pučke pravobraniteljice niz godina zaprima pritužbe vezano uz različite probleme u ostvarivanju tog prava, među kojima su i žene žrtve obiteljskog nasilja.