Fiume o morte! Film, pa još dokumentarni, pa još naš domaći, a publika već mjesecima ne staje zbog njega hrliti u kina. Čudo neko, ili genijalnost redatelja Igora Bezinovića!?

Bit će da manje ovo prvo, a više ovo drugo, ali ima i treće. Marcella Jelić i Klara Berdais dale su »čudu« itekakav obol. Jer, neće film, pa sve da je i genijalan, sam u kina, niti će se publika tek tako jagmiti za ulaznicu više.

Klara je asistentica distribucije u Restartu, organizaciji usmjerenoj na produkciju, edukaciju, distribuciju, projekcije i tehničku pomoć za produkciju autorskih dokumentarnih filmova.

Marcella je također suradnica distribucijskog dijela producentske kuće Restart, a uz to je osnovala i vlastitu firmu Split Screen u kojoj sa suradnicima zastupa igrane i dokumentarne filmove te TV serije. To hoće reći da ih nije spojio tek Bezinovićev film, da su na istom poslu od ranije.

– Mi smo tim koji se bavi kinodistribucijom. Klara je zadužena i za neke druge stvari, a ja sam baš zadužena za kinodistribuciju dokumentarnih filmova u hrvatskim kinima – objašnjava Marcella.

Velika priča, veliki film

Za stol smo sjeli zbog nesumnjiva kinohita. Malo je dokumentarnih filmova u nas da ih je toliki svijet pogledao. Mediji su stali na spomen 18.000 gledatelja, da bi u međuvremenu otišlo to i dalje.

– Do sada je film pogledalo, od veljače do danas, malo više od 23.000 ljudi – precizira Klara.

To je brojka koja Bezinovićev film stavlja na treće mjesto najgledanijih hrvatskih dokumentaraca u nas u zadnjih 35 godina. Koji su to filmovi ispred njega i jesu li dostižni?

– Prva dva su filmovi Igora Mirkovića »Novo, novo vrijeme« s 26.678 gledatelja i »Sretno dijete« s 25.924 – veli Marcella.

Sve se čini, dobacit će »Fiume O Morte« do tih visina. Jer, film i dalje puni dvorane, puni ih još uvijek i u Rijeci o kojoj film priča, makar se činilo da više i nema Riječanina i Riječanke da ga već pogledali nisu.

Željelo se u kino toliko da su znali Riječani putovati naokolo, na obližnje otoke recimo, gdje god treba ako se tamo prikazuje Bezinovićeva uspješnica.

– To je velika riječka priča i veliki riječki film – ne dvoji Marcella.

Ako je tome tako, a tako tome jest, što su prepoznali gledatelji koji s Rijekom, pojednostavljeno rečeno, nemaju ništa!?

– To je školski primjer uspješnog targetiranja publike. Kad ideš u bilo koju školicu, kad čitaš bilo koju knjigu, kad ideš na bilo koju radionicu ne bi li naučio kako targetirati publiku, onda ti uvijek kažu kako je najvažnije prepoznati ono što je ciljana publika tvoga projekta, u ovom slučaju filma. I mi smo znali da je to Rijeka – priča Marcella.

– Jer, ima jedna super rečenica koja kaže: »Ako radiš za široku publiku, ne radiš ni za koga« – domeće Klara.

Ili, kako to veli Marcella, ako pokušavaš prodati nešto svakome, ne prodaješ to nikome. Taman da se pripadnik sedme sile zamisli mrvu nad svojim poslom, makar to bila neka druga priča. Što se pak događa kada te ciljana publika prepozna, Marcella objašnjava na primjeru megauspješnog igranog filma »Barbie«.

– Film je to koji je usko targetirao mlade cure, a onda su ga na koncu gledali svi. Ako dobro targetiraš svoju grupu i ako film ima taj potencijal, otići će sve i šire od ciljane grupe – ističe Marcella.

O njima i za njih

Ciljanje na Rijeku se isplatilo, jer film se gleda posvuda. Jest, Rijeka daje malo više od pola gledatelja, ali ova druga polovina što je film gledala diljem Hrvatske posve je lijepa brojka.

Dobro je film, kako kaže Klara, prošao primjerice u Puli, u Dalmaciji na Kino Mediteranu, a u Zagrebu ga Kinoteka stavlja na raspored jednom tjedno i dvorana je i dalje puna.

– U Zaboku nemaju kinodvoranu, već jednu alternativnu prostoriju, pa su i čak i tamo došli Riječani pogledati film. Svi kapaciteti koje su imali bili su puni – priča Klara.

Za pretpostaviti je da njih dvije više ne moraju nikome objašnjavati posebno zbog čega mu valja film prikazati.

– Sada više ne, ali trebalo je – na to će Klara i Marcella.

Film i sve oko filma su spora neka radnja. Bezinović je tako prve radnje oko ovog filma počeo daleke 2011. godine, na vrata HAVC-a zakucao 2015., sve to traje. Taman da se čovjek zapita kome se uopće da dokumentarne filmove raditi. Reći će na to Marcella da se radi o iznimno zahtjevnom filmu, ako ništa, ono zbog velikog broja statista.

– Taj film je angažirao ogroman broj Riječana koji su što došli na audiciju, što na njoj prošli, a onda sudjelovali u samom procesu filma – veli Marcella.

– Preko tristo Riječana je u filmu – dodaje Klara.

Tim je, čini se, odgovornost i veća na onima koje film moraju učiniti vidljivim. Slažu se one s tim, ali i ističu kako im se u startu činilo da će Riječani prepoznati film koji je o njima i za njih.

– Uz to nam se činilo da je užasno važno zaigrati na tu neobičnost filma. On izgleda drukčije od bilo kojeg filma koji smo imali priliku vidjeti u Hrvatskoj. On je filmski zaista poseban – naglašava Marcella.

I on je, ne dvoji potpisnik ovog teksta, humoran.

– Tako je. Mi mislimo da je humor ono zbog čega je od usta do usta krenula priča da se radi o nečem što se mora vidjeti. Jer izgleda drukčije, potpuno je neobičan i nije tipičan dokumentarac ni u kojem smislu i onda ga još publika iščita kroz taj humoristični pristup. Iščitava ga zapravo kao komediju više nego bilo što drugo – kaže Marcella.

Dvije velike nagrade

Ako je humor ono što je hrvatskom življu trebalo da ga navabi u kino, kakva je taktika za prodati film vani? Klara će reći kako je ključno za ovaj film i njegov uspjeh vani bilo to što je imao svjetsku premijeru na prestižnom festivalu u Rotterdamu, pa još takvu da je osvojio dvije velike nagrade.

– Naravno, nagrade nismo mogli planirati, nama se to odlično potrefilo kao ekstra promocija, ali je bilo dosta zanimljivo kako se svjetska premijera filma poklopila s Trumpovom pobjedom na izborima u Americi. To je, čini mi se, na van osvijestilo tu desnicu i povratak današnjeg oblika fašizma – veli Klara.

– I ismijavanje tog fašizma. Publika na neki način film doživljava kao suvremenu reinterpretaciju Chaplinovog »Velikog diktatora« – dodaje Marcella.

Elem, filmska neobičnost, kontekst u kojem se sve skupa dogodilo, dobar film i ono malo nužne sreće da se sve poklopi. Treba to, jer Hrvatska je, kako god okrene čovjek, mala.

– Morate li, kad odete van po filmskim sajmovima, i opet po nanovo objašnjavati tko ste, što ste i koja je to zemlja iz koje dolazite – pitamo.

– Nekad i dalje moram kazati: »Luka Modrić« – smije se Marcella.

– Dobro, sada je ponekad dovoljno reći »Fiume o morte!« – smješka se Klara.

Činjenica ipak jest da uspjesi poput ovog, baš kao i sjajan uspjeh filma Nebojše Slijepčevića »Čovjek koji nije mogao šutjeti«, otvaraju neminovno neka vrata.

– Meni se čini da hrvatski film vani dobro prolazi. Ono što svi zaboravljamo je da smo, osim Nabojšinog kratkog filma, u zadnjih nekoliko godina imali mi čitav niz uspješnih kratkih filmova na velikim i važnim festivalima.

Filmovi su nam bili nominirani za velike filmske nagrade. Za jednu tako malu kinematografiju, za tako mali jezik, meni se čini da sve skupa nije uopće loše – mišljenja je Marcella.

Čini se njoj da možda i malo previše grintamo. Klara će pak kazati da su neki naši filmovi jednostavno više prepoznati vani nego unutar zemlje.

– Fali nam film za publiku – apostrofirat će pak Marcella.

Za primjer daje film »Sigurno mjesto«, uradak koji je vani uistinu rasturio, dobio i sjajnih kritika i velikih nagrada, no u našim kinima i nije obarao rekorde.

– Možda zato što je tematski težak, a tome je publika manje sklona – velimo.

– Bezinovićev film, međutim, komunicira i s festivalima i s onom »običnom« publikom – kaže Marcella.

Nove navike publike

Nešto su donijele i nove navike u publike, modernost svake vrste, gledanje filmova preko platformi, lijenost da se u kino ode. Sve je teže doprijeti do ljudi, a natjerati ih moraš da plate kinoulaznicu.

S druge pak strane i na svim tim velikim marketima valja imati veliku moć uvjeravanja da se distributere natjera na svoj film. Marcella, doduše, van na sajmove ne ide s Restartom, već sa Split screenom, drugom firmom u kojoj je, štono bi se reklo, prodajni agent i distribuira filmove globalno, i to onih iz raznih zemalja, uključujući Hrvatsku.

– I tu je sve skoro pa moda. Tu uvijek postoje neki trendovi, nešto što se nosi, neki filmovi za koje se ljudi uhvate. To je tako. Meni je, primjerice, trenutno najuspješniji gruzijski film »Sveta struja« – kaže Marcella.

I taj film je neobičan, bez čvrste narativne strukture, vizualno raskošan, s elementima humora, u što će se skoro moći uvjeriti publika na Subversive film festivalu gdje će biti prikazan, a onda i hrvatska kinopublika. Neka trenutna formula uspjeha očito postoji.

– To je formula za festivale, za van, za profesiju kao takvu. Ali kad govorimo o kinima i tome kako nagovoriti publiku da ga dođe pogledati, skroz je druga formula koju za to treba imati.

Primjer je film »Između revolucija«, Restartova koprodukcija, film koji je obišao valjda sve festivale, osvojio hrpu nagrada, ali i opet to nije film za široku publiku. Teško je i komplicirano prepoznati unaprijed što može s publikom rezonirati, što publika hoće gledati, pogotovo za dokumentarni film – smatra Klara.

Možda bi, tko zna, morali na stranu staviti zakone tržišta, silom i uz potporu kompletna društva ići s dobrim filmom naokolo dok publika neka nova ne stasa. Slično je uostalom i s knjigom, tiskom…

– Svi prolazimo sličnu transformaciju. Onako kako je digitalija na neki način uništila print, tako i kinima prijeti digitalna opasnost. Ali, kako su knjige preživjele u nekom obliku, tako će i kina preživjeti u nekom obliku.

Pitanje je samo u kojem, koji filmovi, za koga i što je to za što će publika izdvojiti svojih 10 eura za ulaznicu – detektira Marcella.

Dosadašnje njihovo iskustvo distribucije dokumentarnih filmova u hrvatskim kinima pokazalo je zato da je, za razliku od igranog filma, hrvatska publika poprilično zainteresirana za svoje lokalne priče.

– Dokumentarni domaći film njima je puno interesantniji nego strani dokumentarni film. U igranom filmu to nije slučaj, tu ih više zanima holivudski film. U redovnoj kinodistribuciji radije će poći pogledati film o El Shattu, recimo, nego Oscarom nagrađeni »Jedina zemlja« – kaže Marcella.

Dokumentarac o morte!

A kako su dugo unutra, štono bi se reklo, s jedne strane su krajnje dobrohotne prema hrvatskom filmu, a s druge su itekako svjesne činjenice da je dokumentarni film na granici marginalizacije kako u kinima, tako i od strane publike.

– Mislim da je »Fiume o morte!« u tom kontekstu jednorog, s obzirom na brojke – kaže Klara.

Reći će Klara i da se nakon korone ljudi nisu vratili u kina, baš kao i to da je publika dokumentarnih filmova nešto starija i ona koja je promijenila navike. Marcella pak veli da je tako i u svijetu, da se u nas reflektira globalni trend u kojem se publika dokumentarnog filma, i art house filma, promijenila i nije se vratila u kina.

– To se pokazalo kao dosta veliki problem i za dokumentarni film i za općenito art house film, jer je to bila najvjernija publika – veli Marcella.

Toliko strastveno pričaju njih dvije o dokumentarcima da se činilo logično pitati ih bi li mogle, željele, htjele okolo nuditi film koji im nije po guštu. Marcella će na to reći kako velikom privilegijom smatra to što radi ono što voli.

– A u taj posao spadaju i neki zadaci koje i ne voliš, pa ponekad i to da distribuiraš film koji ti i nije baš posve po guštu. No, mislim da je posao dobrog distributera da nađe publiku za svaki film – veli Marcella.

Slaže se s tim Klara, jer kako reče, njihov je zadatak uvijek taj da nađu publiku s kojom taj film komunicira.

– Pa ako se zalaufa – zalaufa, a ako ne, napravili smo sve što možemo – kaže Klara.

To je ono što mogu one, a nije da nema planova kako bi se stvari mogle popraviti i na nacionalnoj razini, recimo da se dokumentarni film brendira u kinima u smislu neke nacionalne kampanje »dokumentarnog dana«.

Ili da se napravi mreža kina u kojima se zna da je te i te srijede u mjesecu dan za dokumentarac. Pokazalo se dobrim distribuirati dokumentarce na alternativnim lokacijama, pa je možda i to budućnost, jer ljude alternativne lokacije privlače.

A možda jednom bude kao u Rumunjskoj koja ima snažnu mrežu knjižnica, gdje sve knjižnice u toj mreži imaju projekcije dokumentarnih filmova. Sve je to, ako ćemo pravo, za poželjeti i sve nam je to, ako ćemo pravo, potreba želimo li zdravije neko društvo. Štono bi se reklo, dokumentarac o morte.

– Nego, što da vam čovjek na koncu poželi!? – pitamo.

– Može 30.000 gledatelja! – k’o iz topa će obje.

Eto, kažu, realnog cilja, 30.000 gledatelja Bezinovićeva filma do jeseni, da je samo u kinima i prije nego osvane na HRT-u. Kako je krenulo, bome i bit će!

Odavna zakačene na dokumentarce

Marcella i Klara očito su se odavna ‘zakačile’ na dokumentarni film, tek je put kojim su do toga došle nešto malo drukčiji. Klara će reći kako je ona na neki način napravila puni krug zbog Restarta do Restarta.

Kriv je Restartov edukacijski program zahvaljujući kojem su došli održati radionicu i u njenoj srednjoj školi u Petrinji. Klara je tada pohađala prvi srednje.

– Tu sam se upoznala s tim da Restart postoji, da je to netko i nešto u Zagrebu gdje se ljudi bave dokumentarnim filmom, da bi me na trećoj godini novinarstva kolegica zvala u Restart. I eto me, puni krug Restarta – smije se Klara.

Marcella je bila novinarka, pisala dosta o kulturi pa i filmu, da bi prije desetak godina prvi put počela raditi za Restart.

– Međutim, onda sam dobila poziv da pređem na Klasik TV i tamo sam bila glavna urednica pet godina. Dok sam tamo radila, lansirali smo i Doku TV.

Zatim sam radila kratko vrijeme i u HAVC-u u Odjelu za međunarodnu promociju, a zatim i za agenta koji se bavi baš dokumentarnim filmom. Jedno je vodilo k drugom, da bi se vratila u Restart i paralelno pokrenula vlastitu firmu – priča Marcella.