U vremenu zasićenosti i posvemašnjeg spektakla, pulski umjetnik Marko Človek svojom kiparskom serijom izloženom u Galeriji Artsada skreće pažnju na ono osobno, intimno i naslijeđeno.

Spojem kiparske vještine i neizgled svakodnevnih predmeta koji su dio obiteljskog nasljeđa, umjetnik pomoću memorije i osjećaja oživljava figure u kojima se osjećaju prisutnosti (prošlosti).

Hommage prošlosti

Nedavno otvorena izložba nije samo umjetnički povratak autora trodimenzionalnom izrazu, već je i hommage nevidljivim rukama koje su krojile, stvarale i ostavile trag, jer umjetnik evocira uspomene na vlastite pretke, krojače iz Pule, čiji predmeti i alati i dalje žive u njegovu ateljeu, sada pretvoreni u simbole u sklopu njegovog suvremenog likovnog jezika.

Umjetnik njome ne samo da postavlja skulpturu kao centralnu točku prostornog dijaloga, već u njoj sabire emocionalnu, obiteljsku i kulturnu povijest u precizno izgrađene, tihe figure koje stoje pred nama, i govore – bez glasa, ali ne i bez prisutnosti.

Ovom kiparskom grupom, govori kustosica izložbe i voditeljica galerije Matea Bakotić, »otvara novo poglavlje svog rada koje se sada bazira na kontrastnim impostacijama materijala i upotrebi ready made predmeta u kiparskom i ambijentalnom kontekstu«, a »odijevajući dijelove skulptura odjevnim predmetima, Marko sjajno konfrontira toplinu tekstila hladnoći ispoliranog metala visokog sjaja te stvara začudne kompozicijske i kolorističke akcente koji njegove nove skulpture čine maštovitim i inovativnim objektima profinjene i originalne naracije gotovo naturalističkog predznaka«.

– Same ljudske figure učinjene su bez glava čime je izbjegnuta banalna asocijacija na krojačke lutke, koja je ipak, profinjeno i diskretno naznačena rasporedom i detaljima odjevnih predmeta. Autor se, prikladno shematizmu krojačkih krojeva, ali i svojim ranijim izražajnim vokacijama, nakon nekoliko godina vraća trodimenzionalnom crtežu kostura skulpture, čije će neke djelove, poput nogu ili torza, ispuniti metalnim površinama, dok će na druge jednostavno navući odjevni predmet dozvoljavajući da se ponegdje mrežasta željezna konstrukcija nazire ispod kompaktnosti skulpturalnog korpusa.

Osim što je svojim novim skulpturama Marko započeo svježe, maštovito i lucidno novo poglavlje svog umjetničkog puta, on njima ujedno i odaje hommage starim obrtima koje danas još samo rijetko možemo susresti, ističe Bakotić.

Portret homo fabera

Glede izbora krojačkog zanata pak dodaje kako nije slučajan »jer su njegovi djed i baka dvadesetak godina bili vlasnicima cijenjene i poznate pulske krojačke radnje u Švalbinoj ulici, te je s predmetima koji su nakon zatvaranja lokala ostali u obiteljskom domaćinstvu, a i danas se nalaze u prostoru njegova ateljea, Marko odrastao«, a »uporabom tih odjevnih predmeta i zanatskih alata u kontekstu svog novog umjetničkog izraza baziranom na kontrapostaciji kiparskog volumena i njemu dodanih aplikacija, Marko odaje počast prošlom vremenu iz kojeg zrači obiteljska i ljudska toplina te izvjestan portret ne tako davnog homo fabera koji danas više ne postoji«.

Kako je pojasnio sam umjetnik, s obzirom na to da je tijekom godina razvio »senzibilnost za skulpturu i izražavanje u trodimenzionalnom obliku«, zanima ga »mogućnost stvaranja u prostoru, to jest trodimenzionalnost predmeta, objekata«.

– U samom pristupu izražavanja sklon sam tradicionalnim materijalima koje kombiniram i gradim u jedno tijelo. U mojim radovima isprepliću se materijali poput kamena, drva, metala, keramike, stakla itd., od kojih najčešće puštam prirodnu boju materijala. Vučem inspiraciju iz klasične umjetnosti koja me tijekom srednjoškolskog i akademskog obrazovanja najviše zaintrigirala te je pokušavam prikazati u svojim radovima na moderan i suvremeni način.

U mojem stvaralaštvu umjetnost nastaje iz emocija, unutarnjih želja i misli. Svaka moja skulptura proizlazi iz ideje, a iza ideje stoji promišljeni koncept koji opisuje što rad predstavlja. Smisao umjetničkog djela je da predstavlja mišljenje koje je autor htio prenijeti na simbolički i konceptualni način. Ono što je za mene važno jest to da stvaralaštvo bude putovanje koje je sposobno pronaći smisao u samom stvaranju, kao i užitak u promatranju umjetničkog djela koje nastaje, pojašnjava Človek.

Između figurativnog i simboličkog

Skulpture iz ciklusa »Bez naziva« (1, 2, 3) predstavljaju spoj vrhunskog kiparskog zanata i osobnog narativa. Figure izrađene od ispoliranog metala i tekstilnih elemenata djeluju poput sablasnih prisutnosti prošlih generacija.

Odjevene u stvarnu odjeću iz obiteljskog nasljeđa – sakoe, hlače, suknje, cipele – one se kreću između figurativnog prikaza i simboličke interpretacije. Bez lica i glava, ove figure progovaraju gestom, siluetom, teksturom i odnosom s prostorom.

U skulpturi na kojoj je na metalnome torzu sako oslonjen na štap, »Bez naziva 1«, osjećaj svakodnevice i radnog ritma pretočen je u trajni kiparski znak.

U »Bez naziva 2« muška figura u plavom odijelu djeluje kao zamrznuti trenutak nekog susreta, dok »Bez naziva 3«, s prepoznatljivim ženskim konturama i visokim čizmama, priziva uspomene na obiteljske figure iz radionice, ali i arhetipsku sliku radne žene iz prošloga stoljeća. Niti jedna od skulptura nije karikaturalna – one su diskretne, precizne i izrađene s poštovanjem, kako prema materijalu, tako i prema temama koje nose.

Zavareno i klesano tijelo, s jasno vidljivim tragovima obrade, kontrastira s mekoćom tkanine – topli sako prebačen preko ramena metalnog tijela, suknja koja se stapa s konstrukcijom, kravata kao kovana traka, a sve to gradi osjećaj začudnosti i emocionalne bliskosti. Umjetnik koristi metal ne da bi hladno reproducirao figuru, već da bi kroz njegovu krutost oslobodio mekoću, fragilnost i ljudsku prisutnost.